Svjetski putnik iz vlastitog dvorišta. Mislim da još nisam krenuo ni u školu kad sam ushtio postati istraživačem nepoznatih svjetskih zakutaka, ali kako ste kao mali ograničeni u ostvarivanju vlastitih želja, mogli ste putovati samo u mašti koju bi nečija dobra volja uspijevala razbuktati. Uočivši moje želje, otac mi je s putovanja uvijek donosio turističke vodiče i atlase, pa bih, umjesto vlakom ili zrakoplovom, putovao po raširenoj karti svijeta koju su upotpunjivali slikopisi. Tako bi mi utažio neostvarivu žeđ za skitnjom i ukrotio pustolovni duh (doduše, pustio me je i da kopam rupe po Postružju i još povedem susjede u potrazi za nekim velikim arheološkim otkrićem od kojega su koristi imali samo mravi i krtice, a posla Iva Petrušić, pokoj joj duši, kad bi poljodjelac vrli neki zaboravio čudne iskope na inače obradivoj zemlji).

Luč se znatiželje i traganja za dalekim svjetovima iz vlastita dvorišta nije lako gasila iako vremena nisu pogodovala velikim putovanjima ni otkrićima jer kad bijah desetogodišnjak, počela su ratna zbivanja, a zatim je uslijedilo apatično poraće s kojim se, sad već kao klapac, nisam umio najbolje nositi. Valjalo je pronaći nova utočišta i vrle nove svjetove, ali odakle početi potragu?

Kronika jednoga prijateljstva

Antu Brečića Feđu, koji bi danas, da je živ, proslavio 80. rođendan (28. svibnja 1940. – 27. kolovoza 2012.), poznavao sam gotovo od rođenja kao očeva dobroga prijatelja iz kruga sumislenika koji su snovali samostalnu hrvatsku državu. Tad to bijaše posve apstraktan pojam, ali meni je cijelo to, rekao bi Slamnig, na brzinu skupljeno društvance draškalo maštu jer je djetetu osluškivanje šapta odraslih bilo poput sudioništva u nečemu važnom, nečemu što će možda razumjeti tek kad poodraste. Ipak, za mene je osobno bio važniji susret u gimnazijskoj knjižnici nakon sedmoga sata kad je trebalo posuditi lektiru.

Knjižnice sam oduvijek volio i zato se nisam tiskao u prve redove da pokupim lektiru i uteknem kući. Počeo sam kružiti između polica i pomalo izgubio pojam o vremenu. „Mali, jesi se ti došo tu šetat ili nešto uzet?“, naizgled će strogo Feđa kojemu su sjekutići izmigoljili dok mi se smijao jer sam ozbiljno shvatio njegovu hinjenu strogoću. Tako je otpočeo prvi od tko zna koliko razgovora koje smo vodili negdje od jeseni 1994. do ljeta 2012. Isprva su oni bili kratki te su se odnosili na lektiru.

Feđa je, a stariji to znaju i bolje od mene, likove iz lektira volio povezati s Metkovcima, pa bi se katkad znao naći i u neobranome grožđu kad bi nečijega strica ili tetku povezao s nekim negativcem. Meni se, pak, svidjelo njegovo nadopisivanje književnih djela. „Feđa ti voli priče koje lijepo zvuče“, govorio mi je Mato Mustapić, „pa ako lektira i nema lijep kraj, nekad ga i sam smisli ili ružan promijeni.“

Razgovori su nam s vremenom postajali sve duži i često bih čitav slobodan sat proveo među knjigama te ubrzo napamet naučih njihov raspored jer je Feđi od pisane kartoteke važnija bila kartoteka u glavi. Kroz knjige smo razgovarali o životu, smijali se svakodnevici i tužili na jugo, a njegovi su odlasci u Zagreb bili poput pravoga praznika jer je on bio i eBay i Amazon.com u razdoblju u kojemu se do Zagreba vozilo po 14 sati te u kojemu je divot-izdanje stajalo više od prosječne plaće. Bio je izrazito svjestan i tinejdžerskih patnja, pa mi je knjige preko ljeta uvijek davao u neprozirnoj vrećici ili bi mi ih na biciklu dovezao pred zgradu: „Znan da igraš košarku i da je sramota proć kroz grad s knjigom. Prošo san i ja to!“

Kad sam krenuo na studij, obvezno bih se javio, Feđina se uloga vodiča kroz lektiru i život nastavljala, a razgovori i dalje bili takvi da bih često poželio da nikad ne prestanu. „Ovo znam da voliš, pa ćeš imat kad pročitat, a ovo će ti bit dosadno, ali to moraš pročitat“, zborio je učeći me razlikovanju čitanja za užitak od čitanja kao posla. Ponovno sam se vratio u Metković zbog očeve bolesti te sam od ljeta 2006. do proljeća 2007. civilnu službu odrađivao u Gimnaziji koristeći svaki slobodan trenutak da, pogađate, skoknem u knjižnicu, a i moji su kolege s posla znali za Feđu kao jednoga od ključnih likova u mojemu životu pod kodnim imenom Knjižničar.

