Prenosimo tekst sa facebook stranice Sindikata biciklista
Ovako izgleda uspješna suradnja tijela lokalne uprave i Sindikata biciklista!
U Grad Metkoviću su prepoznali naše iskustvo i znanje na području biciklističke problematike i zatražili nas savjet u vezi optimalnih stalaka za bicikle.
Rezultat je upravo u bravarskoj radionici!
Hvala Metkoviću na ukazanom povjerenju. Želimo im puno biciklista te čistiji i bolji grad!
Dragi vjernici, počinjemo sa skromnim razmatranjima riječi Božje. Biti će to svojevrsne misli kojima je namjera probuditi želju i ljubav prema molitvi i druženju s Gospodinom o kojima ovisi sva naša radost. Nadam se da će vam slijedeće misli biti svojevrstan poticaj za ustrajnost koja donosi nagradu:
Vi koji ste navikli sudjelovati u Božanskim otajstvima, znate kada primate Tijelo Gospodina kako ga oprezno štitite i častite da ne bi niti mali komadić pao s njega, da se ni čestica posvećenog dara ne izgubi. Ali ako ste tako pažljivi u čuvanju njegova Tijela, s pravom, zašto mislite da je manja krivnja ako zanemarite riječ Božju nego ako zanemarite njegovo Tijelo. Origen
Samo će postupno meditacija omekšati naša kruta srca, i povijest napasti i Kristovih boli će nas duboko doticati. To se neće primijetiti ako o Njemu mislimo jedan ili dva puta. Već nastavljajući i trudeći se u tišini i ustrajnosti, s mišlju o Njemu koji nam je uvijek na pameti, postupno ćemo stjecati malo topline, svijetla, života, ljubavi. Nećemo ni primijetiti promjenu u nama; to će biti kao otvaranje lišća na proljeće: ne vidite ga kako raste, ne možete to niti otkriti gledajući pozorno. Ali svaki dan koji prolazi u njima nešto mijenja; i možda svaki dan možete reći kako su veći nego prethodni dan. Ista se stvar događa i u vašim dušama; ne svako jutro ali u određenim razdobljima našega života primjećujemo kako smo gorljiviji, vatreniji, pobožniji nego što smo bili prije, iako prije nismo bili svjesni o napretku. Bl. Henry Newman.
Danas nam sveto Pismo u središte razmatranja stavlja svetoga Tomu. Prisjetimo se nekih događaja gdje se on spominje. Prvo, Lazarovo uskrsnuće. Došli su Kristu reći kako je bolestan onaj koga ljubi. Učenici su se prepali jer će morati ići nazad iz Galileje u Judeju, a tamo im prijeti smrt. Isusova odlučnost im se čini kao samouništenje i Toma uzvikuje rezignirano: Hajdemo umrijeti zajedno s njime. Dakle, ne kao izraz vjere, nego očaja. Na posljednoj večeri još jedan razgovor: Tamo gdje ja idem, znate put. A Toma odgovara i pita: Ne znamo kamo ideš, kako onda možemo put znati? I napokon današnji događaj. Evanđelje nam govori o dva pojavljivanjima Isusa među učenicima. Prvi je put Toma odsutan a drugi put prisutan. Biti će to susret života. Krenimo po redu.
Tako su teške za čuti njegove riječi: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati. On nastoji spoznati opipljivu stvarnost Uskrsloga. Toma želi reći da se samo tako može vjerovati. Hoću dokaze. Nema povjerenja. To je svođenje stvarnosti samo na materijalno, opipljivo, a zaboravlja se da se najvažnije ne vidi očima, nego vjerom. Zar i mi sami nismo takvi? Danas polako usvajamo znanstveni način razmišljanja. Istinito je samo ono što se može dokazati! Oslanjamo se samo na ono što se može vidjeti, opipati, okusiti… no duhovni svijet ne možemo vidjeti golim očima, anđele… Uskrsloga! I taj je svijet stvaran, puno važniji od onoga opipljivoga. Za to su potrebne oči vjere.
Iskustvo apostola Tome ne svjedoči samo sumnju u Uskrsloga, nego i sumnju u riječi učenika koji su vidjeli Uskrsloga. Toma ne vjeruje zajednici, Crkvi. Ova zajednica je jezgra Crkve. Oni su svi okupljeni i složni. Prvo čitanje nam govori: U mnoštva onih što prigrliše vjeru bijaše jedno srce i jedna duša. Govori o jedinstvu mističnoga tijela Kristova. Dakle, Toma ne vjeruje. Želi sam vidjeti Gospodina, želi se sam uvjeriti. Ta želja izražava oholost. Vjera se ne učvrščuje provjeravanjem nego povjerenjem, poniznošću koja prihvaća vlastitu nemoć i neznanje.
Vjera nije vidjeti ili dotaknuti nešto ili nekoga, nego je prihvatiti Nekoga. Vjera je susret s Uskrslim, razgovor s njime u ljubavi i povjerenju. Isus je dao priliku, bolje rečeno, dar Tomi da učvrsti svoju vjeru preko ukazanja, ali mu i daje do znanja kako slična vjera više nije vjera, to je sada očitost. Vjera je prihvatiti bez dokaza (iako nije protiv razuma samo što razum to ne može dosegnuti) potpuno se povjeriti Bogu, prepustiti se Njemu, njegovoj riječi, riječi Crkve i onomu tko u Crkvi ima službu. Ovo je prava vjera: Bezuvjetni pristanak na stvari koje se ne vide a objavljene su.
Toma se razlikuje od drugih i njegova sumnja nije za primjer ali ne napušta grupu, ostaje i zajednica ga ne isključuje. Kada sumnje izviru, kada uzori, grešna zajednica obeshrabruje, sablažnjava, ne otići. Tko je to bez grijeha? Da, dogodilo se toliko toga. Tomi toliko toga nije jasno. Tamo je bio Petar koji ga je zatajio, drugi koji su se razbiježali. Pa i on je jedan od takvih. Ali Toma je ipak tu s njima. Nije ih napustio, otišao zauvijek, podigao ruke. Iako se nalazi u velikoj krizi. Ne izolirati se u životu, ne osjetiti se isključenim! Ostani. Ne odlazi i doći će dan kada će ti Gospodin odgovoriti!
Stvar koja nas najviše pogađa, razmišljajući o ovom Evanđelju, jest činjenica da je on cijelo vrijeme bio s Isusom kao i drugi, i poznavao ga dobro: poznavao mu je lice, pokrete, riječi, i na kraju, kao dokaz vjerodostojnosti mora vidjeti znakove njegove patnje: Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala, i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok neću vjerovati. U ovome je bio primjer jer je znao raspoznati ono što karakterizira Krista. Poslije muke ono što je kod njega posebno, jesu upravo rane! Rane kao znak. Kako bi ga raspoznao – dosta ovaj znak ljubavi koje je Uskrsli htio sačuvati u svome uskrslome tijelu. I Krist je uslišao njegovu želju, tako smireno ali kao s tugom u glasu, jer unatoč prepoznavanju znaka ljubavi, nije imao povjerenja u Njega: Toma prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke. Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.
I nakon toga ona veličanstvena: Gospodin moj i Bog moj! Nema jasnije i ljepše rečenice u cijelom evanđelju. Kako ga pokazuje Caravaggio, a kako ikone na istoku, savijen do zemlje želi propasti od stida. Sumnjao je. Ipak nijedan se apostol nije usudio reći Kristu do sada: Bog moj! Krist ga je volio, volio Tomu kao i sve ostale, došao spasiti izgubljenu ovcu, iako preko poniženja. On zna učiniti od svih ljudskih grijeha felix culpa, sretni grijeh. Krist se više ne sijeća grijeha a neželjeni grijeh postaje okolnost u kojoj pokazuje svoju beskrajnu blagost. Božje Milosrđe!
