Cestom od Vrgorca do Velikog Prologa vožnja izgleda kao bajka; doček koji su nam priredili u terapijskoj zajednici “Papa Giovanni (Ivan Dobri) XXIII.”, pak, nalikovao je recepciji u nekom vrhunskom hostelu: pladanj domaćih, svježih jagoda i još jedan s toplim kroasanima punjenim džemom od marelice posluženi su pored vanjskog kamina, na rustikalnom drvenom stolu s pogledom na rujno polje vrgoračko. Kavu s mlijekom nam je donio ljubazni, mladi konobar, te usput s nama nenametljivo porazgovarao o vremenu i putu iz Splita… Hej, jesmo li mi stvarno došli u ustanovu za liječenje ovisnika?, piše Slobodna Dalmacija.
BRAKOVI I DJECA
– Jeste, nalazite se u jednoj od četiri terapijske zajednice “Papa Ivan XXIII.”. Ova u Velikom Prologu jedina u Hrvatskoj zbrinjava i maloljetne ovisnike od drogama, šesnaestogodišnjake; mnogi su kod nas dočekali i punoljetnost tijekom ovih 25 godina otkad postojimo. Imamo ukupno četiri zajednice; ostale se nalaze u Orahu, Borovcima kod Metkovića i u Zasioku kod Sinja. Molim vas, odmah napišite da Hrvatskoj kronično – i kritično! – nedostaje ustanova za skrb o djeci s problemima ovisnosti i dualnim poremećajima, klinike za dječju psihijatriju. Hvala Bogu da smo barem mi tu – s neodoljivim osmijehom, no ozbiljna u nakani da stvari poboljša opetuje Gordana Cavicchi, socijalna radnica pri zajednici “Papa Ivan Dobri”. Osobno je involvirana u priču od samih početaka zajednice koja je tek odnedavno financirana državnim sredstvima, a za korisnike je besplatna, kao i njihovo školovanje, polaganje vozačkog ispita, pravna pomoć… Da je barem država tako dobro kadrovski ekipirana kao mala, ali spasonosna zajednica nazvana po Dobrom papi Ivanu XXIII.!
– Pomažemo i molitvom, ali nismo fanatični; za razliku od drugih, rigidnijih zajednica koje se samofinanciraju – što je svakako požrtvovno i vrijedno poštovanja – naš je koncept drukčiji. Mi nastojimo imati simulaciju stvarnog života ovdje, a ne korisnike teleportirati u ruralne uvjete koji nalikuju na srednjovjekovne. Zato im nalažemo i preporučamo molitvu dvaput na dan, ali im dopuštamo i posjedovanje mobitela, pušenje deset cigareta dnevno, gledanje televizije. K tomu, zajednica je mješovita, kao što je i život; prirodno je da se dogode i ljubavi, simpatije… Imali smo tijekom ovih dva i pol desetljeća i brakova, djece rođene u njima, što nas jako veseli. Imamo psihijatra, surađujemo s liječnicima dr. Ivanom Ćelićem iz zagrebačkog centra Vrapče, i Željkom Ključevićem iz Splita, imamo u timu nekoliko socijalnih radnika i jednog asistenta poniklog iz naših redova; to je naš Mostarac koji se izliječio i sad nam pomaže i za to ima smještaj, hranu i plaću s kojom ipak može imati dostojanstven život i neku neovisnost.
DJEVOJKE I ŽENE
Imamo i prijatelje svećenike koji nas posjete, obave ispovijedi, a inače obično odemo u obližnju župu nedjeljom. Jako lijepo surađujemo s nadbiskupom Marinom Barišićem, kao i s generalnim vikarom Miroslavom Vidovićem. Stvarno imamo potporu od mnogih ljudi, stručnjaka i laika; Stožer civilne zaštite iz Splita opskrbio nas je svim sredstvima potrebnim u ovoj “novonormalnoj” situaciji, svakodnevno nas naziva i brine za korisnike epidemiologinja dr. Majda Pletikosa Pavić, lokalni poljoprivrednici nam donose svoje proizvode svakodnevno, a mesna industrija “Braća Pivac” donira meso za našu kuhinju već godinama, da ne kažem desetljećima, svaki dan! – napominje Cavicchi, koja i sama stanuje u kući zajednici u Velikom Prologu. Njezino dvoje od troje djece nastavilo je njezinim putem, naime socijalnim i društveno korisnim radom s osjetljivim skupinama. To je za cijelu obitelj kruh svagdašnji, život – a ne posao s radnim vremenom.
