Sada je 2016. godina i raspravlja se udugo i naširoko o živome biću tj. čovjeku , čovjeku koji diše , radi , djetetu koji trči za loptom , djetetu koje tek prohoda. Svaki bi čovjek to trebao shvatiti, a država bi trebala preuzeti odgovornost za svakoga čovjeka i stvoriti uvjete da svaki čovjek da postane punopravni član društva. Obzirom da su političarima puna usta povećanja nataliteta, brige za mlade, briga za obitelji, a sa druge strane ima puno onih parova koji bi djecu željeli, a nemaju je – ne vidim razloga da država i tim putem ne udomi po kratkom postupku određeni broj djece od majki kojima abortus ne bi bio dozvoljen, a one tu djecu ne žele. No, da budem krajnje jasan – nije sve samo na majkama (sloboda u izboru abortus ili ne), već je puno nužnih pretpostavki (organizacijskih i materijalnih) i na državi (društvenoj zajednici) ukoliko želi da se te i slične stvari u budućnosti ne događaju (zabrana abortusa).
A jadni ti smo mi s ovakvim političarima koji govore, a ne čine ništa na pitanju nataliteta i ostanka mladih u domovini. I pazte sve pod kapom domoljublja, mostoljublja ili titoljublja, opet svakom na dušu. Živo me zanima kako bi se reagiralo i kakve bi se odluke donijele da nama svima npr. dođe otac i kaže, „znaš ja sam ti mater nagovarao da te pobaci, ali ona to nije htjela učiniti, e onda te ona zamalo ubila kad si imao tri tjedna, ali sam te ja spasio, a onda si mi jedne prilike kad si imao 15 godina tako digao tlak da sam te htio macom opaliti, ali mi je majka sakrila macu i sve čime sam mogao ostvarit naum i tako te spasila, a sad kad si narastao i ojačao isto bi te i ja i majka zatukli, nego mogao bi se branit pa bi nas dvoje stradalo umjesto tebe.“ Pa tako, ovisno o fazama života, jedno ubojstvo opravdava drugo i tako redom. No, nigdje ne spominje pravo djeteta na život.Neukusna je šala u najmanju ruku dovoditi pitanje pobačaja ili bilo kojega ubojstava na floskule tipa mi smo za ovo mi smo za ono.
Mi Hrvati imamo demografsku sliku, biti ću blag vrlo nezahvalnu za budućnost, pa sami time ubijati i dozvoliti i štoviše poticati ubojstvo u krajnjoj liniji će nas baciti u provaliju na čijem smo rubu sada. Možda gledam samo na nas kao narod ali nemojmo se bojati iskazati svoje mišljenje jer ipak smo mi kršćani većina u ovoj našoj prelijepoj domovini. Zato mi budimo ti koji će biti glas u pustinji svega neprirodnog, svega izokrenutog koje gazi ono ljudsko, ono samo naše, biti glas protiv onoga koje uzima sve više maha u svijetu, budimo glas koji viče u pustinji: ” ej čovječe vrati se sebi dok još imaš kome”! Sjetimo se slavnih pohoda Ivana Pavla II u jeku rata i stvaranja Hrvatske države i tu snagu duha koju nam je naš Otac darivao, sjetimo se također i njegova pijevanja „Rajska Dijevo Kraljice Hrvata“ sa mladima u Solinu. Sjetimo se i zadnjega pohoda Benedikta XVI i one tišine mladih, baš ta je gromoglasna tišina bila apel spasite nas mlade, spasite nas od nametanja, spasite nas od medija koji pljuju po Crkvi pa samim time i po nama, spaste nas od onih koji ne priznaju Boga!
I zaista možemo reći skupa sa velikim Matošom: ubijstva mjesto, tamno kao blud. Zaista ne znamo gdje više ubijaju kršćane, od Sirije ili Pakistana ili u “naprednom” zapadnom svijetu raznim zakonima ili od raznih udrugica koje napadaju naše kršćanske vrijednosti. Svima njima smetamo jer im ne damo provoditi kojekakve zakone, nekakve nove zajednice, jer smo protiv ubojstva (bilo onih koji se ne mogu branit, pobačajem, ili onih kojima se “želi olakšati života patnja”, eutanazijom). Smetamo im jer više govorimo o Bogu nego o zavodniku svijeta, više govorimo o milosti nego lukavosti, više govorimo o nebu nego o paklu, više govorimo o Kristu nego o svijetu, o solidarnosti s gladnima i siromašnima nego o suradnji s bogatima, više govorimo o dopuštenom nego o zabranjenom. Smetamo im jer pronosimo svijetlo Uskrsloga, a ne padamo pod utjecaj nekih zemaljskih moćnika. Ne smijemo se umoriti donositi Boga svima i trebamo se truditi biti što uvjerljiviji!
Ostanimo dostojanstveni i ponosni, ostanimo Gospini, ostanimo Kristovi i nemojmo se bojati, jer: “znamo da si doistine uskrsnuo, Božji Sine; Pobjedniče, Kralju divan, budi nama milostivan! Amen, aleluja!”
fra Ivo Rastočić