Teatar u školi

Na neki mi je način svako razdoblje odrastanja i sazrijevanja bilo obilježeno našim druženjem jer tijekom školovanja ni meni ni vjerujem mnogim drugima nije dao da postanemo siromasi duhom, kao studentu mi nije dopuštao da zaboravim zavičaj, a kao nekakvu znanstveniku da mi važnost udari u glavu.

Od zajedničkih dogodovština mogla bi se napisati čitava knjiga, no izdvojit ću ih tek nekoliko. Prvo, kad nas je vodio u Kazalište Marina Držića u Dubrovnik na gospel, jedna je kolegica, očito nesklona nabožnoj glazbi, slušala nešto po svom guštu na walkmanu (Postoji li to još?), pa nije uočila da je nastupila stanka, a toliko se uživjela da je počela pjevati na trenutak oduzevši svjetla pozornice ansamblu. Nakon koncerta u autobus je ušla pognute glave kao pred prijeki sud, a Feđa se samo nasmijao i rekao da u autobusu mora ponoviti izvedbu. „Nije moje da sudin kako će ko podnijet kulturu, moje je da mu omogućin da se s njon susretne. Pamtit će ona ovaj dan, a i ansambl, doduše…“, iznio je svoj credo.

Drugo, dok sam dug domovini služio kao civilni ročnik, razboljela se tadašnja tajnica, pa sam je ja mijenjao. Ravnatelja nije bilo, a u posjet je došao županijski pročelnik. „Šta ćemo sad? Znaš li skuvat kavu?“, upita me Feđa. „Znan, samo da ne zatraži natren ili nešto tako, mislin da mlijeka imamo.“ Važna osoba uto dođe. „Želite li kavu?“, upitah. „Može, imate li šlaga?“ „Šta bi ti i ptičjeg mlijeka?“, propentah poluglasno dok ga je Feđa zagovarao dobro čuvši što govorim. „Imamo li šlaga?“ „Nemamo, ali trknut ću do rodijaka Iśole u kafić. Imat će on!“ Bog na nebu, rodijak na Zemlji – Iśola mi, naravno, pomogne da uslužim važnu ličnost. „Ovo vam je naš Domagoj. Na doktoratu je, ali kako u ovoj državi nema posla za takve, povremeno mijenja tajnicu“, ostavi u nevjerici pročelnika.

Treće, kad sam već počeo voditi jedan znanstveni skup, sjedili smo skupa sa strane i smijali se jednomu predavaču koji je skakutao ustranu dok je predavao. „Oćeš otvorit vrata od knjižnice?“, upita me Feđa. Nečujno ustah i otvorih ih, pa predavač odskakuta u zapozorje, a nas dva uglas, uz odobravanje publike i prijekor mrkoga organizatora, uzviknusmo: „Dobro da nismo otvorili prozor!“

Dobri duh nevesele zbilje

Ante Brečić Feđa dobrih je pedesetak godina otvarao svjetove metkovskim srednjoškolcima te je s vječitim smiješkom na svojemu biciklu (A sad ga i ja vozim, doduše po drugome gradu.), najčešće u bijeloj majici i blijedoplavim rabatinkama (Prava proza u trapericama!) bio jedna od najprepoznatljivijih figura ovoga grada (Od koliko smo ih se samo u posljednje vrijeme oprostili?). Koliko je njegov smiješak bio gorak, možemo samo naslućivati jer nas svojom osobnom patnjom (a svi znaju da je uzničio na zloglasnome Svetom Grguru) nikad nije opterećivao, o tome nikad nije govorio niti je ikad zbog toga tražio išta za sebe i svoje bližnje. (Koliko vi poznajete takvih patnika bez gorčine?)

Mene je osobno naučio da pojedinac, što god radio, ne smije biti „važan“ zbog bilo čega (zanimanja, bogatstva, položaja, obrazovanja…) jer ako robuje osobnoj važnosti, postaje siromahom duha, čemu se Feđa opirao čitav svoj životni vijek.

Stoga i ova priča nije faktografska, ona ne govori o profesoru, uzniku, proljećaru ili predsjedniku Ogranka Matice hrvatske u Metkoviću, nego o čovjeku koji je tijekom cijeloga svojeg života volio priče koje lijepo zvuče i sadržajne razgovore koji nikad ne prestaju (Zato sam u svakoj prigodi tražio mogućnost da sjednem blizu njega i zato je vjerojatno i ovaj tekst ovoliko dug.), stvarao svjetove koji su bili ljepši i uzvišeniji od onoga u kojemu živimo te koji je nenametljivo ohrabrivao druge koji bi poželjeli to isto činiti… I nemojte misliti da nije tako…