„Razmotrite dakle pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!“ (Ef 5, 15-18)
I tako sjede njih četiri za stolom te tipkaju na „pametne“ mobitele, a da nitko s nikim ne razgovara petnestak minuta… pa pitam sebe i vas nije li prijateljstvo najljepša stvar na svijetu? Koliko danas nedostaje razgovora? Stoga me na neki način plaši nova tehnologija koja oduzima vrijeme „modernom“ čovjeku, plaši me, da će čovjek sebi traži virtualne prijatelje ili još gore da će se bavi zanimacijama koje stvaraju iluziju da je čovjek sam sebi dovoljan. Ako sebi i drugima stvorimo takvu iluziju postajemo ustvari robovi tehnologije, a ne prijatelji ljudima. Svakako nam je sada birati razgovarati ili ne razgovarati, družiti se ili se dopisivati, gledati se oči u oči ili se gledati preko monitora i slika…
Koliko tehnologija postaje nadređena mjera i zamjena nečemu što bi nas trebalo činiti ljudima?
Nove tehnologije nikako ne mogu odgonetnuti životni put. Tako možda i nesvjesno uvlačimo u svoju duboku osamljenost naše mlade. Ne znam možda sada zvučim staromodno, ali da se velikom korpusu naše populacije, pogotovo one mlađe, tako olako prodaju ideali i nove tehnologije, koje čovjeka osamljuju i otuđuju, nisam nikako očekivao niti sam mogao sanjati da će se dogoditi .
Prvo što upada u oči je šik udarničko blještavilo lampica i ostalih svjetlećih ukrasa koji bi trebali svakodnevno i nemilice podsjećati da smo sretni i da nam je baš dobro. Nismo li iskrivili nešto što je trebalo biti sabrano, skromno i sveto? Netko će površno zaključiti da je to baš simpatično, no ne bi li smisao života trebale biti stvari koje bi nas trebale krasiti kao osobu , a ne otuđivanja i bježanja od razgovora oči u oči… Gdje je nestalo to smetalo čovjek u tom tako prikladnom blještavilu, tko i kada ga je eutanazirao? Znamo li tko je čovjek? Možemo li oživjeti ljudska narav koja prijateljski ljubi te razgovara i to mobitelom ili laptopom? Što možemo očekivati kasnije ? Oprostite, ali meni to sve nema smisla. Zar se nije sličan scenarij odigrao i pred 2000 godina kada je kompletno čovječanstvo zaboravilo i odbacilo Onoga koji ih je nazvao prijateljima, koji ih je došao spasiti ? Danas, kada je skrovitost odavno razotkrivena, odgovornost kreiranja besmisla u smisao pada na tehnologiju koja okupira čovjeka. A gdje je naša poniznost, gdje je naše strahopoštovanje, gdje su nam vrijednosti kojima bi mogli izmjestiti smisao? Zar je jedino strahopoštovanje koje nam je ostalo ono koje osjećamo prema pečenom odojku dok mu se nasoljena kožica fino znoji pod grijačima pećnice?
Trebalo bi se zapitati te stati malo na loptu. Trebao bi nas smetati šlamperaj i besmisao koji su zapravo i glavni uzrok što je razgovor i prijateljstvo završilo na aparatima. Trebalo bi nas smetati što duhovni padobranci kreiraju kakvu ćemo stvarnost gledati na ulicama, televiziji, internetu, kao da baš namjerno žele kreirati nešto o čemu nemaju blage veze i o čemu se ne interesiraju nikada osim tih dana kada žele zatupiti žalac prijateljstva, pa da svi gutaju tu gomilu njihove nekompetencije, površnosti i kiča. Taj cjelokupni cirkus, ta užurbanost, koje nam se žele jeftino prodati kroz „nove tehnologije“ je toliko licemjerana.
No pitanje je trebali se uopće ikada vratiti i boriti?
Da!!
Jer čovjek zrele i zdrave duhovnosti te čvrstog kršćanskog uvjerenja ne bi trebao gajiti dječje emocije već znati sam prepoznati vrijednosti, te u skladu sa njima oslikavati svoj život iz kojeg će zatim baštiniti najdragocjenije od svoje tradicije, vjere, nutrine. Ovo „u korak s vremenom“ koje se odigrava pred našim očima, čega smo i sami dio, jest zapravo u službi osiromašivanja čovjeka, a ne njegova obogaćivanja. Pitanje je samo čije je to maslo? Rekao bih da je ovo sve oko nas maslo, banalnih ljudi koji banalnim načinima pokušavaju kupiti ljubav i mir ubijajući vrijednosti obitelji i prijateljstva, kako bi stale u njihove sitne duše bez da ih previše stišće i žulja; drugim riječima, bez da se moraju promijeniti.
Totalni promašaj totalno promašenih generacija!
U nadi u bolja vremena savjetujem svima nama da se primimo vlastite duhovnosti i u okrilju vlastitog srca i obitelji izgradimo svoju oazu duhovnosti, kako bi ju kasnije razgovorom podijelili s prijateljima.
Ivo Rastočić
izvor: kristocentrik.wordpress.com
