Predstavljamo vam Uvodnik za Parčićev glagoljski misal, koji su napisali dr. sc. Vera Blažević-Krezić i dr. sc. fra Domagoj Volarević. Dvoje referentnih stručnjaka daju odličan uvid u to zašto je potrebno ići s pretiskom Parčićeva misala, piše Radio Dux.

Inače, Parčićev glagoljski misal dio je edicije starih liturgijskih knjiga za čiji se pretisak snažno zauzelo Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore. Osim Parčićeva misala, riječ i o Kotorskome misalu, Kotorskome pontifikalu i Barskome brevijaru i misalu.

Parčićev misal – pojav veoma znamenit

Pisati o Parčićevu misalu[1] objelodanjenu 1893. godine, čije je treće izdanje iz 1905. nazvano posljednjom hrvatskoglagoljskom liturgijskom knjigom, istovremeno je zahvalan i izazovan posao. Neobičnim se može učiniti da se baš tom knjigom označuje pismovni zalazak i književnojezični uzlet hrvatske (liturgijske) kulture. Obaviještenom poznavatelju naše glagoljaške prošlosti dobro je znano kako se to pismo, praktično od svoga nastanka u 9. stoljeću, davalo na raspolaganje hrvatskomu narodu, služeći ponajprije strelovitu razvoju hrvatskoga staroslavenskoga bogoslužja, toga endemskog obilježja Zapadne crkve po kome su se Hrvati Bogu obraćali na svome jeziku stoljećima prije negoli je to bilo dopušteno ostatku rimokatoličke Europe. Tim su se pismom najzad stale zadovoljavati i neke druge civilizacijske potrebe, zbog čega je ono mijenjalo svoj sastav i izgled, pogodujući tako (i) razvoju narodnoga književnog jezika. Sinergija je različitih činitelja utjecala na postupno udaljavanje i nestanak glagoljice iz hrvatskoga javnog života.

Do sredine 19. stoljeća staroslavensko se bogoslužje svelo na ostatke ostataka udžbeničkim definicijama imenovanoga glagoljaškog prostora koji je zahvaćao Istru, kvarnersko područje, Hrvatsko primorje, Dalmaciju, Liku i Krbavu, Pounje i Pokuplje, odakle se u 15. stoljeću uporaba glagoljice i staroslavenskoga bogoslužja širila na dio Zagrebačke biskupije, a poslije i u Slavoniju.[2]

Taj se silazak pa i nestanak hrvatskoga staroslavenskog bogoslužja odrazio na povlačenje glagoljice iz tekstova nižega registra / neliturgijske namjene, zbog čega se u drugoj polovici 19. stoljeća na to i neka druga goruća društveno-politička pitanja nastojalo odgovoriti implementacijom – dijelu slavenskoga svijeta već dobro poznate – ćirilometodske ideje što će zagovorom đakovačkoga i srijemskoga biskupa J. J. Strossmayera i njegova suradnika Franje Račkoga prerasti u pravi pokret obnove ćirilometodske baštine na hrvatskome kulturnom tlu, odnosno u artikulaciju hrvatske ćirilometodske znanosti.

Nije nebitno ni to da je to i vrijeme kada u hrvatske krajeve dolaze i odjeci Liturgijskoga pokreta (Movimento liturgico), započetoga u Francuskoj i Italiji u prvoj polovini 19. stoljeća. Spomenuti pokret imao je među ostalim i nakanu učiniti što razumljivijima ili „bližima“ liturgijska slavlja Rimske Crkve, pa time i sa duhovne strane plodonosnijima za sve vjernike koji sudjeluju na liturgijskim slavljima – napose za vjernike laike! Misal na narodnom jeziku kod Hrvata i nije neka novost, pogotovo u to doba, ali je u ostajući u povijesno crkvenim okvirima realno zaključiti da se u Parčićevu Misalu osjećaju, manje ili više neke ideje Liturgijskoga pokreta.

