-

Mnoštvo ljudi na blagoslovu hrane u crkvi sv. Franje

Metković, 4.4.2015.- Mnoštvo ljudi okupilo se na blagoslovu hrane danas u 18 sati u crkvi svetog Franje na Kladi. Crkva je bila dupkom puna tako da je dio ljudi ostao pred crkvom. Obred blagoslova je predvodio fra Lukica Vojković.

[Best_Wordpress_Gallery id=”23″ gal_title=”klada blagoslov”]

Za likemetkovic.hr piše misionar iz Afrike fra Miro Babić

likemetkovic.hr stupio je u kontakt sa fra Mirom Babićem, franjevcom provincije Bosne Srebrene. Fra Miro je voditelj franjevačke misije Lower Subukia, gvardijan misijskog samostana Gospe od anđela i definitor za Keniju franjevačke provincije Istočna Afrika. U Afriku je stigao 2004. kao mladi svećenik.

Sa 14 godina upisao je Klasičnu franjevačku gimnaziju u Visokom. Budući da je izbio rat u BiH, godinu novicijata je proveo u talijanskom Bariju. Prvu godinu bogoslovije studirao je u Sarajevu, a zatim je prešao u Zagreb. Tek pred kraj studiranja, netko u njegovoj sobi zaboravlja misijski vjesnik “Radosnu vijest”. Prelistao ga i tada prvi put osjeća želju da želi biti misionar. Maštao je da ide u divljine Amazone i tamo pronosi evanđelje. S tom je željom nakon zaređenja došao pred provincijala. Nakon nekog vremena stigao je odgovor. Dobio je potvrdu da može u misije, ali nisu ga trebali u južnoj Americi nego u Africi i ponuda je bila uzmi ili ostavi. Ponudu je prihvatio “svim srcem” kako kaže.
Tada još nije znao da ime ”Miro” na lokalnim plemenskim jezicima u Istočnoj Africi znači ”čovjek iz Afrike”. No čini s da Netko gore jest i poslao ga da u Njegovo ime donese svjetlost.

[Best_Wordpress_Gallery id=”19″ gal_title=”fra miro babić”]

Zamolili smo fra Mira da nam napiše jedan članak o sebi i svom životu u Africi. U vrlo kratkom roku to je i učinio i zahvalni smo mu na tome! A ovo je njegova priča:

“Kažu na engleskom jeziku kako riječ strah (eng. fear) ima dva lica – Forget Everything And Run – zaboravi sve i bježi. I drugo lice – Face Everything And Rise – suoči se sa svime i uzdigni. Kada sam stigao u Afriku kao tek stasali svećenik, misionar sa svojih 29 godina, prošao sam oba lica straha. Bilo je situacija na početku u kojima sam gotovo bio siguran da neću moći izdržati poziv za koji sam se javio, da sam pogriješio, te da ću dići sidro i pobjeći. Bio sam spreman reći provincijalu kako ja to ne mogu, prihvatiti svoju nemoć i vratiti se. A onda sam sav svoj strah i nemoć predao Gospodinu, rekao sam mu ”Ako si me tu doveo onda znaš zašto si baš mene izabrao. Ma nisam se ja mogao sam sjetiti i odlučiti da ću biti misionar, ti si imao svoje prste u tome. Vjerujem da ćeš mi dati snagu i biti sa mnom dok se budem suočavao sa situacijama u koje si me ti poslao, a ja ću biti otvoren da tvoju ljubav prenesem drugima kojima sam došao služiti ovdje u Africi.“ Danas, deset godina kasnije, Subukija, planinsko mjesto u neposrednoj blizini ekvatora u centralnoj Keniji, je moj dom u kojem dijelim sudbinu 20-ak tisuća ljudi koji žive na ovom području. Preživljavaju na rubu siromaštva, između kišne sezone kada smo zbog neprohodnih blatnih puteva gotovo odsječeni od ostatka svijeta do sušne sezone kada sve što je na ovoj afričkoj crvenoj zemlji bude sprženo, ozbiljno nam se iscrpe izvori vode, a puno očiju i usta upereno je u mene, s vjerom da neće ostati gladni. Kukuruz je za nas čisto zlato. Vreća od 90 kilograma košta oko 200 kuna, osigurat će da prosječna obitelj koja broji 8 članova preživi mjesec i pol do dva. A ja svaki mjesec kalkuliram kako preliti iz jedne ruke u drugu i imati dovoljno da nahranim 300 djece za koje skrbim u sirotištu Mali dom i školi St Francis koje vodim u misiji, te preko dvije tisuće ljudi u prognaničkim kampovima koji su izbjegli za vrijeme plemenskih nesuglasica uzrokovanih nesređenom politikom u zemlji i koji su potpuno zaboravljeni. Ja i moj najbolji prijatelj Isus koji je uvijek sa mnom na suvozačkom mjestu, jurimo nesređenim putevima zasad prohodnim samo za terence, djelomično ih lokalne vlasti naspu šljunkom svakih par godina u vrijeme predizbornih kampanja. Kada izbori prođu zaborave nas do sljedećeg puta, pa tako naš put još uvijek nije prohodan do kraja. Isus me uvijek pusti da mislim kako ja vozim, ali cijelo ovo vrijeme on u stvari upravlja. I s njim smo svi sigurni – i ja i ljudi kojima služim.

