Evanđelje nam često prikazuje kako je „Isus govorio mnoštvu“ ( Lk 12, 54), većinom kada je Isus govorio kazivao je nekakve prispodobe koje se uvijek mogu uprizoriti u današnji dan, sat, minutu … Ako mu dopustimo te ako ga poslušamo kako kaže psalmist da nas „nauči razumu i znanju“ ( Ps 119, 66) onda će nam život biti nekako drugačiji, nekako bolji, onda bi vrlo dobro znali „ovo vrijeme rasuđivati“ ( Lk 12, 56).
Nalazimo se u vremenu kada smo nekako postali „ne slušatelji“, „ne poučljivi“… pa nam se valja upitati kako danas slušamo Isusove riječi, kako danas živimo Isusove riječi. Primjer za to nam je dala Blažena Djevica Marija. Stoga ugledajmo se u Kći Sionsku te je pustimo da nam ona danas govori, poslušajmo Njenu poruku, neka nam Marija pripovijeda kako to slušati Isusa u svome srcu. Neka nam Marija priča o svome životu, o svojim životnim radostima, o svome „probodenom srcu“, o svojim mukama i jadima, o svemu onome što je izbliza promatrala, slušala, svjedočila.
Neka nam priča o svojem iskustvu s Bogom, da bi mi lakše razumili. Nedavno sam negdje pročitao ovu „Marijinu priču“ koju ću sada prenjeti, ne možda u izvornom obliku, ali svakako je valja pročitati jer kada bi nam Marija krenula pričati vjerujem da bi ta priča izgledala ovako: „Moji roditelji su Joakim i Ana. Od malih nogu osjećala sam njihovu blizinu i ljubav, brinuli su se o meni i poučavali su me. Odgojili su me u vjeri naših Otaca. Tako je vjera zauzimala posebno mjesto u našim životima. Živjeli smo skromno oslonjeni na Božju providnost, bez nagomilane sigurnosti. Svakodnevno smo radili, molili i slušali o Božjim zahvatima u našem narodu. Ja sam voljela sve ljude i gledala ih čistim pogledom. Svima sam bila omiljena mlada djevojka. Imala sam kao i sve druge djevojke svoje osjećaje te sam se zaručila i zaljubila u Josipa. Međutim imala sam osjećaj da se u meni nešto događa. Nisam se na to obazirala mislila sam da je sve to dio odrastanja. Onda sam začula da me netko zove Marijo, Marijo obazirala sam se ali nikoga nije bilo oko mene. Čula sam i neke unutarnje glasove koji su bivali sve jasniji i jasniji „ Marijo, začeti ćeš i roditi sina biti će to Sin Božji“. Čula sam to tako jasno da sam se prestrašila. Moj strah je trajao i trajao, ali kada sam se sabrala pristala sam, a da mi i dalje ništa nije bilo jasno. Osjetila sam promjenu u svome biću, osjetila sam promjenu i oko sebe jer za par dana svi su me čudno gledali. Prijeki pogledi i neprihvaćanje nisu me niti jednog trena pokolebali niti narušili moj unutarnji mir.
od mojim srcem nebo je raslo dok jednog dana nije procvjetao. Mojoj radosti nije bilo kraja. Kao i svaka prava majka odgajala sam ga, poučavala i voljela. Čak sam ga jednom izgubila, ali za tri dana smo ga pronašli. Kada je imao 30 godina otišao je od kuće. Opet me to sve zbunilo eh koliko sam puta zavapila da ga vidim, da ga zagrlim. Kada sam ga slušala njegov govor je bio tako siguran da je na pravom putu. Sve je bilo dobro dok nije počelo i mač boli mi je proparao srce. Ali ne bih vam o tome sada pričala jer sam sve pohranila u svome srcu. Ostala sam bez sina jedinca oplakala ga i pokopala, bila sam zbunjena i tražila sam ponovo onaj nutarnji glas, ali nije ga bilo. Mene je tada uhvatila zbunjenost, a drugi su me tješili. No treći dan opet sam čula taj nutarnji glas „ Marijo tvoj sin je živ, uskrsnuo je!!!“ s tom uskrsnom radosti živjela sam do kraja života kada sam i ja dušom i tijelom uznesena na nebo.“ (nepoznat autor)
Marijina priča, je i naša životna priča, to je priča žene koju slavimo kao i našu majku. Poslušajmo je samo kako je njen život isprepleten radošću, životnim planovima, čvrstim stavovima, zbunjenosti, bolom, tugom i na koncu slavom Isusova Uskrsnuća i Njenog uznesenja. Slušati Mariju znači slušati Isusa, vježbati se poslušnosti, biti poučljiv, osjećati blizinu, otvarati prostore Božjoj volji i povjerenju. Slušati Mariju znači „činiti sve što nam On kaže“ (usp. Iv 2,5), poslušati Mariju je kao da mi skupa sa njom govorimo: „veliča duša moja Gospodina“ (Lk 1,46). Nisu važni ni uspjeh, a ni ostvarenje planova bilo u poslu, bilo u svakodnevnici. Važno je to da se Bog nalazi u središtu života. Sve se okreće oko Njega, tada i čovjek dolazi na svoje mjesto, a naš rad dobiva pravu vrijednost. Pohranimo prispodobe Isusa u srcu kao što je to i Marija učinila.
Neka naše misli, djela, stavovi kao i naš svakodnevni život budu prepoznatljivi po cijelom svijetu!
Ivo Rastočić
