Prijatelji stari, gdje ste?
Iako nam u zavičaju svaka riječ slaje zvoni, svaki okus budi nepce, svaki prizor širi zjenice, a svaki kamen budi uspomene, postoje ipak posebniji kutci zavičaja, koji nas, iako ih katkad dijelimo s mnogima, jače dotiču i koje dozivamo u besanim noćima tražeći spokoj, pođekad i utjehu. Tako i u jednome od mojih zavičaja (Ili je to ipak jedan zavičaj od Brača do Drača?) postoji poveći zakutak koji mi je osobito drag i u kojemu sam poznavao ili poznajem drage ljude. Izuzmem li rodni grad i očev uži zavičaj (Zažablje), meni je svakako najdraže Slivno.
Kad bismo se upućivali među Donjane, baba mi je Anđa uvijek govorila da idemo među naš svijet i nabrajala sve naše rođake, kumove i poznanike. Mole (osliće) nikad nisam volio, juha mi je od njih bila draga, ali sam jedva gutao njihovo, za moj ukus, presluzavo meso. Ipak, u jednome su mi ih od mjesta u tome zakutku, u kući kumova i/ili prijatelja (Ta tko bi odredio obiteljski odnos koji traje dva i pol stoljeća?) Bartulovića u Blacama uvijek bili slatki. Obično bismo ih jeli nakon povratka s očevih terena, a iako me put danas odvodi na druge staze, uspomene su na pripadnike triju naraštaja, od najstarijega Ivana čiji su zglobovi bili poput gropova maslinovih grana, pripadnika srednjega naraštaja (od kojega dobro pamtim Luku), koji su starije nadmašili rastom i stasom, do najmlađih (prisjećam se imena Ante), koje susrećem na pučini te koji su baštinili sve od prethodnih dvaju i spojili njihovo znanje sa suvremenošću. U Dubi smo se kupali kad ne bismo bili na Braču, a danas zadirkujem mater kako su nas tamo vodili jer nije bilo trgovine ni kafića. Otac te tamo vodi, uon je kriv, a ne jo, ispravljala bi me mater. Likove iz djetinjstva poput Marijana Kiridžije susrećem katkad i danas, više zimi (jer tamo dođem odmoriti glavu) nego ljeti, ali su mi dragi i razmjerno novi likovi poput Joška Curića Babića s kojim redovito vodim razgovore ugodne između mojih putova i njegovih posala. Stari mladi prijatelju, tepao mi je u Juliovu društvu u Kleku nedavno preminuli Mile Babić, glas Mediterana kakav je nekoć bio i koji nam svima nedostaje. Šjor Miline su vremenske prognoze bile sigurnije od Vakulinih, a moja je stolica, kad god bih u Klek dolazio, uvijek bila između njegove i Juliove gdje god da su sjedili.
Za Slivno su vezani i moji znanstveni uradci, od pronalaska dokumenta u kojemu se 8. kolovoza 1282. to mjesto (tada pod imenom Hum) prvi put spominje do radova o Petru Tutavcu Biliću. Slivanjce sam često ogovarao u izlaganjima. Prisjećam se tako predstavljanja knjige Radoslava Dragobratovića Život između kamena i močvare: Raba 1689. – 2012. na kojemu sam upravo Slivno označio kao najneretvanskije područje jer Slivanjci žive i od mora, i od polja, i od rijeke, i o brda, kao jedno od rijetkih područja u kojemu na malim razdaljinama vidite trupice, barke, mandarinike, plastenike i (doduše znatno rjeđe nego nekoć) stoku.
Đeču li ili iču Slivanjci?
Da je i u jezikoslovnome smislu Slivno najneretvanskije mjesto, Perina Vukša Nahod pokazala je monografijom Slivanjski govori: fonologija i morfologija iz koje se može zaključiti da je Slivno neretvanska prošlost i budućnost.
Slivno je prošlost stoga što je kao i ostala neretvanska mjesta bilo izrazito određeno svojim zemljopisnim položajem: nekoć je stoga morem bilo povezano sa središnjim dijelom Pelješca i Gornjim Makarskim primorjem, a kopnom sa susjednim Zažabljem i Dubrovačkim primorjem. Opuzenu su jače gravitirala tek naselja na sjeverozapadu toga poluotoka (Podgradina s Lađištem i u manjoj mjeri glavički zaseoci), a s mjestima na desnoj obali rijeke Neretve komunikacija je bila slaba i otežana.
Stoga je u prošlosti stanje u slivanjskim govorima bilo poprilično podudarno sa stanjem u susjednim zažapskim govorima, a razlika se stvarala zbog veza preko mora s ikavcima u središnjemu dijelu Pelješca (Zažapcima su od Pelješčana bili bliži ijekavci Stonjani i Crnogorci, ne stanovnici Crne Gore, nego pelješke Crne gore) i Gornjemu Makarskome primorju te (ponajprije se to odnosi na Gradinjare) blizine Opuzena.