Zajednica koju smo posjetili, rekosmo, mješovita je; rad sa ženskom populacijom teži je negoli s muškom, primjećuje naša sugovornica i domaćica.
– Moram reći da veći broj zajednica ne prima žene, pa su na neki način diskriminirane. Ruku na srce, kompliciranije su za rad jer su delikatne; hormonske mijene, sklonost kompeticiji i međusobnom “fajtu” izraženija je kod žena i djevojaka. Nažalost, i njih puno treba pomoć, a trenutačno imamo ovdje i nekoliko maloljetnica – veli Cavicchi. Ona je mnogima od njih puno više od socijalne radnice; majka je koju neki nikad nisu imali.
– Imamo korisnike najrazličitijih profila; kod nas su neki došli kao djeca, a izišli kao gotovi ljudi. Neki su završili fakultete poslije; imamo jednog profesora engleskog jezika, akademskog slikara, a kod nas su tražili pomoć i liječnici, medicinske sestre… I oni su ljudi koji su u nekom trenutku pokleknuli i priznali da imaju problem. Kod nas korisnici imaju i medikamentoznu terapiju koja im je potrebna: zbog hepatitisa, psihičkih poteškoća, HIV-a… Ali, ne onu supstitucijsku terapiju. Da, imali smo i HIV pozitivnih, ali prilično davno, možda prije desetak godina. Nažalost, nije nas mimoišla ni korona; s obzirom da neke korisnike vozimo u školu ili im dopustimo izlazak vani, u posjet obitelji kad stabiliziraju svoje stanje, dogodi se taj vanjski utjecaj, i tako je sedam njih lančano ulovilo koronavirus! Srećom, svi su prošli dobro, karantena je odrađena, nema straha – napominje socijalna radnica.
– Maloljetnici koji dođu nekad ispočetka doslovce vegetiraju, pogotovo ako imaju neku jaču terapiju s koje se postupno skidaju kako vrijeme odmiče. Oni su mladi, ranjivi i već “izudarani životom”; njih nekad treba i zagrliti, a ne samo s njima stručno porazgovarati. Oni su još djeca kojoj treba mama – primjećuje Cavicchi.
IVANOVA PRIČA
Jedan od onih kojima je cijeloga života nedostajala majka jest 17-godišnji mladić podrijetlom s Hvara, odrastao u Domu za nezbrinutu djecu “Maslina” u Dubrovniku, točnije na Zlatnom potoku. Za potrebe ove priče nazvat ćemo ga samo Ivan.
Za dva mjeseca Ivan će biti punoljetan i moći će svojevoljno izići iz zajednice u Velikom Prologu. No, kako vrijeme odmiče, njemu se taj izlazak sve manje mili… Zato će iskoristiti mogućnost ostanka – do daljnjega. Kad čujemo sažetak njegova života, ne čudi nas takvo razmišljanje toga “velikog dječaka”. Dubrovačkim akcentom polako prepričava svoj tinejdžerski život; barem onoliko koliko se sjeća, ili su mu pričali.
‘BIO SAM SVE GORI…’
– Nas je braće i sestara bilo desetero; majka nas je sama hranila, otac je dosta pio. Kad sam imao tri godine, imao sam još dvije mlađe sestre, još bebe ustvari; sve nas je odvelo. Zapravo, skoro sve: ja, četiri sestre i dva brata. Dovedeni smo u Dubrovnik jer tada u splitskom “Maestralu” nije bilo mjesta. Jedan brat ostao je na Hvaru s ocem, on je bježao iz Doma, nije htio ostati. Jedan je posvojen i živi u Italiji. Polusestra živi isto na Hvaru. Neke nisam skoro nikad ni vidio. Mama se preudala u Čakovec, u stvari živi s nevjenčanim mužem, mojim očuhom. Bio sam kod nje nekoliko puta. Nije joj bilo lako; ima pedeset i nešto godina, još radi kao kuharica. Otac ima penziju, čini mi se; njega slabo viđam, ali čujem se s njim i mamom – govori Ivan.
Drogu je počeo uzimati s dvanaest godina. Bila je to marihuana.
