U ovo vrijeme ispitnih rokova nekako zanemarujemo mnoge druge stvari i sve podlažemo učenju gradiva i polaganju ispita. No jesmo li time postigli upravo pravi smisao našega života, jesmo li možda zanemarili i druge oko nas, valja nam se upitati?!? U suštini naš, studenski, svijet koji proživljavamo nekako nam se nudi u krhotinama i slikama doživljenosti ispita u kojima progovaraju sve naše slutnje, čežnje i nade, uvjereni smo tih dana kako samo ocjena u indexu može dosegnuti stvarne prostore čovjekove zagonetke. U tome okruženju koje nikako ne može dosegnuti mjeru pune istinske autentičnosti i težine i prepoznatljivosti nekako zanemarujemo one zbiljske i okružujuće prepoznatljivosti naš kao kršćana. Jedna od ključnih riječi svijeta u kojem se nalazimo, javljajući se u raznim oblicima i inačicama jest ljubav. Tu riječ koristimo svakodnevno bili ispiti ili predavanja, kuhali ili radili u polju. Koristimo je svakodnevno ali često se i pitamo što je to ljubav? U nastojanju da odgovorimo na ovo pitanje i izrazimo dubinu i širinu zagonetke ljubavi trebamo krenuti od kraja k početku ili od početka k kraju.
Što je ljubav i kako definirati tu riječ doista se pred nas postavlja kao težak ispit. Znam da nisam prvi koji postavlja ovo pitanje bilo je onih koji su ljubav htjeli definirati filozofijom, netko svojom molitvom, netko bdijenjima, netko hodočašćima, isto sam tako svjestan da usprkos silnom naporu i želji još nitko u povijesti nije uspio definirati tu malu, a tako tešku riječ.
Možda da krenemo od toga što ljubav nije. Ljubav nije izrabljivanje, omalovažavanje, osiromašenje, nasilje, neisplata plaće radniku/ci, podmetanje, etiketiranje, ocrnjavcanje, pljuvanje, pisanje laži, klevetanje. Nije to na kraju krajeva ni „napredna sloboda“ koja nam se kao ljubav želi nametnuti, nije ljubav ni „samo zabava“, ljubav nije ni „prijateljstvo s povlasticama“, ljubav nije u kocki, ljubav nije u noćnim klubovima gdje se niti vidimo-niti čujemo od jakoga svijetla i blještavila… Tako možemo u nedogled nabrajati što ljubav nije.
No na ovom ispitu mi se pitamo što je ljubav, a ovo što nije nam je putokaz koji nas vodi do odgovora na pitanje što je ljubav. Sveti Ivan, ljubljeni učenik, nam govori „Bog je ljubav“! Onda se svima nam pali zeleno svijetlo na semaforu na putu prema odgovoru. Da! Ljubav je teško definirati ali naša kršćanska ljubav treba biti prisutna u zatvorima, u domovima za nezbrinutu djecu, u bolnicama, u sirotištima, rovovima, u staračkim domovima. Naša ljubav se treba očitovati na ulicama naših gradova i sela, naša ljubav jest upravo ona ljubav koja stoji ispred rodilišta i domova zdravlja i moli za život, moli za čovjeka. Naša ljubav se mora očitovati u solidarnosti i borbi za one koji rade nedjeljom i tako se odvajaju od obitelji. Naša ljubav se mora očitovati u brizi za bolesne, nemoćne i umiruće. Naša ljubav treba biti na periferijama društva. Lako nam je sada zaključiti što je ljubav i izvesti matematičku formulu tj. LJUBAV = ČOVJEK.
Čovjek se ne može shvatiti bez ljubavi, a ni ljubav bez čovjeka. Kaže jedna izreka „čovjek koji ne ljubi nije čovjek, kršćanin koji ne ljubi nije kršćanin“! Naša ljubav se treba pokazati većom gdje je potreba za njom veće i to je odgovor na životnom ispitu na pitanje što je ljubav? Ne trebamo se truditi definirati ljubav već se trebamo truditi živjeti, voljeti, pomagat. Najviše trebamo iskazivati sućutnost sa onim najugroženijim, koji se ne mogu niti braniti. Jer kao kaže sv. Ivan od Križa: „U predvečerje života biti ćeš pitan o ljubavi!“ Kolika će nam ocjena biti tada upisana u index to ovisi od našega odgovora na pitanje što je ljubav?
fra Ivo Rastočić