Trenutno je sa mnom u misiji je još četvero Hrvata volontera, altruista koji dolaze u misiju pokloniti svoje znanje, vještine, dobru volju, kako bi pomogli da život odbačene bolesne djece u Malom domu, ali i svih ljudi koji ovdje žive bude lakši i vrjedniji. Među volonterima su stomatolog i liječnica koji rade u misijskom Health Centru. S njima je naš zdravstveni centar dobio doktora jer inače jedina medicinska pomoć koju ljudima možemo pružiti je putem medicinske sestre i tehničara koji vrši testiranja na malariju, hiv i još neke analize. U ovom podneblju malarija je vrlo raširena i česta, a komarac malaričar još uvijek je na prvom mjestu ”ubojica” na afričkom kontinentu. Na sreću, u zdravstvenom centru uspijevamo uvijek imati lijekove pa svakim danom smanjujemo smrtnost ljudi od malarije. Naš zdravstveni centar kao i cijela misija financira se od donacija, a za jedan paketić antimalarika potrebno nam je 2 eura.
Također priključila nam se i fizioterapeutkinja iz Dubrovnika koja će tijekom pedesetak dana koliko će boraviti u misiji raditi s bolesnom djecom u Malom domu. Ovo je prvi put da nam je u misiju stigla stručna osoba za fizioterapeutski rad s nepokretnom djecom. Većina njih ima dječju paralizu izazvanu poliom kojim je zagađena voda, uslijed čega je nastupila mišićna slabost, nažalost za cijeli život. No naša fizioterapeutkinja vjeruje da će ih za svog boravka osnažiti i ostaviti samostalnijima kada ode natrag u Hrvatsku.
Ono što volonteri koji dolaze u misiju najsnažnije dožive je vjera, na afričkim misama, među ljudima koje potpuna materijalna neimaština uopće ne sprečava da svojim veselim afričkim ritmom slave život i zahvaljuju što su upoznali Boga. To su oni ljudi kojih sam se plašio na početku i strepio da im u teškim uvjetima u kojima žive neću znati otvoriti srce za Gospodina. Danas oni svjedoče vjeru i bijelcima koji dolaze u misiju, takoreći tjeraju ih da vjeru udahnu punim plućima. Četvrta volonterka je studentica iz Pule i ona je ovdje doživjela buđenje vjere. Naime, na Veliku Subotu, na Uskršnjem bdijenju, uz milijune katekumena po cijelom svijetu i ja ću po prvi put u Africi krstiti i krizmati bijelca volontera. Svakodnevno uz volonterski rad ona s nama prolazi katekumensku pripremu za sakramente i znam da će biti spremna. I to je ono što se događa s crkvom, ona sve snažnije raste u zemljama trećeg svijeta, u zemljama u koje smo mi misionari hrabro krenuli prije nekog vremena, a sada, čini se, taj kompas se polako okreće i vjerujem da će se za pedesetak godina smjer misionara koji donose svjetlost Isusa Krista promijeniti i krenuti iz Afrike ka razvijenim zemljama i kontinentima gdje je vjera malo usporila ili se izgubila u preopterećenosti modernog života. Tamo će doći novi misionari izrasli iz djece koju danas odgajam i borim se da im djetinjstvo bude dostojanstveno.

