Metkovsko amatersko kazalište sinoć je pred rasprodanim kazalištem oduševilo publiku svojom izvedbom predstave Preko reda. Predstava Preko reda satirično je humorističnog karaktera koja ulazi u sve pore ljudskog ponašanja kad je u pitanju izbor nekoga za neku važnu stvar. Pisana je govorom donje Neretve, pomiješano s čakavštinom i talijanštinom. Beatifikacija oca Ante Gabrića glavni je fokus predstave. Kongregacija za kauze svetaca šalje brzojav lokalnom župniku u kojem Prefekt ili predstojnik kongregacije izražava želju da posjeti mjesto u kojem je rođen isusovac Gabrić. Pismo župnika nalazi nespremnog zbog odlaska na operaciju, no on angažira remetu Šimu da preuzme organizaciju dočeka te da odredi jednu osobu koja će pozdraviti Prefekta. Šime postaje glavna meta lokalnih moćnika i bahatih vjernika. Svi oni imaju jedan cilj: preko reda doći do titule onoga koji će pozdravit Prefekta.

Ante Gabrić rođen je u Metkoviću 28. veljače 1915. godine kao deveto dijete u obitelji Katarine i Petra Gabrića. U početku njegova želja bila je postati franjevac, no jednoga dana u Metkoviću dvojica mladih Isusovaca iz Travnika, na putu prema Splitu, zakasnili su na parobrod. Jedan od njih bio je iz Kaštela. U luci Metković na njih je naišao Antin najstariji brat i pozvao ih u njegovu kuću na prenoćište, u razgovoru s Isusovcima, Ante se odlučio i krenuo u Travnik na školovanje. Na upit patera Josipa Vizjaka u Travniku: “Hoće li itko od vas u misije“ nastao je tajac, ali naš Ante je na to rekao „Ja ću“. I to se dogodilo 10. listopada 1938., napustio je rodnu grudu i zamijenio ju nepoznatom i dalekom Indijom. Bošonti je bila prva misijska postaja u kojoj je o. Ante djelovao. Tu  je sagradio bolnicu čime je pridonio smanjenju smrtnosti djece. Posjećivao je sela, krstio ljude, pripremao katekumene, gradio crkve, kapelice, škole, mostove, među prvima je kopao arteške bunare. Poboljšao je kvalitetu škola, nastavio voditi „rižinu banku“. U najtežim trenucima tražio je i dobivao pomoć od Hrvata iz domovine i dijaspore te od različitih svjetskih udruga. Marija Polli u prijevodu Marijino selo, posljednje je ovo zemaljsko mjesto u kojem je o. Ante boravio. Tu uspijeva dovršiti župni stan i podići novu crkvu, te zajedno s Majkom Terezijom surađuje sa tvornicom cipela Bata te otvara prvi pogon u Maria Polliju i  selu Dišu Polli ili Isusovo selo.

1 of 14

Siročadi koje je on krstio davao im je hrvatska imena, pa u Indiji ima Katarina (jer jedna je majka), Mišo, Višnja i dr.. Širokog osmjeha i veselog duha okupljao je oko sebe ljude kojima nitko nije predavao pažnju. Postoji podatak da je hranio 22 600 djece, a u svom džepu ili torbu uvijek se našao po neki slatkiš za sve.[1] 20. listopada 1988.  prestalo je kucati dobro i plemenito srce našeg Ante. Pokopan je po vlastitoj želji pod palmama u Maria Polliu. A ono jedino vrijedno što su mu našli u sobi svjedoči o tome koliko je bio vezan za Hrvatsku, za Neretvu, za Metković. To njegovo žuto zlato bila je bočica Jadranskog mora i gruda rodne zemlje! (Naš otac Ante Gabrić, OŠ Stjepana Radića Metković)

“ Iako je započeo postupak beatifikacije prije godinu dana, u srcima svih nas koji su večeras  tu, a i onih koji više nisu s nama bio si svet, jer slušajući tvoja svjedočanstva, uviđajući tvoju poniznost, čitajući o tvojem požrtvovnom radu ostavio si dragocjenu duhovnu baštinu koja je postala izvor nadahnuća budućim misionarima. Gori i izgori-to je bila tvoja misija i poanta na ovome svijetu. Nisi dijelio ljude prema boji kože, rasi i vjeroispovijesti, gorio si za njih sve punim žarom i za to si velik u Božjim očima!“[2]

