Istraživaču su uvijek najdraža slučajna otkrića. Za moje je najnovije zaslužan Vitomir Ćetković. Prošle sam ga jeseni upoznao u Baru, znam ime, znam kako čovjek izgleda, a nikako se sjetiti je li Dumezić ili Ćetković, pa umjesto da nazovem u Bar, po bračku štedim i kuckam po računalu. Ukucavši Dumezić i Zupci, naišao sam na stranice Muzeja žrtava genocida u Beogradu.
Izbaci mi ondje podatke o Tomi Dumeziću Nikinu iz Zubaca. Vidim da piše narodnost, godina rođenja i pogibije te prebivalište. Odem na početak dokumenta i shvatim da sam naišao na izvadak iz popisa žrtava Drugoga svjetskog rata za Crnu Goru koji je po podatcima i nalogu Savezne komisije za žrtve rata 1941. – 1945. (osnovane 17. lipnja 1964.) sastavio Savezni zavod za statistiku za područje cjelokupne Lijepe nam Bivše.
U predgovoru stoji da je već 1966. objavljena publikacija Žrtve rata 1941. – 1945., u kojoj su popisana 597.323 stradalnika. Time je obrađeno nešto više od polovice procijenjenih žrtava. Naime, računalo se da je žrtava, bez kvislinških, koje su odoka procijenjene na 50.000, bilo između 1.016.000 i 1.066.000. Zbog čega je 25 godina bilo zabranjeno služenje popisom, možemo samo nagađati, ali svakako nije naodmet spomenuti brojku od 1.700.000 navodnih jugoslavenskih žrtava, od čega navodno 700.000 u Jasenovcu. Procijenjeni je broj žrtava koji je utvrdila Komisija upućivao na to da je broj žrtava manji za barem 37 %.
Pregledao sam letimično bokeljska naselja nastojeći utvrditi odgovara li narodnost stvarnomu stanju i činilo mi se da je sve u skladu s očekivanjima jer je razvidno bilo da se više od 90 % bokeljskih katolika izjašnjavalo Hrvatima.
Kad sam prešao na druge crnogorske općine, dočekalo me iznenađenje. Naime, u naselju Kovren sjeverozapadno od Bijeloga Polja od 31 žrtve za čak je 22 stajalo da su Hrvati. Pogledajte njihova imena i prezimena te u zagradi ime oca: Branko Caković (Nikola), Milinko Caković (Radosav), Sava Caković (Milija), Vuksan Đurević (Ognjen), Dušan Jelić (Lala), Periša Jelić (Mileta), Milan Joksimović (Mijat), Krstivoje Joksimović (Nikola), Milivoje Joksimović (Nikola), Neško Joksimović (Vule), Milan Knežević (Matija), Vukojica Kojović (Milija), Mileva Koković (Bjela), Gojko Sekulić (Milinko), Lazar Sekulić (Rade), Mato Sekulić (Rade), Radoman Sekulić (Drago), Radovan Sekulić (Tripko), Toma Sekulić (Vasilije), Vojin Sekulić (Dragi), Vukojica Sekulić (Sekula) i Radivoje Varagić (Mile).
Budući da uza njihova imena stoje i imena nekih drugih naselja te da nisam bio siguran je li riječ o prebivalištu ili mjestu pogibije, nastojao sam po različitim popisima utvrditi je li riječ o domaćim prezimenima te spoznao da su nositelji svih tih prezimena živjeli i danas žive u općinama Bijelo Polje i Pljevlja. Dvije su žrtve dvaput popisane s različitom narodnosnom odrednicom, ali to ne umanjuje podatak da je velika većina kovrenskih žrtava hrvatskih korijena.
Sudeći po prezimenima, razvidno je da je riječ uglavnom o pravoslavcima, a osobna imena njihovih nositelja ne pripadaju suvremenomu hrvatskom osobnoimenskom fondu. Namjerno naglašavam suvremenomu jer su narodna imena kao što su Gojko, Vukojica ili Milivoje bila obilno potvrđena u Konavlima, zapadnoj Hercegovini i Dalmatinskoj zagori u predosmanlijskome razdoblju te od njih potječu prezimena kao što su Gojković, Vukojičić ili Milivojević, koja nose i Hrvati. Ta su prezimena potekla od hrvatskih srednjovjekovnih narodnih imena, koja su se u srpskome osobnoimenskom fondu zadržala do danas te ih stoga danas ne držimo svojima. Ona su dio zajedničke južnoslavenske, pa i sveslavenske imenske baštine.