Kada u zapadnom svijetu netko na utakmici, ulici ili u udobnim uredima dobije inspiraciju i zapleše svoj ples iz duše, ma sigurno će ga sa strane snimiti i završit će na Facebooku i YouTubeu pa će u tren oka prikupiti milijune fanova i lajkova. Ovdje u divljini suptropske Afrike daleko od očiju svijeta, ljudi oko mene, i odrasli i djeca, neprestano plešu svoj ples životne radosti. Dok satima pješače zemljanim putevima da bi stigli do crkve, na misama kada naše drvene crkve poskakuju uz bubnjeve, dok čekaju svoj red ispred zdravstvenog centra, dok na pojilištu čekaju da se vodom napune teški kanisteri koje će potom remenom okačiti na glavu i odnijeti u svoje zemljane kuće. Ples je nerazdvojni dio života afričkog čovjeka, s plesom se ovdje rađa i umire. Ne znam koliko ću još ostati na afričkom kontinentu i kamo će me dalje Isus odvesti, ali siguran sam da će ritmom afričkog plesa moje srce uvijek kucati za vrijeme mise, ma gdje bio.

Srdačno vas pozdravljam i svima vam želim da Uskrs doživite čistog i radosnog srca, razigranog kao što je u mojih afričkih susjeda.”

fra Miro Babić,
Subukia, Veliki tjedan 2015.

Za više informacija o fra Miru i o tome kako pomoći možete saznati na njegovoj web stranici www.malidom.com ili na facebook stranici www.facebook.com/Malidom.Africa.

fra miro15

Glas iz dijaspore

U posljednje vrijeme možemo svjedočiti mnogim podjelama na raznim područjima. U nizu raskola počelo je spontano natjecanje tko će se više podijeliti. Kako vidim, podjele su postale i reklamni spot jedne tvrtke. Oni pak kažu kako se oni, dok se drugi dijele i razlikuju, prema svima jednako odnose. Možda to i uspiju ako pročitamo i ono napisano malenim slovima u ponudama ugovora.

Podjele su dakle naglašene. Među podjelama na ove ili one primjetljive su i podjele na domaće i dijasporu. Na naše i vaše…
Rado sam, na službi u dijaspori, prihvatio pisati ove retke vama u domovini, u rodnoj Neretvi. Nadam se da ću vam barem malo uspjeti privući pozornost i potaknuti vas na razmišljanje, što je moj jedini cilj.
Moja rubrika se zove: Glas iz dijaspore. Pokušat ću očima naših ljudi u dijaspori promatrati stvarnost koju zajedno dijelimo. Naglašavam zajedno jer koliko se god dijelili trebamo biti jedinstveni.
Otišao sam iz rodnog Metkovića prije dalekih 25 godina kao dječak sa svojim mislima i idealima. Boravak u svijetu, bliže ili dalje perspektive, potaknuo me je razvijati svoje stavove, mijenjati ih i nadopunjavati. Možda sam u tome uspio, a možda sam ostao isti, nepromijenjen u vašim očima. Svatko tko me poznaje može imati svoje mišljenje o onome što mislim ili vjerujem. Netko će se sa mnom složiti, a netko nezadovoljno vrtjeti glavom.
Misao, riječi i djela ljude međusobno zbližavaju ili udaljavaju. Bitno je da to bude spontano, osobno. Tada je i zbližavanje ili udavaljanje naše, osobno, dosljedno. Ne dopustimo da nam to netko sa strane nametne jer interes mu može biti drugačiji od naših očekivanja. Nekome je jednostavno draže druge razdvajati, što mu postaje zabava ili igra. Njih ne zanimaju posljedice, suze, krv, žrtve.
Trebamo biti jedno biće, u zajedništvu jer to nam je najbolja opcija za život. Zajedno živjeti, upoznavati se, pomagati – put je pronalaska mnogih životnih rješenja. Pri tome možemo i trebamo biti različiti kako bismo se nadopunjavali.
“Glas iz dijaspore” nije samo glas sigurne egzistencije, posla, napretka – kako nas mnogi u domovini doživljavaju. “Glas iz dijaspore” je glas realnog života u kojem će netko istinski uspjeti zbog svoje marljivosti i snalažljivosti, a netko drugi ostati problem sebi i drugima.
Naši ljudi na “privremenom radu” skupo plaćaju stil života koji će kasnije na ljetnim praznicima pokazati u domovini. Mnogi i ovdje strepe za sigurnost posla ili kako povezati sve troškove sa stvarnim prihodima. Uz to imaju i poteškoću što nisu svoji na svome, nego su u nekom zajedničkom „košu“ s drugim doseljenicima koje domaći nekad ocjenjuju čudnim mjerilima.
Život u tuđini nije jednostavan. Kao što bi rekao jedan radnik: “dišeš jednim plućnim krilom dok drugo pati za domovinom.”
Koliko god domovina očekuje pomoć dijaspore, toliko isto, možda čak i malo više, dijaspora očekuje razumijevanje.
Pokušajmo malo više o tome razmisliti prije negoli donesemo konačno mišljenje.