(Naš Ante Neretvanski-recital Goran Matić)

[1] Naš otac Ante Gabrić, OŠ Stjepana Radića Metković

[2] Matić Goran, Naš Ante Neretvanski-recital

Nešto o autoru:

Goran Matić rođen je 3.rujna 1989. godine u Metkoviću. Završio je Ekonomski fakultet u Dubrovniku (smjer Financijski menadžment i Marketing). Svoj glumački talent pokazuje od osnovnoškolskih dana sudjelujući u raznim školskim predstavama i priredbama . Prvi susret s kazališnim daskama imao je 2000. godine u predstavi Demokracija autorice Vanje Gabrić. Za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja aktivno je angažiran u dramskoj i literarnoj sekciji koje predvodi prof. Danijela Baćilo sudjelujući u školskim i gradskim manifestacijama. Zbog fakultetskih obveza svoje dramski talent usmjerava prema pisanju kazališnih predstava.  Surađuje s Framašima na predstavi Smisao Božića u režiji Vatroslava Markotića. Predstavom Pravo na život  u kojem je i redatelj i scenograf gostuje u Pločama, Stablini, Sinju, Kninu, Hvaru. Autor je i predstave  Preko reda, a trenutno radi i na novoj predstavi radnog naslova  Bez promjene. Autor je i scenograf recitala Naš Ante Neretvanski.

Fotografije: Fotografski studio Ivo Veraja

U OŠ Cavtat u Cavtatu održano je 23. veljače 2016. godine Županijsko natjecanje iz engleskog jezika. Među 15 učenika iz 10 osnovnih škola naše Županije, iz OŠ Stjepana Radića natjecala su se dva učenika, CHRISTOPHER DUARTE i MARIJA KOMPAR, oboje iz 8. d razreda.

Cristopher je osvojio 80 bodova i zauzeo izvrsno 2 mjesto, a Marija je osvojila samo jedan bod manje i zauzela 3. mjesto. Učenici su zadovoljni postignutim rezultatima, a zadovoljstvo nije krila ni njihova nastavnica iz engleskog jezika Kata Senta prof.

Christopher i Marija su i  na drugim natjecanjima u znanju postigli izvrsne rezultate, te im od srca čestitamo na uspjehu koji je rezultat njihovog predanog rada, upornosti i volje za učenjem. Čestitamo i nastavnici Kati što prepoznaje njihov talent!

Županijska izložba LIK 2016. bila je organizirana u Likovnom salonu Opuzen i njeno svečano otvorenje  bilo je 26. veljače 2016. u 12:00 sati. Na izložbu je prispjelo  130 radova iz 19 škola. Prosudbeno povjerenstvo na županijskoj razini  za izložbu je odabralo 43 rada od kojih je 10 predloženo za Državno natjecanje. Bilo je vrlo svečano, a prigodni program su organizirali domaćini izložbe – OŠ Opuzen iz Opuzena.

Svi radovi predloženi za državnu smotru  dobili su po 80 bodova što je maksimalan broj bodova. Radovi učenika OŠ don Mihovila Pavlinovića iz Metkovića su bili izvrsni: dvoje učenika je pohvaljeno, a dvoje predloženo za državnu smotru. Predloženi su radovi učenika osmih razreda  Petre Bebić i Luke Marevića.

Čestitamo učenicima i njihovoj mentorici Dubravki Šešelj  i nadamo se da će biti pozvani i na Državno natjecanje.