Mojim će, pak, Neretvanima biti zanimljiv podatak da se i Radivoje Varagić izjasnio kao Hrvat jer su se Varagići pisali i kao Veraje poput svojih neretvanskih suprezimenjaka. Da postoje određeni tragovi katoličke i hrvatske prisutnosti u današnjemu Sandžaku, znamo po toponimiji. Sjeverno se od Bijeloga Polja na Limu nalazi naselje Sutivan, čije je ime tvoreno od dalmatskoga pridjeva santu, koje je odrazom rane prisutnosti zapadnoga kršćanstva. Na kasniju katoličku nazočnost u Bijelome Polju upućuje i toponim Latinsko groblje. U mjesnoj toponimiji na Sandžaku nalazimo na više naselja u kojima se odrazio etnonim Hrvat, a u antroponimiji nerijetko na različita osobna imena istoga postanja, pa su čak i neki pravoslavni svećenici nosili ime Hrvoje.
Mario Grčević u svojoj novoj knjizi Ime Hrvat u etnogenezi Južnih Slavena spominje miješanje dijela raških (Sandžak i Kosovo srce su Raške, srednjovjekovne srpske države) Hrvata i Vlaha oko Rvatske bačije na Kopaoniku, pri čemu je vlaško stanovništvo primilo hrvatsko narodno ime. Da se hrvatsko ime u unutrašnjosti Crne Gore nije zatrlo, čak neovisno o vjerskoj pripadnosti, sve do druge polovice XIX. stoljeća, upućuju različiti crnogorski autori. Da je među sandžačkim muslimanima bilo sklonosti prema Hrvatskoj, znamo i iz Drugoga svjetskog rata kad su se nazivali Hrvatima i tražili pripojenje NDH.
Sestra mi je prepričavala kako je još do prije nekoliko godina u Novome Pazaru radila ćevabdžinica Tuđman. Izjašnjavanje sandžačkih pravoslavaca kao Hrvata, u blizini sandžačkih muslimana s kojima odnosi nisu bili bajni i koji su tražili pripojenje hrvatskoj državi, pred manje od osamdeset godina, u naselju u kojemu tko zna koliko stoljeća nema katolika, a od 1948. po službenim popisima ni Hrvata, zvuči uistinu nevjerojatno, pogotovo kad se to navodi u publikaciji objavljenoj pod strogim nadzorom komunističkih vlasti. Posebno, pak, iznenađuje činjenica da se u crnogorskome dijelu Sandžaka prije osamdesetak godina Hrvatima izjasnilo znatno više pravoslavaca nego muslimana.
Donedavno postojanje pravoslavnih Hrvata duboko u Crnoj Gori uistinu je povijesna zanimljivost, ali i pouka. Udaljavanje od narodnoga korpusa počinje izdvajanjem iz matične države, pojačava ga kidanje veza s njom, a promjena vjeroispovijesti (to možemo vidjeti u samoj Hrvatskoj) čak i stvarne pripadnike nekoga naroda može uklopiti u drugi narodni korpus. Stoga pomalo čudi poprilična nezainteresiranost hrvatske države, pa donekle i Crkve, ponajprije za Hrvate iz Svebarja (Bara s okolicom, Spiča i Šestana), koji su katolici, čiji je osobni imenski fond izrazito hrvatski (Anto, Frano, Mato, Vlaho), čija je kulturna baština hrvatska, a bogoslužni jezik hrvatski i kojih je još oko 3000, koliko ih je bilo i pred pad toga kraja pod Osmanlije. Njihove važnosti moramo biti svjesni poglavito zbog Boke kotorske jer nas povijest uči: Jao pokrajini koja postane pogranična, tj. krajina.
Piše: Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo
