Budući da je najpoznatiji nositelj osobnoga imena Josip bio skroman, šutljiv i povučen, danas bi se vjerojatno poprilično iznenadio podatkom da samo u Hrvatskoj ima 77 324 imenjaka, da je njegovo osobno ime drugo muško ime po brojnosti u Lijepoj Našoj, ali i da je u Italiji (u kojoj temeljni lik toga osobnog imena glasi Giuseppe), državi iz koje su potjecali osvajači starovjekovnoga Izraela, njegovo ime bilo najrasprostranjenije u XX. stoljeću.
Hrvatsko je ime Josip odrazom hebrejskoga imena yōsēp̄ (Jahve je pridodao) te je u hrvatski jezik ušlo posredstvom grčke inačice toga imena Ἰωσήπος (češće Ἰωσήφ).
Osobno ime Josip u Svetome pismu
U Svetome se pismu spominju tri nositelja imena Josip. Život je prvoga među njima opisan u Knjizi Postanka. Naime, osobno je ime Josip ponio jedan od sinova Jakova patrijarha i rodonačelnik jednoga od dvanaest izraelskih plemena, koji je živio sredinom II. tisućljeća prije Krista. Ljubomorna su ga braća htjela usmrtiti, ali ga je najstariji brat Ruben u posljednji trenutak odlučio poštedjeti te ga je prodao trgovcima s čijom je karavanom prispio u Egipat. U Egiptu je postao sužnjem faraonova činovnika Potifara te se, nakon što je završio u tamnici zbog lažne optužbe Potifarove supruge da ju je zavodio, proslavio kao tumač snova. Nakon što je predvidio sedam sušnih godina te pripremio zalihe žita, faraon ga je postavio za upravitelja dvora. Tijekom sušnih godina Josipova su braća došla kupiti žito. Prepoznao ih je te se s njima izmirio nakon što ih je stavio na kušnju.
Na prvi se pogled čini gotovo nevjerojatnim da se novozavjetnoga Josipa, svetoga Josipa, kojega je Hrvatski sabor na svojemu zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. na prijedlog zagrebačkoga biskupa Martina Borkovića proglasio zaštitnikom hrvatskoga naroda (što su hrvatski biskupi potvrdili 1972.) i koji je bio suprugom Blažene Djevice Marije i Kristovim zemaljskim ocem te, iako po zanimanju tek tesar, potomak Davidove kraljevske loze, spominje tek u dvanaest redaka Novoga zavjeta i da se u njima ne navodi ni jedna jedina njegova riječ.
U evanđeljima se spominju njegove zaruke s Marijom, Josip se spominje i u novozavjetnim redcima posvećenim Kristovu rođenju i prikazanju u Hramu, bijegu Svete obitelji u Egipat te potrazi za dvanaestogodišnjim Kristom tijekom hodočašća u Jeruzalem. Zbog toga što se u Novome zavjetu ne spominje nakon Kristova bijega iz hrama, poprilično je sigurno da je Josip umro prije Kristova javnoga djelovanja. Možda i zbog manjka biografskih podataka život se svetoga Josipa i njegova uloga u kršćanskim crkvama različito opisuje.
Najviše se štuje u Katoličkoj Crkvi, čiji ga pripadnici nazivaju pravednikom i svetcem šutljivcem. Godine 1870. papa ga je Pio IX. proglasio zaštitnikom sveopće Crkve, a ujedno je zaštitnikom Sjeverne i Južne Amerike, Kanade, Meksika, Indonezije, Južne Koreje, Perua, Kine, Vijetnama, Austrije i Belgije te, među ostalim, očeva i radnika, ali ujedno i, zbog bijega u Egipat, prognanika i izbjeglica. Nacionalno mu se svetište u Hrvatskoj od 15. travnja 1987. nalazi u Karlovcu.
Treći je biblijski Josip Kristov sljedbenik Josip iz Arimateje, koji je od Poncija Pilata zatražio Kristovo tijelo te ga položio u svoj grob. U srednjovjekovlju se raširila legenda kako je oprao Kristovo tijelo te vodu i krv s njegova tijela skupio u kalež te je tako nastala legenda o svetome gralu. Britanci drže da je Josip iz Arimateje izgradio prvu crkvu na njihovu tlu, u Glastonburyju u jugozapadnoj Engleskoj.
Povijesne potvrde i rasprostranjenost svetačkoga imena Josip
U hrvatskim je krajevima osobno ime Josip u imenskim likovima Joseph i Josephus potvrđeno od XII. stoljeća na jadranskoj obali od Zadra do Bara. Temeljni je hrvatski lik Josip nastao prema grčkome liku potvrđen tek u XVI. stoljeću, no sudeći po obilju različitih inačica toga osobnog imena, može se pretpostaviti da je u uporabi bio i znatno ranije.
Prema muškome je imenu Josip nastalo žensko Josipa, potvrđeno od XVIII. stoljeća, koje je 2011. nosilo 15 466 hrvatskih državljanka, a od njega izvedeno osobno ime Josipka tek 19.