Onoga trenutka kad su se Slivanjci počeli spuštati u Neretvansku dolinu, počeli su postajati neretvanskom budućnošću: govori su se počeli postupno poikavljivati jer je veza sa Zažabljem i još udaljenijim Popovom, otkud većina Slivanjaca potječe, prekinuta, a i prestižnost su mjesnoga ikavskog opuzenskog govora i svjesno udaljavanje od hercegovačkih susjeda učinili svoje (da vam to oprimjerim, spominjem se šjor Milinih riječi Stipo rečeni Šćepan). Ta bi se pojava mogla nazvati i povratkom u budućnost jer su u predosmanlijskome razdoblju ikavski govori bili rasprostranjeni znatno istočnije, najvjerojatnije barem do današnje dalmatinsko-hercegovačko-bokeljske tromeđe (kažem današnje jer je Boka kotorska tijekom sretnijega dijela svoje povijesti uvijek bila dijelom Dalmacije).
Perina Vukša Nahod iscrpno je, među ostalim, prikazala promjene u odrazu jata u slivanjskome govoru pokazavši kako po njemu slivanjski govori nisu jedinstveni te razložno postavila pitanje koliko je pouzdan kriterij odraza jata za određivanje pripadnosti govora pojedinomu dijalektu jer su, složit će se jamačno i Slivanjci i njihovi susjedi Opuzenci, slivanjski govori i dalje prepoznatljivi iako je jedan od njih, gradinski, u posljednjih sedamdesetak godina posve poikavljen. Autorica razlaže i razlike među mjesnim govorima s obzirom na narodnosnu i vjersku pripadnost govornika istaknuvši male razlike koje odvajaju govor rišćana u Mihalju od govora susjednih katolika.
Nadalje, u knjizi je donesen akustički prikaz naglasaka kojim se, među ostalim, pokazalo da su slivanjske (a vjerojatno i općenito neretvanske) zanaglasne dužine znatno duže od hrvatskoga prosjeka. Njome su se slivanjski govori, vjerujem, zauvijek upisali u povijest hrvatskoga jezikoslovlja.
Knjiga nuka i na daljnja istraživanja, poglavito sociolingvistička jer se pitanje prestižnosti pojedinih govora ne mora nužno odnositi na govore velikih gradova, a sam je doživljaj sličnosti među pojedinim govorima različit: tako Opuzenci često trpaju sve Slivanjce u isti koš, Gradinjari vole naglasiti razliku između njih, Glavičari i ostalih Slivanjaca često sebe ne smatrajući Slivanjcima iako je zemljopis neumoljiv (granice su more, Mala Neretva, Prunjak, Kuti i hercegovačka međa), a meni su se u pamet urezali doživljaji sa slivanjskoga groblja na kojemu i ljudi koji u nizini iču odjedanput prođeču.
Ova je knjiga za hrvatsko jezikoslovlje nezaobilazna iz triju razloga. Prvo, ako je prošlost djelomično nepoznata, a budućnost koliko-toliko neizvjesna, dijalektološka je sadašnjost ovom knjigom opisana. Za hrvatsko je jezikoslovlje ona nezaobilazna i zbog propitivanja podjele štokavskih dijalekata na temelju odraza jata i akustičkoga prikaza naglasaka. Za same je Neretvane ona važna stoga što je druga jezikoslovna, a prva dijalektološka monografija koja se odnosi na Neretvansku krajinu.
Obje su monografije objavljene nakon osnutka metkovske podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u kolovozu 2014., koja, uz nagrađivanje učenika koji su se iskazali u poznavanju hrvatskoga jezika u suradnji s Društvom Neretvana i prijatelja Neretve u Zagrebu i tjednikom Hrvatsko slovo, samim tim potvrđuje opravdanost vlastita osnutka. Njezina je važnost ujedno simbolična jer pokazuje kako je ukroćena Neretva spojila mjesno stanovništvo koje je stoljećima bilo razdvojeno upravnim podjelama i prometnom izdvojenošću te se nadam da će jednom napokon nadvladati i naše mjesne podjele koje, začudo, sve više jačaju što nas je manje.
Recept matere Bračke
Na koncu bih ovoga ponešto osobnijega prikaza knjige, jer nitko tko voli zavičaj ne može govoriti posve objektivno i strogo se pridržavajući teme, uostalom zavičaj nam je pun meandara, pa se u njima da lako skriti i odlutati, rekao da će ova knjiga posebno prirasti srcu mojoj majci jer ona, otkad je poznajem, tvrdi da Neretvani otežu, a nakon ishoda fonetske analize dobila je potvrdu vlastite jezikoslovne hipoteze, a ćaća će dobiti jezikovu juhu. Pitanje je samo od kojega će biti mesa.
