Puno prije rata u Ukrajini počele su rasti cijene hrane. Najprije je to bilo onako puzajuće u lipama da bi se cijena pojedinih proizvoda udvostručile. Poskupjelo je sve od žitarica pa do mlijeka, mesa, voća povrća, jaja. Nije puno pomoglo ni snižavanje PDV-a na hranu, cijene su bez obzira na intervenciju države i dalje ostale previsoke.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Kada na tržištu poljoprivrednih proizvoda nema poremećaja malo tko se pita otkuda nam dolazi voće, povrće, mlijeko ili meso, ulje. Ali u uvjetima krize, zatvaranja granica i poremećaja robnih tokova opskrba stanovništva osnovnim živežnim namirnicama može se dovesti u pitanje. Europa danas strahuje od nestašica ulja. Pojedine zemlje, poput Španjolske i Njemačke, ograničavaju kupovinu ulja.

ZASIJANO VIŠE SUNCOKRETA

U Hrvatskoj takvog scenarija neće biti jer proizvodimo dovoljno suncokreta i uljarica za svoje potrebe i imamo dvije velike tvornice ulja. U Hrvatskoj se prošle godine suncokret sadio na više od 30 tisuća hektara na kojima je požnjeveno oko 120 tisuća tona sjemena suncokreta. Ovog proljeća zasijano je dvadeset posto površina više pa Hrvati ne trebaju strahovati za ulje.

Hrvatska je u proizvodnji suncokreta i suncokretova ulja samodostatna, dakle, domaća proizvodnja zadovoljava domaće potrebe što je za hrvatske prilike rijetkost jer ovisni smo o uvozu gotovo svih vrsta voća i povrća, premda imamo plodna polja i idealne uvijete za proizvodnju.

– Upravo na primjeru suncokreta vidimo koliko je u kriznim vremenima važno imati svoju proizvodnju i svoje sirovine – ističe Matija Brlošić, poljoprivredni proizvođač i član Upravnog odbora Hrvatske poljoprivredne komore.

Hrvatska trenutačno za vlastite potrebe može proizvesti još samo dovoljno kukuruza, pšenice ječma, zobi, od voća mandarina, a od povrća kupus. Sve druge poljoprivredne kulture nisu dostatne za podmirenje rastućih potreba za hranom hrvatskog stanovništva zbog čega je uvoz voća i povrća, ali i mlijeka i mesa uvelike premašio domaću proizvodnju.

SVE POSKUPI ‘DA BOLI GLAVA’

Kupus je jedino povrće kod kojeg u boljim proizvodnim godinama Hrvatska dostiže punu samodostatnost. Na oko dvije tisuće zasađenih hektara pod kupusnjačama ubere se oko tridesetak tisuća tona.

Nažalost, kupus je endemsko povrće u čijoj smo proizvodnji samodostatni. U Hrvatsku se uvozi uglavnom sve, sve od kruha do meda, mlijeka u prahu, sira, krumpira, češnjaka, govedine, sijena i slame pa kad se na tržištu dogode tektonski poremećaji Hrvatskoj ozbiljno zaprijeti nestašica hrane ili sve poskupi “da boli glava”.

Statistički gledano, Hrvatska u proizvodnji voća podmiruje 50 posto potreba, a u povrću 65 posto, dok se ostatak uvozi. Hrvatska bi trebala imati samodostatnost većine poljoprivrednih proizvoda jer postoje uvjeti za proizvodnju. Veliki problem za intenzivnu voćarsku proizvodnju je nepostojanje kapaciteta za skladištenje voća i povrća.

Na tržištu nemamo ni domaćih jabuka. Prošlogodišnji proljetni mrazevi učinili su svoje pa je urod bio minimalan.

Ništa bolja situacija nije ni sa proizvodnjom mesa. Republika Hrvatska u proizvodnji (junećeg, goveđeg i svinjskog) mesa samodostatna je od 60 do 70 posto, dok najviše proizvodimo meso peradi i njega nam najmanje nedostaje. Ipak, cijene piletine lete u nebo. Još malo i cijena pilećih fileta iskazivati će se u trocifrenim brojkama. Po trgovačkim centrima zamjetan je nedostatak pilećih fileta, umjesto klasičnih fileta dominiraju “pileća prsa sa kosti” koja su nešto jeftinija i cjenovno pristupačnija.

SADNJA KRUMPIRA

Prošle jeseni u Hrvatskoj su proizvedene minimalne količine krumpira. Cijena mu je bila poprilično visoka, domaća skladišta su se ispraznila pa već sada smo ovisni o krumpiru iz uvoza, što je veliki apsurd jer naša kraška polja, Konavosko, Imotsko, Sinjsko leže u ledini, a krumpir može uspijevati, samo zemlju treba obraditi i krumpir zasaditi.

U rodnim godinama samodostatnost u proizvodnji krumpira u Hrvatskoj je oko 90 posto, a prosječno je godišnje uvezeno oko 34.000 tona krumpira, no prošla godina je bila ekstremno loša pa su i brojke nepovoljnije.

Ništa nije bolje ni s proizvodnjom mlijeka.

Loši dani za hrvatske mljekare započeli su s uvođenjem povratne naknade od pedeset lipa na pet ambalažu, kada je u startu poskupjelo mlijeko u PVC boci. Zbog poskupljenja su ljudi odustajali od kupovine takvog mlijeka premda se zna da je upravo mlijeko u boci najkvalitetnije.

– Trajno mlijeko u tetrepaku nije mlijeko. To je mliječni pripravak kojemu se dodaju različiti aditivi da bi moglo trajati više mjeseci. Svježe mlijeko traje desetak do petnaest dana ovisno o proizvođaču – pojašnjava predsjednik Odbora za mljekarstvo Hrvatske poljoprivredne komore, Igor Rešetar.

Hrvatska raspolaže sa 1.563.000 hektara poljoprivrednog zemljišta, na kojem može uspijevati sve osim banana. Procjenjuje se da je državnog zemljišta gotovo 740.000 hektara, a slobodnog državnog zemljišta za raspolaganje oko 400.000 ha. Sve to govori u prilog intenzivnoj poljoprivrednoj proizvodnji i proizvodnji hrane ne samo za vlastite potrebe nego i za izvoz.

Kada je u pitanju kukuruz, Hrvatska je dvostruko samodostatna. Međutim, iako proizvodimo dva puta više nego što su nam potrebe, znatan dio sirovine odlazi u izvoz, najvećim dijelom u Italiju i Austriju, što nije dobro za domaću poljoprivredu jer se izvozi jeftina sirovina na kojoj drugi zarađuju dok su kod nas prerađivački kapaciteti mahom zatvoreni, uništeni, kao i stočarski sektor koji je u padu već dugi niz godina unatoč mjerama koje se poduzimaju za revitalizaciju stočarstva, pokazuje analiza stručnjaka Smartera, konzultantske kuće specijalizirane za poljoprivredu.

Piše: Stanislav Soldo / Slobodna Dalmacija

OGLAS