Svim je spomenutim prilikama potaknuto, ali i jasno definirano djelovanje jezikoslovca Dragutina Antuna Parčića koji se, smrću svoga učitelja Ivana Berčića, sâm nastavio baviti poslovima sastavljanja i uređivanja novoga glagoljskoga Misala za tisak. Mada otisnut u Rimu, isprva samo za katolike Barske nadbiskupije[3], taj će Misal ponijeti njegovo ime, napose u filološkim krugovima. Parčićev je – po nekima i Barski – glagoljski misal kao zakonita liturgijska knjiga hrvatskoga staroslavenskog bogoslužja već 1894. godine uveden u Senjsko-modrušku i Krčku biskupiju – prostore na kojima se još uvijek glagoljalo, unatoč nepovoljnim crkveno-političkim prilikama i liturgijskim knjigama na pučkome jeziku i latinici – tzv. šćavetu – koje su uzele maha čak i u Senjsko-modruškoj biskupiji.

Otisnut u nakladi od 300-tinjak primjeraka Parčićev je misal – svim nepovoljnim povijesnim okolnostima unatoč –bio raznesen ko’ na vatru pa su se ubrzo počela pripremati nova izdanja. Usklađen sa zahtjevima uznapredovale slavističke (i ćirilometodske) znanosti, taj je Misal bio ispisan uzornom uglatom glagoljicom, čije je tipografsko uporište hrvatskoglagoljski Prvotisak iz 1483., i obnovljenom inačicom hrvatskoga crkvenoslavenskog jezika, svojevrsnim književnojezičnim uzletom koji je u obzir uzimao rezultate meritornih paleoslavističkih studija i jezične odlike srednjovjekovnih hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, svejednako crpeći i iz istočnoslaveniziranih (ukrajiniziranih) – novocrkvenoslavenskih – hrvatskoglagoljskih liturgijskih tekstova, otisnutih tijekom 17. i 18. stoljeća.

Povijesno crkveni pa i crkveno pravni kontekst u ovome Misalu mogu prepoznati svojevrsnu „ekumensku“ dimenziju,[4] jer se jezikom očigledno približio odijeljenim kršćanima istočnoga obreda i slavenskih jezika. To i sam Parčić spominje u jednom svome promišljanju. Doduše to nipošto nije bila glavna Parčićeva nakana, ali sigurno bi Misal, da je „poživio“, došao i u doticaj sa istočnim odijeljenim kršćanima. Kakve bi to posljedice proizvelo u rečenom povijesnom (panslavenski zanos), političkom i crkvenom kontekstu možemo ipak samo nagađati.

Svakako nastojeći se uskladiti sa svim ambicioznim ciljevima koji su pred novi glagoljski Misal bili postavljeni[5], Parčić je radio presavjesno, obremenivši jezik najvažnije liturgijske knjige u novijoj povijesti hrvatskoga glagolizma do te mjere da ga svećenici nisu mogli razumjeti / čitati. Praktičarima se ususret išlo na različite načine, pa su se sastavljali pomoćni liturgijski priručnici – azbukvar, gramatika i rječnik – kojima su svećenici glagoljaši imali prodrijeti u zakonitosti novoga liturgijskoga jezika i pisma. Čini se ipak – bez mnogo uspjeha. Čak se ni najbliži Parčićevi suradnici, poput svećenika Ivana Radetića, profesora staroslavenskoga jezika u senjskom bogoslovnom sjemeništu, nisu mogli složiti sa svim knjiškim obilježjima Parčićeve književnojezične koncepcije, primjerice uporabom jerova za staroslavenske poluglasove koji su se izgovarali punim glasovima. Nije pomogla ni latinična transkripcija kojom su se poslužili njegovi nastavljači – poglavito češki znanstvenik Josip Vajs, osoba zaslužna za misalska izdanja iz 1905. i 1927. godine.

Parčićev misal u svome je izvornom obliku nosio ćirilometodski jezično-pismovni biljeg, aludirajući na zajednički kulturni iskon svih slavenskih naroda. Njegovom je jezičnom koncepcijom stoga zavladalo načelo konzervativnosti i hiperkorektnosti – svojevrsni filološki kriticizam koji hrvatskoglagoljska liturgijska praksa, bivši na izdisaju, nije u potpunosti odobravala. To ne mijenja činjenicu da je riječ o najvažnijoj (i prilično upotrebljavanoj) knjizi iz novije povijesti hrvatskoga glagolizma koju Vatroslav Jagić, neprikosnoveni jezikoslovni autoritet druge polovice 19. stoljeća, naziva trijumfom slavenske filologije.

I može nam biti da se njome i danas ponosimo, da po njoj – i njoj sličnima, mlađima i polatiničenima – ustvari još uvijek zgodimice glagoljamo!

Vera Blažević Krezić – Domagoj Volarević