U ovo vrijeme ispitnih rokova nekako zanemarujemo mnoge druge stvari i sve podlažemo učenju gradiva i polaganju ispita. No jesmo li time postigli upravo pravi smisao našega života, jesmo li možda zanemarili i druge oko nas, valja nam se upitati?!? U suštini naš, studenski, svijet koji proživljavamo nekako nam se nudi u krhotinama i slikama doživljenosti ispita u kojima progovaraju sve naše slutnje, čežnje i nade, uvjereni smo tih dana kako samo ocjena u indexu može dosegnuti stvarne prostore čovjekove zagonetke. U tome okruženju koje nikako ne može dosegnuti mjeru pune istinske autentičnosti i težine i prepoznatljivosti nekako zanemarujemo one zbiljske i okružujuće prepoznatljivosti naš kao kršćana. Jedna od ključnih riječi svijeta u kojem se nalazimo, javljajući se u raznim oblicima i inačicama jest ljubav. Tu riječ koristimo svakodnevno bili ispiti ili predavanja, kuhali ili radili u polju. Koristimo je svakodnevno ali često se i pitamo što je to ljubav? U nastojanju da odgovorimo na ovo pitanje i izrazimo dubinu i širinu zagonetke ljubavi trebamo krenuti od kraja k početku ili od početka k kraju.

Što je ljubav i kako definirati tu riječ doista se pred nas postavlja kao težak ispit. Znam da nisam prvi koji postavlja ovo pitanje bilo je onih koji su ljubav htjeli definirati filozofijom, netko svojom molitvom, netko bdijenjima, netko hodočašćima, isto sam tako svjestan da usprkos silnom naporu i želji još nitko u povijesti nije uspio definirati tu malu, a tako tešku riječ.

Možda da krenemo od toga što ljubav nije. Ljubav nije izrabljivanje, omalovažavanje, osiromašenje, nasilje, neisplata plaće radniku/ci, podmetanje, etiketiranje, ocrnjavcanje, pljuvanje, pisanje laži, klevetanje. Nije to na kraju krajeva ni „napredna sloboda“ koja nam se kao ljubav želi nametnuti, nije ljubav ni „samo zabava“, ljubav nije ni „prijateljstvo s povlasticama“, ljubav nije u kocki, ljubav nije u noćnim klubovima gdje se niti vidimo-niti čujemo od jakoga svijetla i blještavila… Tako možemo u nedogled nabrajati što ljubav nije.

No na ovom ispitu mi se pitamo što je ljubav, a ovo što nije nam je putokaz koji nas vodi do odgovora na pitanje što je ljubav. Sveti Ivan, ljubljeni učenik, nam govori „Bog je ljubav“! Onda se svima nam pali zeleno svijetlo na semaforu na putu prema odgovoru. Da! Ljubav je teško definirati ali naša kršćanska ljubav treba biti prisutna u zatvorima, u domovima za nezbrinutu djecu, u bolnicama, u sirotištima, rovovima, u staračkim domovima. Naša ljubav se treba očitovati na ulicama naših gradova i sela, naša ljubav jest upravo ona ljubav koja stoji ispred rodilišta i domova zdravlja i moli za život, moli za čovjeka. Naša ljubav se mora očitovati u solidarnosti i borbi za one koji rade nedjeljom i tako se odvajaju od obitelji. Naša ljubav se mora očitovati u brizi za bolesne, nemoćne i umiruće. Naša ljubav treba biti na periferijama društva. Lako nam je sada zaključiti što je ljubav i izvesti matematičku formulu tj. LJUBAV = ČOVJEK.

Čovjek se ne može shvatiti bez ljubavi, a ni ljubav bez čovjeka. Kaže jedna izreka „čovjek koji ne ljubi nije čovjek, kršćanin koji ne ljubi nije kršćanin“! Naša ljubav se treba pokazati većom gdje je potreba za njom veće i to je odgovor na životnom ispitu na pitanje što je ljubav? Ne trebamo se truditi definirati ljubav već se trebamo truditi živjeti, voljeti, pomagat. Najviše trebamo iskazivati sućutnost sa onim najugroženijim, koji se ne mogu niti braniti. Jer kao kaže sv. Ivan od Križa: „U predvečerje života biti ćeš pitan o ljubavi!“ Kolika će nam ocjena biti tada upisana u index to ovisi od našega odgovora na pitanje što je ljubav?

fra Ivo Rastočić

kristocentrik.wordpress.com