Grčkoga su postanja i na čakavskome ozemlju potvrđena osobna imena Osip (barem od XV. stoljeća) i Osib (tijekom njegova se nastanka dogodila promjena p > b, a to je osobno ime potvrđeno i u prezimenu Osibov i toponimu Osibova kod Milne na Braču) te pokraćeno ime Sip (osobno je ime potvrđeno u jugozapadnoj Istri) i izvedeno Sibe (osobno je ime potvrđeno i u najnovije doba na srednjodalmatinskim otocima). Danas su navedena imena uglavnom u neslužbenoj uporabi.
Pokraćeni je lik temeljnoga hrvatskog imena Josip – Joso – zabilježen u XVIII. stoljeću i danas je najčešći u kopnenome dijelu sjeverne Dalmacije i u Lici te je po popisu iz 2011. imao 2541 nositelja. Izvedeno je ime Josko imalo 100 nositelja. Osobnim su imenima Joso i Josko srodna ženska imena Josica (57 nositeljica) i Joska (21 nositeljica).
Grčkoga je postanja i lik Josif, koji je u hrvatskome osobnoimenskom fondu zabilježen samo u djelima fra Matije Divkovića, a danas preteže u srpskome osobnoimenskom fondu (u Hrvatskoj to osobno ime ima 25 nositelja).
U literaturi se obično navodi kako se inačice svetačkoga imena Josip sa –z– i -ž– dovode u vezu s latinskim likom Josephus, primjerice osobna imena Jozev (potvrđeno od XIV. stoljeću na štokavskome terenu, što se očituje u promjeni f > v), Jozef (potvrđeno od XVI. stoljeća; u neslužbenoj se uporabi pojavljuje i odmilica Zefo) i Jozep (potvrđeno od XVI. stoljeća, isprva u Slavoniji, a u XVIII. stoljeću često i u Bosni i Hercegovini) te Joža (iako je danas obilno potvrđeno na kajkavskome području, u službenoj je uporabi tek od XIX. stoljeća), Jože (potvrđeno u Istri također razmjerno kasno), Jožef (preko prezimena Jožefić potvrđeno od XVI. stoljeća) te Jozo (potvrđeno u XVIII. stoljeću ponajviše u Bosni, Hercegovini, Dalmatinskoj zagori te na dubrovačkome području i Boki kotorskoj). Od navedenih imena danas su potvrđena osobna imena Jozef (143 nositelja), Jozo (7173 nositelja), Joža (51 nositelj), Jože (121 nositelj), Jožef (394 nositelja) te njima srodna osobna imena Joza (190 nositeljica; u neslužbenoj je uporabi u Slavoniji to razmjerno često muško ime), Joze (130 nositelja; najčešće u Dalmaciji), Jozefa (64 nositeljice), Jozica (199 nositeljica), Jozija (15 nositeljica), Jožefa (134 nositeljice), Jožek (31 nositelj) i Jožica (325 nositeljica i 12 nositelja). Moguće je da su ukrštavanjem latinskoga i grčkoga lika nastala osobna imena Josep (potvrđeno u XV. stoljeću) i Jozip (potvrđeno od XVIII. stoljeća, a danas ima 39 nositelja). U neslužbenoj je uporabi i lik Jopa isprva potvrđen u Bosni.
Na hrvatskome sjeveru jedan je dio odraza osobnoga imena Jozef jamačno prošao kroz njemački (usp. njem. Josef, Joseph) ili mađarski (usp. mađ. József), pa i češki (usp. češ. Josef, Jozef) jezični filtar, a omiljenost je austrijskoga cara i hrvatsko-ugarskoga kralja Franje Josipa I. (1830. – 1916.) utjecala na brojnost odraza imena Jozef i Jozep u Bosni i Hercegovini. Godine 2011. u Hrvatskoj je živjelo 37 Josefa i 22 Jozsefa (uglavnom su mu nositelji Mađari). Njemačkoga je postanja (od njemačkoga Josephine, Josefine) osobno ime Jozefina (1155 nositeljica) te rjeđe zapisani lik Josefina (28 nositeljica). Osobna su imena Josephine i Josefine u njemački imenski fond ušla iz francuskoga jezika (franc. Joséphine). Od njemačkoga su imena Pepi (riječ je o hipokorističnome imenu svojstvenom Austriji i južnim njemačkim pokrajinama) nastala osobna imena Pepa (64 nositeljice) i Pepica (135 nositeljica). U primorskim bi se krajevima ta osobna imena mogla povezati s talijanskim hipokorističnim likom Peppe (< Giuseppe) jer je ondje u neslužbenoj uporabi često osobno ime Pepi.
