Pročitajte presjek zanimljive igračke i trenerske karijere Neretvanina sa Vlake, rukometnog izbornika Željka Babića koji je objavio tportal.hr..
TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA
Na izborničku je poziciju stigao na preporuku jednog od najboljih rukometaša svih vremena Ivana Balića. Na prvom je natjecanju osvojio medalju, zatim je kiksao u Brazilu, pa podnio ostavku… I sad opet vodi hrvatske rukometaše na SP-u u Francuskoj…
Izbornik hrvatskih rukometaša Željko Babić (45) živopisan je lik. U trenutku kad je imenovan izbornikom, u veljači 2015. godine, široj je javnosti bio potpuno nepoznat. Istina, cijeli je život Babić u rukometu, doslovno ga živi i živi za njega, no njegov je izbor bio poprilično iznenađenje jer je u tom trenutku kao jedan od glavnih kandidata za klupu Hrvatske slovio iskusni Zvonimir Noka Serdarušić…
No Babića je čelnicima HRS-a predložio Ivano Balić i oni su njegovu sugestiju prihvatili. Vrijeme će pokazati koliko je Balićeva vizija hrvatskog rukometa s Babićem na čelu ispravna, no treba istaknuti kako je izabran da odradi ciklus do 2018. godine i Europskog prvenstva koje će se odigrati u Hrvatskoj.
Željko Babić rođen je 1972. godine u Vlaki kod Opuzena. U rukometu je doslovce cijeli život. Igrao je za Opuzen, Metković, a u Zagreb je došao 1988. godine kao izuzetno nadareno desno krilo. Sa Zagrebom je Babić osvojio prvenstvo i Kup Jugoslavije, potom tri prvenstva i tri Kupa Hrvatske, dvaput je sa Zagrebom osvajao Ligu prvaka (1992. i 1993.), pa europski rukometni Superkup (1993.)… Igrao je potom i u Italiji gdje se zbližio s Linom Červarom, a 1996. godine u posljednji je tren otpao s popisa putnika na Olimpijske igre u Atlanti gdje su rukometaši osvojili zlato. Ispred njega su tada ipak bili Irfan Pipe Smajlagić i Vlado Šujster…
Trenersku je karijeru započeo u Metkoviću, vodio je tamo Ivana Balića i Slavka Golužu, radio je potom u Sloveniji i Splitu, a u stručni stožer reprezentacije ga je kao jednog od pomoćnika uveo Lino Červar. Bio je pomoćnik i Slavku Goluži (zajedno su osvojili tri bronce – na EP-u 2012., na OI-ju u Londonu 2012, te na SP-u 2013.), a radio je i kao trener u Zagrebu te u rukometnoj Akademiji Balić-Metličić. Početkom 2013. prihvatio je poziv bjeloruskog Meškov Bresta. Napravio je tamo Babić pravu malu rukometnu renesansu, dvaput je igrao finale SEHA lige, dvaput je osvojio bjelorusko prvenstvo i kup, a igrao je i Ligu prvaka.
U rukometnom krugovima Željka Babića tih su godina prozvali ‘rukometni Guardiola’. Ne samo zbog sličnog izgleda nego i zato što je na klupi uvijek u odijelu. A on je komotno mogao ostati i raditi u klubu, Bjelorusi plaćaju izdašno, ali poziv da preuzme hrvatsku reprezentaciju Babić jednostavno nije mogao odbiti..
A Babić je s reprezentacijom krenuo sjajno, za pomoćnika je imenovao Peru Metličića i za početak osigurao nastup na EP-u u Poljskoj. Tu je hrvatska javnost imala priliku upoznati Babićevu ‘drugu stranu’… Prvo, Babić je umirovio dotadašnjeg ‘senatora’ i kapetana Igora Vorija, na golu je zasjao Ivan Stevanović, a važne uloge u igri reprezentacije dobili su Slišković, Mamić…, dok je Domagoj Duvnjak ‘krvario’ u obrani, a ‘hladio se’ u napadu. Na EP je reprezentacija ispraćena s popriličnom skepsom, na startu baš i nismo briljirali, ali kasnije smo pregazili Francuze, da bi potom napravili ‘čudo u Krakovu’! A tu su počeli i Babićevi ‘problemi’..
Dakle, nitko nije vjerovao da Hrvatska može pobijediti domaćina Poljsku s 11 golova razlike i tako osigurati borbu za medalje. No, dogodilo se ‘čudo u Krakovu’, doslovno smo razbili Poljake s 14 razlike (37:23), a Babić je nakon utakmice euforično izjavio:
‘Nisam vjerovao u čudo, ali želim pobijediti u svakom susretu. No, moram reći ono što osjećam, ovo je čudo iz Međugorja. Zahvaljujem svom prijatelju Isusu i njegovom prijatelju Zlatku, i neka mi oprosti moju slabu vjeru‘, euforično je govorio Babić u televizijske kamere i nastavio:
‘Ne treba se kladiti protiv Isusa i gospe Međugorske, nikada.’
I tu ga je senzacija gladna hrvatska javnost dočekala ‘na nož’… Izletio se Babić s malo previše ‘vjerskih detalja’, a premalo ‘rukometnih pojedinosti’. Jedva su ga dočekali jer nešto se kritizirati moralo, a njegov je govor bio idealan materijal! Realno, Babić kao praktični vjernik nije mislio ništa loše. Dapače, odlučio je svoju sreću nakon takve senzacionalne utakmice koja se odigra jednom u životu podijeliti sa svima. Brončana medalja koju smo osvojili na tom EP-u i automatski nam je osigurala plasman na SP u Francuskoj 2017. Jedna nam je medalja donijela toliko puno…
Tada je Babić otkrio kako je veliki vjernik, brat Ivica svećenik je u Župi Svetog Duha u Vrbanju na Hvaru gdje Željko često odlazi meditirati, a redovito pohodi i Međugorje.
Uslijedile su uspješne kvalifikacije za Olimpijske igre u Rio de Janeiru, a potom i rezultatski debakl na samim Igrama. U Riju je hrvatska rukometna reprezentacija izgubila od Katara, mučila se s Argentinom, pa pobijedila Francusku i Dansku (kasnije finaliste!). A onda smo ‘zapeli’ u četvrtfinalu, izgubili od Poljaka koje smo prije samo nekoliko mjeseci razbili 14 golova razlike!? Kući smo se vratili bez medalje..
Autor: Ivan Žurić – tportal