Portal www.likemetkovic.hr napravio je mali intervju sa Antom Matićem uoči njegova dolaska u Metković. Ante je pjevač iz Berna u Švicarskoj, dobitnik Večernjakove domovnice 2013., priznanja koje se dodijeljuje najpopularnijim hrvatskim umjetnicima izvan domovine. Sa svojim bendom snimio je dosad tri spota za hitove “Vila Velebita”, “Ja nisam prodana duša”, i “Križevi Vukovara”.
Prva pjesma koju je snimio je “Bit ćeš moja”, koju je posvetio svojoj supruzi. Nakon nje, nastale su i druge njegove pjesme uglavnom u suradnji sa Goranom Mrkonjićem, Antom Galićem Pasarelom i Tihom Orlićem.
www.likemetkovic.hr : Ante, često se odazivate na humanitarne koncerte, posebno u katoličkim misijama. Na koncert u Metkoviću dolazite ravno iz Švicarske. Organizirali ste i prikupljanje pomoći za poplavljene, te ste je i sami odvezli na ugroženo područje. Humanitarno djelovanje očito Vam mnogo znači.
Ante: Smatram da je to moja dužnost, da pomognem onome tko je u nevolji, a to je bio slučaj i tada, kada se desila poplava u Slavoniji i Posavini. Inače, u Posavini govore o meni kao o posavskom zetu ( haha ). Ali u svakom slučaju kad je netko u mogucnosti pomoći koliko može, Bog će mu to vratiti.
www.likemetkovic.hr : Što želite da Vaše pjesme bude u ljudima?
Ante: Želio bih da moje pjesme budu prepoznatljive. Nekoliko njih je domoljubnog karaktera, a neke su ljubavne. Nakon prvog albuma koji je izašao u prosincu 2014., počinjem lagano spremati i drugi. Različiti su ukusi, pa tako kod nekog budi domoljublje, a kod nekog drugog pak ljubavna fraza posjeti na neke bivše ljubavi.
www.likemetkovic.hr : Živite i radite u Švicarskoj. Što osjećate kada se spomene Hrvatska?
Ante: Hrvatska je moja jedina i vječna domovina. Samo nažalost neznam kome točno pripadamo. U jednom prošlom vremenu smo bili dio te slavne Hrvatske, ali danas mi u Tomislavgradu ( u kraljevskom gradu ) ne pripadamo nikome. Kao da je cijela Hercegovina ili opcenito Bosna kao neki rezervat. Hvala vam sto se branili Hrvatsku, ali ostanite gdje jeste. Nadam se, ako Bog da, da ćemo jednog dana opet biti dio naše Hrvatske..
www.likemetkovic.hr : Što vjera predstavlja u Vašem životu?
Ante: Odgojen sam i odrastao prema hrvatskim domoljubnim i katoličkim vrijednostima. Nastojim da na taj način odgajam i svoju djecu. Vjera je život i bez vjere je čovjek prazan.
www.likemetkovic.hr : Kakvi su Vaši planovi za budućnost?
Ante: Daj Bože zdravlja, a sve ostalo ćemo stići za određeno vrijeme. Neka djeca sretno odrastu i školu završe, a ja još koji album da izdam, pa koja turneja po Australji i ako Bog da, da hrvatske stadione napunim..haha..
Evo kako je to danas izgledalo iz neretvanskih mjesta Kule Norinske te Vida. Na radost i sreću svih nas požar je lokaliziran.