Na jugu su očekivano, češći odrazi različitih talijanskih inačica imena Josip. Još je u XII. stoljeću, primjerice, zabilježeno osobno ime Pino (koje se, osim prema Giusepinno, može izvoditi i prema Filippino i sl.; danas ima 115 nositelja), a potvrđena su i osobna imena Pina (prema Pino; 88 nositeljica), Bepo (prema tal. Beppo/Beppe; 231 nositelj), Bepa (11 nositeljica), Bepica (10 nositeljica), Bepina (27 nositeljica), Pipo (usp. tal. Pippo; u neslužbenoj je inačici zabilježeno na otocima, a može se odnositi i na nositelje svetačkoga imena Stjepan), Pučo (prema tal. Puccio < Giuseppuccio; osobno je ime u neslužbenoj uporabi na srednjodalmatinskim otocima) i Sepi (prema tal. Seppe, usp. prezimena Sepi i Sepić; ono je moglo nastati i prema njemačkome dijalektnom liku Sepp/Seppl) ili njihovi odrazi. I osobno se ime Jozef u primorskim krajevima može izvoditi od tal. Gioseffo. Ujedno su zabilježeni i temeljni talijanski odrazi svetačkoga imena Josip Giuseppe (104 nositelja) i Giuseppina (47 nositeljica).
Slovenskoga je postanja osobno ime Jožka (danas ima 10 nositeljica), a osobna se imena Jože i Jožef mogu tumačiti preko slovenskih likova.
Nositelja je, pak, temeljnoga engleskog lika Joseph u Hrvatskoj godine 2011. bilo 26.
Prezime bi Zefić, koje uglavnom nose Hrvati na Kosovu, moglo upućivati na albanski lik imena Josip – Zef. U Hrvatskoj je 2011. živjelo 86 nositelja imena Zef i 36 nositeljica imena Zefa.
Suvremena se, pak, osobna imena Joka (191 nositelj), Joko (70 nositelja), Jole (26 nositelja), Joška (29) i Joško (2965) te povijesna Jolo, Joša i Jošan u katolika obično povezuju sa svetačkim imenom Josip, a u pravoslavaca sa svetačkim imenom Jovan. Rijetka se, pak, osobna imena Jozana i Jožana mogu povezati s osobnim imenima Josipa i Ozana. Osobna imena Fina (86 nositeljica) i Finka (549 nositeljica) uglavnom su inačice osobnoga imena Jozefina, ali se mogu povezati i s drugim imenima (npr. Serafina, Dafinka i sl.).
Osobno ime Jusuf
Odrazi osobnoga imena Josip nisu isključivo kršćanski. Naime, u Kuranu je 12. sura posvećena Jusufu, islamskomu proroku, koji se poistovjećuje s kršćanskim i židovskim Josipom. Jusuf su se i njegova mati Rahela smatrali najljepšima među svim živim bićima. Muslimansko je ime Jusuf, koje se u Bosni i Hercegovini pojavljuje koncem XV. stoljeća, u hrvatski jezik ušlo preko turskoga jezika (< tur. Yusuf < arap. Yüsuf).
Ono se u hrvatskoj antroponimiji odrazilo ponajprije u prezimenima (primjerice, prezime Jusup u Podgorju upućuje na zbjegove stanovništva pred Osmanlijama). Među bosanskohercegovačkim su muslimanima ujedno česta i hipokoristična imena Juso (usp. prezime Jusić) i Juka (među katolicima je Juka inačica svetačkoga imena Juraj, pa je bez dodatnih podataka teško razlučiti od kojega se osobnoga imena prezime Jukić izvodi). Na albanski muslimanski lik navedenoga imena Jusufi upućuje istozvučno prezime.
Hrvatske inačice svetačkoga imena Josip jedinstvene među Slavenima
Hrvati su jedini pretežito katolički slavenski narod unutar čijega je korpusa temeljni odraz svetačkoga imena Josip grčki lik toga osobnog imena. Uz Hrvate samo su Ukrajinci (temeljni je ukrajinski lik Josip) i Rusi (uz lik je Josif među Rusima raširen lik Osip) to ime primili u ranome srednjovjekovlju. Tomu svjedoči prilagodba grčkoga f u slavensko p u razdoblju kad unutar glasovnoga sustava slavenskih jezika nije bilo glasa f (usp. i hrvatsko ime Tripun). Među Srbima je i Makedoncima osobno ime Josip knjiško i liturgijsko, ali je među pukom potvrđen tek lik Josif. Hrvati jedini među Slavenima bilježe promjenu f > b (usporedi osobna imena Osib i Sibe).
Zaključak
U hrvatskome se imenu Josip odražava sva složenost hrvatske antroponimije jer se u njegovim inačicama nalaze odrazi gotovo svih jezika s kojima je hrvatski dolazio u doticaj (od grčkoga i latinskoga, preko njemačkoga, talijanskoga, mađarskoga, češkoga, slovenskoga, turskoga i albanskoga do engleskoga), u njemu se odražava i bogatstvo tvorbenih mogućnosti hrvatskoga jezika (usp. osobna imena Bepica, Josica, Josipka, Joško, Jozija, Jožek, Juka, Sibe itd.) i prožimanje različitih vjera (biblijski je Josip istovjetan Jusufu u Kuranu). S obzirom na svu složenost odraza i osobnost najpoznatijega nositelja osobnoga imena Josip, mogli bismo zaključiti kako je riječ o složenome imenu za jednostavne ljude.
