Nedavno smo bili gosti na imanju Mire Vladimira u Pozloj Gori. Mirina kuća djelovala je premalo za sve one koji su bili tamo. To su bili njegovi suborci iz 3. gardijske brigade Kuna zajedno sa svojim obiteljima, Tomislav Antolović iz Belog Manastira i Alen Mihajlović iz Darde, čiji je pripadnik bio i Miro zajedno sa poginulim prijateljem Ivicom Pruscem Jumom. Oni su bili jedni od rijetkih pripadnika ove slavne brigade koji su stigli iz doline Neretve.
Koliko je jako to bratimljenje na prvoj liniji bojišnice slika govori sama za sebe, kada vidite te ljude sada nakon toliko godina zajedno.
Nakon Tomislava i Alena za nekih desetak dana ovdje stižu i drugi suborci sa obiteljima kojima je Miro otvorio vrata svoga doma i pozvao ih da dođu iz Slavonije i na taj način si priušte dolazak na more. Miro prvenstveno želi pomoći suborcima sa bolesnom djecom, a trenutno su tu djeca koja boluju od astme i boravak u našim krajevima im je od velike pomoći. Isto tako Mirini ekološki domaći proizvodi od domaćeg kozijeg mlijeka ne samo što su zdravi nego su i jako ukusni.
Tomislav i Alen nam kažu da je situacija u Slavoniji poput “spaljene zemlje”. Mladi zaista autobusima iseljavaju, jer posla i perspektive za njih tamo jednostavno nema.
Miro nam kaže da se branitelji pomažu koliko mogu te ističe veterane 4. gardijske brigade koji su dosta povezani, a najveći je problem u društvu je upravo taj što nam fali zajedništva.
– Mi zimi posjetimo njih u Slavoniji, oni su sada tu, ugostimo ih, budu za Maraton lađa, povedemo ih u safari, gdje nam uskoči gospodin Ćelić i to su lijepe geste koje mogu potaknuti da pomažemo jedni drugima, to je cijela poanta – govori nam Miro.
U Kunama je bio zajedno sa Ivicom Pruscem – Jumom te smo ga pitali za preminulog prijatelja:
– Vidio sam nedavno neke moje slike sa Jumom u medijima koje sam bio dao Anti Šprlji i to me posebno dirnulo.
Kako je došlo do pogibije vašeg prijatelja Jume?
To je bilo u Bosanskoj posavini. Kada smo došli gore na bojište prvo smo došli u Nuštar. Iz Nuštra smo kao pripadnici oklopne bojne išli gdje je trebalo. Nisam bio s njim kada je poginuo. Poginuo je od “prage”. To vam je dvocijevni protuavionski top od 20 mm koji je instaliran na kamionu. Neprijatelj je “tuko” po njima rasprskavajućim projektilima i Juma je poginuo na mjestu. Osam ranjenih je bilo u tom napadu. Inače smo uvijek bili skupa, tada nismo…
Kako ste završili gore u Posavini?
Ja i Juma smo navečer gledali televiziju dok smo bili na Južnom bojištu i kaže meni Juma: Nema ovdje više “fajta”, nije to to, kada budu vijesti, di bude najgore idemo tamo!
Ja pristanem i krenemo gledat uskoro vijesti. Na vijestima je najgore bilo u Nuštru..
Gore je bilo kao mali Vukovar, ali kako god bilo ja bi opet napravio sve isto!
Miro je u Slavoniji našao i ljubav svog života, Slavicu, koju mnogi znaju kao tetu Slavicu iz Dječjeg vrtića u Metkoviću. Oženili su se i imaju troje djece, Mirnu, Luku i Eni.
Sada za tetu Slavicu možemo reći da je naša i da se udala za svog i našeg heroja.