NOVI SPOMENIK
Učitelju, gdje ostaješ? Bilo je pitanje Andrije i još jednog bezimenog učenika kojim su započeli svoj hod za Pomazanikom (hrv. Kristom). A taj spomenuti učitelj poziva ih da dođu i vide. Zanimljivog li događaja! Oni “idu” za njim, a očito namjeravaju tako i dalje za njim hodati, iako njihovo pitanje ne zvuči prelogično, tj. nešto kao: “Kamo ideš?” ili “Kamo si krenuo?”, nego baš: “Gdje ostaješ?” (u nekim hr prijevodima stoji “stanuješ” što nije baš najsretniji prijevod!). Drugim riječima, oni s jedne strane žele hodati, a s druge pitaju za koordinate ostajanja. Samim tim naznačuju o kakvom se u biti hodu radi. Ne o fizičkom dakako, nego o hodu kroz “povijest”, jer onaj tko ostaje na jednom mjestu, ne miče se doduše geografski, nego polagano putuje kroz vrijeme. Važno je ovdje primjetiti, da ovaj glagol podrazumijeva i određenu statičnost. Naime, to da svatko od nas svojim životom putuje kroz vrijeme i nije baš nešto posebno i važno spomena, ta to nam je svakidašnjica. Pisac ovdje kao da zapravo želi reći, da ima nešto glede čega bi bilo jako, jako dobro da ostane nepromijenjeno unatoč vremenu (i novim okolnostima koje s njime dolaze), a to je u ovom slučaju sam Učitelj i njegov nauk kroz kojega se može doći Mu u susret. Još su dvije stvari koje bi trebale, svi ćemo se složiti vjerujem, ostati nepromijenjene na ovaj način, a također su spomenute u ovoj Ivanovoj knjizi, a to su put i istina. Zamislimo si kakav bi to kaos bio, kad bi nam se naše gradske i državne ceste svaki dan radikalno mijenjale! Svi bismo bili izgubljeni totalno. A koliko li je više izgubljen onaj koji dopušta da mu se istina života mijenja svako malo? Istina nije plitak pojam i dugo se upoznaje životom, ali mijenjati ju, bilo bi fatalno za svakoga, jer bi nas to učinilo izgubljenima. Nadalje nitko ne bi znao kamo ide i koji mu je cilj, te u bismo u biti išli u besmisao, a to je ona prava smrt. Ovaj sveti pisac, čije se riječi i danas čitaju, čak i nakon dva tisućljeća, i dalje nam progovara da ima nešto vrijedno “ostajanja”, tj. vrijedno spomena i daljnjeg spominjanja. Upravo zato on i piše to svoje štivo, tzv. “eu-anđelje” (grč. dobru vijest) u kojem opisuje gradnju jednog “spomenika”, tj. kako se do njega dolazi i u njega ulazi! O čemu se tu radi? O grobu! Prije nego nastavim, valjalo bi podsjetiti se što grob zapravo jest, a to nam vrlo jednostavno može objasniti grčka riječ za grob “mnemeion”. Ova riječ prije svega znači “spomenik”, budući da dolazi od glagola “mnemeo” što znači pamtiti/prisjetiti se (od tog istog glagola dolazi i današnja riječ “m(n)emorija”). Zapravo i danas svi su grobovi nekakva vrsta spomenika, samo je problem što to u svakidašnjici ne dolazi do izražaja. To znači da kada nekome, simbolički govoreći, radiš grob, ne šalješ ga u smrt, kako to možda na prvu zvuči, nego mu gradiš spomenik, po kojem ćeš sačuvati živim spomen na tu osobu. A što je osoba? Osoba je priča! Ne znam jeste li se ikada zamislili nad tim, ali kada te netko pita tko je taj i taj, odgovaramo pričom, tj. opisom događaja i svojstava koja iz njih proizlaze. To činimo već i za života ljudi, a pogotovo nakon smrti. Npr. tko je tvoj otac? Moj otac je osoba rođena tu i tu, završio tu i tu školu, oženio se tad i tad, radi to i to, (ne) voli ovo i ono, sagradio je… srušio je… bio je… itd. Znači i za vrijeme života svaki od nas jest jedna priča, tj. imamo “ime”, koje nije samo puki naziv određene jedinke. Kada sam ja npr. dobio ime od svojih roditelja, koliko mi je poznato, nisu uopće razmišljali o podrijetlu te riječi, pa ni o zvučnosti, nego o pokojnome ocu moga oca. Na taj način su, kao pobožni Duvnjaci, očito dali do znanja da se kroz mene nastavlja naša obitelj i običaji, bez obzira koliko su toga zapravo bili svjesni. Kada netko umre, među onima koji “ostanu” nastaje praznina, koju se nastoji popuniti sabirući što se više može od onoga što ostane od pokojnika. Čuvaju se predmeti, stvari, djela i sl. i grade se spomenici, da čuvaju živom uspomenu. Ali kao i za života, spomen na nekoga, nije samo “spominjanje” i prisjećanje tog pojedinca, jer čovjek nije komarac ili muha, ili stoka pa da se eventualno prebroji koliko grla posjeduješ, nego nešto neponovljivo i veliko, pogotovo ako se radi o značajnijoj osobi. Npr. spominjati i proučavati važne povijesne likove znači izgrađivati svoj identit i nastavljati put gdje su oni stali. Za bilo kakav napredak u umjetnosti, znanosti, kulturi i sl. nužno je poznavati spomenike koje su gradili i ostavili naši preci. Klasičan primjer su egipatske piramide, koje nisu ništa drugo nego “samo” grobnice (tj. spomenici) pojedinog vladara. Kada sam ih imao prilike posjetiti u Kairu i pri tome gledao mnogobrojne turiste iz cijelog svijeta, kako rade svakojake vrste što veselijih i što luđih samoslika (hrv. “selfija”), pitao sam se, znaju li oni da se zapravo nalaze na groblju! Ili zamislite, kada bi naša vlast donijela zakon, kojim određuje da će se cijela naša država i sve institucije podrediti samo jednom cilju, građenju grobnice za našeg premijera! Bez obzira na to o kome se to radilo, pretpostavljam da bi se na tu pomisao moglo samo čuti ruganje… da, ruganje i podsmjehivanje, a u Egiptu ljudi dolaze gledati te grobove i dive im se, a domaći ljudi, hoteli, firme, država itd. od toga i žive još i danas! Slične pokušaje imamo i u Rimu (carske grobnice), Moskvi (Lenjinov mauzolej), Engleskoj (kraljevske grobnice) i sl. Ivan pak želi pokazati nešto drugačije, nešto NOVO! I zato toliko inzistira na činjenici da je Isusovo tijelo položeno u “novi” grob, a to znači da je i njegova simbolika nova, drugačija, pa čak i revolucionarna. Ako se ograničimo na čitanje samog ukopa nećemo otkriti puninu ove “novosti”, zato treba proširiti horizonte i na ostatak eu-anđelja. Ako pregledamo sve riječi kojima se pisac služi u pisanju svoga djela, vidjet ćemo da samo dvije “stvari” u cijeloj priči naziva “novima”. Grob/spomenik i zapovijed. Grob od kamena, zapovijed (od) ljubavi. To linguistički govoreći znači da su ove dvije stvari povezane kao da se zapravo radi o jedno te istoj stvari/simbolici. To “mjesto” odakle Isus ustaje (uskrišava) nije samo neka “kamena prostorija”, nego upravo ljubav, kojom je služeći položio život za sve! Upravo ta ljubav jest ovaj trajni grob/spomenik Isusu. Jer kada netko vidi spomenik/grobnicu, iz njenog oblika i natpisa može saznati o kome se tu radi, upoznaje tu priču i osobu. Ivan želi da upravo tako funkcionira ljubav među nama kršćanima. Kada netko vidi kako se ljubimo, da to bude znak po kojem ćemo biti prepoznavani mi sami i kome pripadamo, od koga dolazimo, tj. tko nas je tome naučio! Štoviše