Sveti Román Adame Rosales

Sveti Román Adame Rosales, meksički svećenik i mučenik, rođen je 27. veljače 1859. u Teocalticheu (država Jalisco). Dijete siromašne obitelji, u djetinjstvu se nije redovito školovao. Studirao je teologiju u Gudalajari (Jalisco), a zaređen je za svećenika 30. studenog 1890. Ponizan i skroman duhovnik, djelovao je u mnogim župama, a zatim je postavljen za župnika u Nochistlánu (država Zacatecas). Veliki prijatelj siromaha, bolesnika i djece, štovatelj Blažene Djevice Marije, predavao je vjeronauk, održavao pučke misije, vodio duhovne vježbe i otvarao župne škole. Sagradio je mnoge kapele na području Nochistlána i utemeljio udrugu Kćeri Marijinih od noćnog klanjanja (Las Hijas de María y la Adoración Nocturna). Kad su meksičke vlasti na čelu s predsjednikom Plutarcom Elíasom Callesom započele progoniti Crkvu i katoličku vjeru, nastavio je djelovati u tajnosti, ponajviše u privatnim kućama i na osamljenim rančevima. Vodio je 18. travnja 1927. korizmene obrede na području Rancha Veladones. Netko od nazočnih vjernika prijavio ga je zloglasnom progonitelju katolika, pukovniku Quinonesu i velečasni Román uhićen je idućeg dana.

Zatvoren je najprije u gradu Mexticacánu (Jalisco), a zatim je pješke sproveden u župu Yahualica. Pukovnik Quinones pretvorio je tamošnji župni ured u svoj stožer. Velečasnog Romána držao je preko dana svezanog u dvorištu, a noću je mučenika zatvarao u mračnu izbu. Nije mu davao ni hrane ni vode. Neki vjernici ponudili su otkup za svećenikovu slobodu, a Quinones je zatražio 6 tisuća dolara. Uzeo je novac, a potom naredio da svećenika ubiju. Jedan od vojnika, Antonio Carillo Torres, odbio je pucati u velečasnog Romána pa su vojnici ustrijelili i njega. Mučenik za vjeru Kristovu, Román Adame Rosales, strijeljan je na današnji dan, 21. travnja 1927, na groblju u Yahualici (država Jalisco). Njegove relikvije kasnije su prenesene u Nochistlán. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 22. studenoga 1992, a svetim 21. svibnja 2000, zajedno s još 24 sveca i mučenika, žrtava progona meksičkih vlasti u razdoblju od 1926. do 1929, poznatom kao „Guerra Cristera“ ili „Cristiada“.

Sveti Severin

Današnji sveti zaštitnik je Severin, misionar i apostol Norika (latinski Noricum), istočnoalpske pokrajine i keltske kraljevine, koja se prostirala na području današnje Austrije i dijela Slovenije. Rodio se oko 410. u južnoj Italiji ili u Africi. Rimljanin nepoznata podrijetla, pustinjak u egipatskoj pustinji, pojavio se nakon Atiline smrti (453) kao hodočasnik na Dunavu (između Passaua i Beča), pomažući rimskom stanovništvu pred prodorom germanskih naroda sa sjevera. Djelovao je i u drugim krajevima Norika (Salzburg, St. Pölten, Linz), današnje Austrije i Bavarske kao misionar i vjerovjesnik. Osnovao je dva samostana koje je vodio kao laik (Boiotro kraj Passaua i Favianis iznad St. Pöltena).

Putujući propovjednik s darom ozdravljivanja i proročanstava, hodao je bos, postio, spavao na pokajničkoj kostrijeti, osnivao prihvatilišta za prognanike i skupljao novac za spas ratnih zarobljenika. Pripisuju mu mnoga čudesa, pored ostalog i odleđivanje Dunava, kako bi u Favianis mogle doploviti lađe s hranom. Njegov životopis („Vita sancti Severini“), važan i za povijest ondašnjeg Norika, napisao je 511. njegov pratilac Eugipije, kasnije gvardijan samostana Castrum Lucullanum kraj Napulja, kamo su Severinovo tijelo prenijeli Rimljani nakon smrti. Preminuo je na današnji dan, 8. siječnja 482, u Favianisu (danas Mautern an der Donau, Donja Austrija), pjevajući Psalam 150 („Nek’ sve što diše hvali Gospoda“). Zaštitnik je Austrije, tkalaca, kožara, krojača, kotlara, brusača, pletača slame i mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.

Zadnje objavljeno