Budući da je srbijanski Zakon u kulturnome nasljeđu i dalje jedna od glavnih tema ovdašnjih medija i budući da se srbijansko Ministarstvo kulture i informiranja ponovno oglasilo (Ministarstvo kulture: Dubrovačka književnost deo i nasleđa Hrvatske), možda nije zgorega podsjetiti kako je pitanju pripadnosti dalmatinske (pa time i dubrovačke) književnosti glasoviti srpski filolog Jovan Skerlić posvetio uvodno poglavlje Istorije nove srpske književnosti (1914.)
Poglavlje nosi naslov Početak nove srpske književnosti. U njemu, među ostalim, Skerlić navodi: Dalmatinska, a naročito dubrovačka književnost oko 1835. godine, za vreme ilirskog pokreta, bila je od velikog uticaja za stvaranje nove hrvatske književnosti (…) Za tu književnost u Srba se gotovo nije ni znalo, i ako je ko od obrazovanih Srba i poznavao, nije je smatrao kao svoju.
Skerlić u idućim redcima domeće kako se tek od 60-ih godina XIX. stoljeća u Srba ističe važnost dalmatinske književnosti, ali da su tek u najnovije doba Srbi počeli proučavati dalmatinsku književnost, ali samo u obliku specijalnih naučnih istraživanja. Slično zaključuje i za druge pokrajinske južnoslavenske (da budemo jasni – hrvatske) književnosti: Isto tako bez većeg uticaja su bile i ostale lokalne i katoličke književnosti naše, bosanska književnosti XVII i XVIII veka, slavonska književnost XVIII veka.
Najupečatljivija je Skerlićeva misao: Jedna stvar je van svakoga spora: dalmatinska književnost nije ni po čemu uticala na stvaranje nove srpske književnosti u XVIII veku.
Na temelju čega je mjerodavno srbijansko ministarstvo zaključilo da je dubrovačka književnost, za koju Skerlić izrijekom navodi da je naročito utjecala na oblikovanje hrvatske književnosti, i srpska, ni još 20 udžbenika Gaje Petrovića iz Logike ne bi dalo odgovora.
