“Prije mnogo lita privozila je zemlju, kamen, stoku i raznu robu. Služila je svoje vrime, nosila je teško brime. Lancale je žene cure u svake ure. Neće više školjke alge prikrivat tvoje tilo, neće više sunce žarko dozivat te milo. Srce brže stat će kucat, kad te vide u punom sjaju od zaborava ukradena pristupak tvoj te čeka.” Stihovi su to pjesme spjevani u čast neretvanskoj lađi, bez koje se nije mogao zamisliti nijedan dan u neretvanskoj dolini, na Neretvi i njezinim pritocima, piše Slobodna Dalmacija.
Oni svjedoče o važnosti lađe, ali i ljubavi Neretvanki i Neretvana prema tom drvenom plovilu u kojem se rađalo, vjenčavalo i umiralo.
Lađa je uvijek na poseban način bila vezana uz žene koje su je vukle, kako se to u neretvanskoj pučkoj tradiciji kaže, “lancale”. Stariji se sjećaju lancanja lađe od Komina pa sve do Metkovića i žena koje su hodajući laganim korakom vukle lađe pune građevinskog materijala, grožđa, krava, konja, magaraca, ovaca.
Žene su potezale dugačke konope pričvršćene za lađu krećući se pješice uz obalu, dok je muškarac sjedio u lađi i upravljao njome. Lancanje je na neki način bilo “ženski” posao.
Danas, pola stoljeća kasnije, nema lancanja lađe, ali zato imamo Maraton lađarica koji čuva uspomenu na nekadašnje lancarice, žene Neretvanke, koje su svojim žuljevitim rukama i po dvadesetak kilometara vukle lađu. Nekad lancarice, a danas moderne lađarice – maratonke. I godišnja nagrada Grada Metkovića, koja se dodjeljuje u prigodi blagdana svetog Ilije i Dana grada, nosi naziv “Lancarice” i krasi je reljef žena koje vuku lađu, autora kipara Živana Bjelovučića.
Rekordnih 18 ekipa
Lađa je nekada bila osnovno prijevozno sredstvo na Neretvi, a danas je nezaobilazan dio ovdašnje turističke ponude, koji svjedoči o bogatoj neretvanskoj pučkoj tradiciji.
Zato je i Maraton lađarica, premda pomalo u sjeni “velikog” i medijski razvikanijeg “muškog” maratona, događaj vrijedan pažnje i divljenja. Ove godine, unatoč pandemiji koronavirusa i otežanim uvjetima treniranja, prijavljeno je rekordnih osamnaest ekipa lađarica koje će pokoriti Neretvu. Među lađaricama, koje nestrpljivo iščekuju četvrtak poslijepodne i start svoga “ženskog” Maratona, i ekipa je “Gusarice” iz Metkovića. Iza njih su brojni treninzi na Neretvi, premda ovog ljeta puno rjeđi negoli prošlih godina. Njihova trenerica Martina Nikolić ima pune ruke posla – pripremiti lađarice da u što boljoj formi dočekaju Maraton i izveslaju ga u dužini od oko deset kilometara.
– Radimo na snazi i tehnici. To nam je prioritet – otkriva nam Martina dok lađarice čvrsto hvataju vesla u ruke i kreću na svoj uobičajeni večernji trening ispod mosta u Metkoviću.
Maraton je tu pred vratima i mora se izbrusiti finalna tehnika veslanja. Nema zabušavanja. Sve veslačice to dobro znaju, jednako i veteranke i pomladak u lađi.
Udruga “Gusarice” iz Metkovića osnovana je 2011. godine. U svojoj kolekciji imaju dva zlata i jednu broncu, na što su itekako ponosne. Uz svoje dnevne obaveze, veslačice su uspjele izdvojiti vrijeme i za veslanje u lađi.
– Ma ovo vam je spoj mladosti i iskustva, a to je dobitna kombinacija – reći će lađarice koje su ozbiljno “zagrizle” pred osmi Maraton lađarica.
Ljubav prema Neretvi
Zanimljivost je da su u lađi “Gusarica” bračni par Krstičević, Marijana i Martino, koji su tu od samih početaka. Marijana je kapetanica i parićarka, a Martino je tehniko pod čijim budnim okom se “Gusarice” treniraju i pripremaju za Maraton.
– Napišite da smo mi jedina ekipa koja je uspjela obraniti zlatnu medalju veslajući uzvodno – kaže nam Martino, jer se prije Maraton veslao od Opuzena do Metkovića, ali to je bilo vrlo zahtjevno – boriti se s valovima i ćudljivom Neretvom, što su žene lađarice jedva mogle izdržati. Ipak su prkosile Neretvi i doveslale do cilja. Sada su se pravila malo izmijenila, točnije, išlo se naruku lađaricama pa se Maraton vesla od Metkovića do Opuzena, što je koliko-toliko lakše.
A u lađi ih je dvanaest lađarica, koje čvrsto drže vesla zamahujući po Neretvi. Nije lako napraviti nekoliko tisuća zaveslaja, ali našim “Gusaricama” to nije nikakav problem. Dok lađarice čvrsto stišću vesla, parić je u rukama najspretnije među njima, Marijane Odak Krstičević, koja je prva dama u lađi “Gusarica”. Ona im je kapetanica, udara ritam i bodri ih. To je prekaljena veslačica veteranka koja je u lađi već devetnaest godina. Lađarice su samozatajne, ne vole pozirati i govoriti za novine… Sve osim veslanja po Neretvi im je gubljenje vremena. Zato je ulogu glasnogovornice u lađi preuzela lađarica veteranka Željana Musulin, koja je dvanaesti put u lađi. Kaže da ih sve pokreće ljubav prema Neretvi, očuvanje tradicije i spašavanje neretvanske lađe od zaborava.
E da je odgoditi taj maraton…
– Ma valjalo bi da se Maraton malo odgodi pa da odradimo još koji trening – šali se Željana, kojoj je, kao i ostalim lađaricama, glavni cilj sudjelovati na Maratonu i sigurno doveslati do cilja u Opuzenu.
Za izveslati Maraton, lađarice moraju biti spremne fizički, ali i psihički jer nije se lako boriti s Neretvom. U normalnim vremenima, kakva nisu ova pandemijska, odradilo bi se minimalno dva do tri mjeseca treninga. Ove godine je to puno manje, no lađarice se ne žale.
– Ekipa “Gusarica” veslala je i dva maratona od Metkovića do Ploča u dužini od 22 kilometra – podsjeća Martino, koji kaže da im je pri ruci krovna udruga lađara Neretve, koja im ustupa lađu za treninge. Ali ni trenirati nije lako u uvjetima korona-pandemije, pa se lađarice pridržavaju svih epidemioloških mjera.
– Stalno provodimo dezinfekciju ruka, lađe i vesala – naglašava Martino.
“Gusarice” iz Metkovića ispisale su povijest ženskog Maratona lađa na Neretvi. Njihove vitrine krase dvije zlatne medalje koje su osvojile veslajući uzvodno. Nije im bilo lako, ali uspjele su, kao nekada davno lancarice koje nisu veslale, nego su lađu nakrcanu s nekoliko tona tereta vukle uz obalu.
Piše: Stanislav Soldo / Slobodna Dalmacija