na taj način, po Isusovim riječima, i On sam će kroz nas biti prisutan u ovom svijetu! Zbog svega toga Ljubav ne može biti labava, nego čvrsta kao zapovijed, kao kameni zidovi toga spomenika, baš kao što i govori Pjesma nad pjesmama (tekst koji je uostalom nadahnuo cijelo Ivanovo Evanđelje): “Ljubav je jaka kao smrt, ljubomora teška kao grob!” Ova simbolika groba i ljubavi, ne želi s druge strane oduzeti vrijednost povijesnosti ovih događaja, nego ih izraziti na novi, dublji način. Ivan ne želi biti samo most do “grada” Jeruzalema, kao da je zaposlenik neke turističke agencije, nego do Ljubavi uskrsloga! Želi nas naučiti, ne kako se zidaju grobovi, nego kako se ljubi, a ljubav je oblik govora i komunikacije. Vjeruj mi, dragi čitatelju, bio sam kao student Biblije i u sv. Grobu u Jeruzalemu i proveo nekoliko noći bdijuću u bazilici Božjega groba. Jedno lijepo iskustvo u svakom pogledu! Ali bez ovih riječi evanđelja i taj grob i ta bazilika ostaju samo obično “kamenje na kamenu”, kakvog kod nas u Hercegovini ima di god i koliko god hoćeš! I gledajući to kamenje, i grleći ga i klečeći, nisam postao onoliko bolji čovjek, koliko poniznim čitanjem ovih svetih Ivanovih riječi! Kamenja i grobova ima svagdje, ali ovakvih riječi samo u Evanđelju! Kako bi rekao jedan naš duhovnik, otvoreni grob jest zapravo slika otvorenog Evanđelja, u koje možeš i sam ući, te poput ljubljenog učenika, povjerovati i izići svjedočeći ljubav koju si u njem doživio! I ta ljubav neka… neka ostane!
Iz malog grada na Neretvi dosad su proizašli brojni sportaši i umjetnici, a sad nam ponovno stiže nešto novo: 6 simpatičnih mladića okupljenih u glazbeni sastav Versi.
Veselu šestorku koja je upravo objavila novi singl “Oprosti nam duga noći” u posljednjem sastavu čine braća Nikica i Hrvoje Ilić , Jakov i Martin Barbir, te Roko Markota i Domagoj Mustapić. Osim što su uvijek nasmijani, lako ih se prepoznaje po šeširima i specifičnom stilu odijevanja.
Versi su 2010. svoju ljubav prema glazbi objedinili u zajednički rad i od tada su neizostavni dio većine vjenčanja, zabava, festivala. Suradnja s tekstopiscem i sadašnjim voditeljem Ivicom Brnasom-Fudom počela je 2012., kada s prvim singlom “Cura iz mista“ kreću u pohod na glazbenu scenu. Šaljivi tekst pjesme publika je odlično prihvatila, a u nastavku slijede: “Vragu malo, meni dosta“, “Dalmacijo moja” i “Slomila me prošla godina“.
Album prvijenac, u izdavalaštvu Croatia Recordsa, očekuje se ubrzo, a najavili su ga novim singlom “Oprosti nam duga noći”.
Pjesma i snimljeni spot posvećeni su ponovnom susretu svih starih prijatelja koje je život odveo na različite strane, a još uvijek ih vežu brojne uspomene. Rad na video spotu povjeren je ekipi iz “3K cinema“.
Vjerujemo da ćete se lako pronaći u njihovim tekstovima i prvom prilikom zapjevati s njima.
[embedyt]https://www.youtube.com/watch?v=7hVnCrI2vxo[/embedyt]
Metković, 7.4.2015.-U našem će gradu tijekom sljedećeg tjedna borave članice Hrvatskog nogometnog saveza – ženska reprezentacija Hrvatske WU-19!
U Metković su stigle jučer te će ostati do 10. travnja. Danas će se susresti s gradonačelnikom g. Božom Petrovom u hotelu Narona, gdje će biti smještene. U 16 i 30 odigrati prijateljsku utakmicu Hrvatska – Južna selekcija Dalmacije “A” na igralištu NK Neretva, gdje će i svakodnevno trenirati.