– Stalno se pušilo, družio sam se sa starijima pa mi je sve to bilo dobro poznato i nekako brzo postalo normalno. S četrnaest sam već uzimao kokain, speed. A što vam mogu reći? Ne krivim ja za to odgajatelje iz doma, ja sam stalno bježao, nisam htio učit niti bit poslušan: ne smiješ ovo, ne smiješ ono, nema vani poslije osam navečer, bla, bla. Zatvarali su me, branili izlaz, ali ja bih provalio vrata i onda pobjegao kroz jedan prozor. Nisam se nikako mogao smirit…
Išao sam u Osnovnu školu Marina Getaldića, to je blizu Doma u Zlatnom potoku. Žao mi je što nisam posvojen; uvijek sam gledao djecu s nekim normalnim životima oko sebe, a ja iz doma. To mi je bilo teško, takav neki život, da sam gori nego drugi. Zato i nisam imao mira, nego stalno bježanje, pa zatvaranje i zaključavanje, a ja onda još gori – priznaje Ivan.
KRAĐA AUTOMOBILA
S četrnaest godina bio je u popravnom domu u Zadru zbog krađe automobila. Pitamo ga zašto ga je ukrao.
– Htio se provozat – s pokajničkim smiješkom veli Ivan, koji je nakon tog iskustva i odgojne mjere od dva mjeseca vraćen u Dom “Maslina” u Dubrovniku. Nastavio je s bježanjem, svađama. Završio je osnovnu školu i zaposlio se sezonski kao kuhar. Zaradio je nešto novca i potrošio ga na speed i kokain. Malo je i dilao. Srećom, nikad nije probao ni heroin, ni iglu, kaže. Veli i da je povezan s dvjema sestrama koje su punoljetne i žive u stambenim jedinicama za punoljetne štićenike Doma za nezbrinutu djecu. One su solidne djevojke, imaju svoja zanimanja: jedna je ekonomistica, druga frizerka. One su mu najbliskije članice biološke obitelji i fali mu živi razgovor s njima, ne samo onaj telefonski.
Nažalost, prijatelji kao “obitelj koju sam biraš” baš i nisu bili sjajni, ni dobronamjerni. No, to je bio dio njegova traženja identiteta, onaj kojega želi ostaviti iza sebe. Duboko zakopati u ropotarnicu osobne povijesti…
U zajednicu “Papa Ivan XXIII.” došao je kao šesnaestogodišnjak, prije godinu i pol dana. Njegovo ponašanje u Domu bilo je agresivno, nepodnošljivo, i postavljen mu je izbor: ili ide u maloljetnički zatvor u Turopolje, ili u zajednicu “Papa Ivan XXIII.”.
VOLIO BIH BITI KUHAR
Čini se da je dobro izabrao… No, bilo je problema ispočetka.
– Nakon tri mjeseca u zajednici dosadio mi je taj život, opet sam htio izać. Ić u Dubrovnik, Zadar, bilo gdje. Jednu sam noć s još jednim pobjego, spakiro kofere. Došli smo u Split, pa u Omiš; morao sam nekako doć u Dubrovnik a da ne idem preko granice, da me ne vrate. Uspio sam iz Makarske doći u Dubrovnik i onda odmah našao stare prijatelje. Normalno, i drogu. Spavao sam na jednoj barki, to je meni i prije bilo normalno; bio sam po barkama, u napuštenim hotelima… Tamo sam i upoznavao prijatelje, većinom starije, koji su imali speed. Tako sam živio i prije, i sad kad sam pobjego opet. Bio sam na tražilici, vodio sam se kao nestali maloljetnik. A onda su me sestre nagovorile da se vratim.
Nešto se u meni slomilo, i stvarno sam se odlučio vratit jer sam vidio da ovo nema smisla. Da ne želim živjet ko klošar, ko štakor. A u zajednici su mi stvarno svi bili dobri i pri ruci. Sad sam ovdje, našao sam mir, idem u treći razred kuharske škole, pomažem radit u kuhinji. Dva puta sam bio kod mame po tjedan dana otkad sam ovdje. Volio bih ostat još malo u zajednici, pa poslije nać neki poso u Vrgorcu kao kuhar, tu negdje okolo, u blizini. Da se ne vraćam među staro društvo u Dubrovnik, mada bih volio vidit sestre. Ali možda bolje da one dođu k meni – sramežljivo kazuje dječak kojega će zakon Republike Hrvatske uskoro proglasiti punoljetnim i potpuno odgovornim za svoje postupke.
Prerano je sazrio pa je to, nadajmo se, pravodobno uvidio. I shvatio da nije manje vrijedan jer nije odrastao u konvencionalnoj obitelji. Štoviše, Ivan je pravi junak jer je uspio pobijediti demona u samom sebi, prevladati nesreću koja ga je pratila od rođenja. Drži se, dragi momče!, piše Lenka Gospodnetić, novinarka Slobodne Dalmacije.
Foto: Tom Dubrovec
