Prvo ukazanje – 13. svibnja 1917. godine.

Prvo su opazili dva svijetla, poput bljeska,a zatim Gospu. Lucija je ovako opisala: “Bila je to jedna Gospođa potpuno odjevena u bijelo, sjajnija od sunca, oko koje se širilo svjetlo sjajnije i blistavije od onog koje isijava kristalna posuda puna čiste vode obasjana zlatnim zrakama sunca. Njezino lice, neopisivo lijepo, nije bilo ni tužno ni veselo već ozbiljno. Ruke skupljene kao na molitvu, bile su nagnute i okrenute prema gore. Na desnoj ruci visjela joj je krunica.”

Gospa je razgovarala s Lucijom. Prvo je poručila, da se ne boje i da im ništa neće napraviti. Zamolila ih je, da dolaze na isto mjesto svakog trinaestog u mjesecu u isto to vrijeme šest mjeseci zaredom. Gospa: “Hoćete li prikazati Bogu sva trpljenja koja vam želi poslati kao zadovoljštinu za grijehe kojima je uvrijeđen i kao molitvu za obraćenje grešnika?” Lucija: “Da,hoćemo.”

Gospa je pomacima ruku rasula prema njima jako svjetlo, koje im je prodrlo do najskrovitijih dijelova duša, pa su vidjeli sebe u Bogu, jasnije nego da su se promatrali u najboljem ogledalu.

Nakon par trenutaka Gospa je nadodala: “Molite krunicu svaki dan kako biste izmolili mir svijetu i svršetak rata.”

izvor: zupa-sveti-juraj.hr

Učitelju, gdje ostaješ?
Na prvi pogled ovo pitanje prvih I-učenika
(nadam se da me ona jabučarska tvrtka neće tužit za povredu patenata glede naziva njihovih uređaja, kao što ni ja neću tužiti njih da su za svoj tehnološki logo upotrijebili simbol iz mračnog i konzervativnog kršćanskog srednjeg vijeka – odgriženu jabuku, samo zato što im je zvučalo dobro i uz to dobro izgledalo… isprika na osobnoj digresiji!)
svugdje paše bolje osim na mjestu gdje se nalazi. O tome nam svjedoči i naš hr prijevod: “Učitelju, gdje stanuješ?”, jer to bi trebao navodono biti smisao glagola “ostajati” u kontekstu prvog susreta s učiteljem! Zaista, zvuči malo “čudno”, zar ne? Ta i u grčkom postoji glagol za “stanovati”!
(=“oikeo”, doslovno znači “kućiti”… što je vjerojatno još jedan pokazatelj da je u antičkoj Grčkoj nekad bilo više kuća, za razliku od suvremene Hrvatske koja je puna “stanova”… isprika broj 2… zbog još jedne nebitne digresije… ali ovakve stvari nekad stvarno prolaze i učine te slavnim, pa evo i ja pokušavam… da budem iskren, na kraju se uvijek pokaže da slušatelj/odnosno čitatelj bolje zapamti ove “trice” nego ono što sam htio reć, izustit ili iz-prstit (budući da tipkam prstima)
Uglavnom, da se vratimo na ono evanđeosko
(uz put rečeno i prehistorijsko = pred-jugoslavensko pitanje, jer povijest počinje kada smo mi došli tu di jesmo i to onako kako nam kažu oni koji imaju vlast i novce i ništa više (ako već moraju imati 3 stvari)
pitanje “gdje ostaješ”? U tom tamo kontekstu ono jednostavno strši i Bogu hvala da je tako, jer to “stršanje” koje, iako slično zvuči kao i “strašenje” nije isto! Znam, znam strši i straši zvuči skoro isto, ali i nije isto… baš mi je žao! Ali unatoč tome jednako tretiramo i ono što nas u životu strši i ono što nam plaši
(joooj… ma jesam li to ovaj nepismeni fratar sad i padeže pobrkao – ovo je, samo da se zna, opaska tipkovnice koja mora durati sve ove “nečije” (ili ničije) ispade!).
Strši tamo, ali ima i gdje ne strši! Naime, ako se stavimo u poziciju ljudi iz te pretpovijesti naše, kada su se na kršćanskim sastancima “krijumčarili” papyrusi da se na njih napiše i pokoja uspomena na I-Učitelja (sorry apple, siri nemoj me tužit), a ne da se smota žiža ili u nešto zamota pokoji čikćić & popratno bilje, drugim riječima, kada tog I-velikana više “tehnički govoreći” više nije bilo, postavljalo se među tim “nadobudnim” kršćanskim umovima ovakvo pitanje: “pa dobro… ali kad se sve uzme i zbroji, kad je sve to “prošlo” što zapravo ostaje od svega toga što je taj I-čovik I-Bog radio ili govorio? Gdje ostaje?” I slikovito je to izraženo kao da ga učenici nakon svega toga ponovno traže i pitaju njega samoga: Učitelju, ta gdje ostaješ? Priče prolaze, lica se mijenjaju, situacije dolaze i odlaze, nastaju i prolaze nove ideologije, pokreti, a “svi vele da te znaju” kao da su s tobom, Učitelju, ovce pasli, a ne znaju da Ti paseš uvijek sam i nikad to ne prepuštaš drugima, jer Ti svoje ovce ne zoveš ovcama, nego imenom, jer ovce se mogu brojati, ali imena samo poznavati, razumijevati i susretati! A možda se i mi to nekim čudom i danas pitamo: ta gdje si sad? Znamo da si došao tamo negdje, tamo nekad, ali gdje ostaješ sada?
(NB pitanje je postavljeno u sadašnjem vremenu, te iako je napisano nekad davno i danas isto zvuči, kao i neke druge laži, koje danas postaju nekim čudom istinitije, samo zato što smo danas u 2015 (godini Gospodnjoj))
Evo, ako ništa drugo, nadam se da sam te, dragi, stoput mi zdrav, čio i čitav bio, čita-telju ovim ponavljanjem već i iznervirao, a ako nisam, evo još jednom
(ovo je za one stvarno uporne, jer normalan čovjek ni ne čita danas više ništa osim naslova, i to onih velikih, i na naslovnicama i to onih šarenih… jer ako nsalov nije u boji… hmm da…):
gdje taj naš I-učitelj ostaje?
Ako si jučer bio na Misi, mogao si već i čuti odgovor. On sam (ne ja, nego On sam) veli da ostaje, kao i svaki drugi učitelj, u svome nauku, u onome što je naučavao, tj. u ovom (=tvom i mom) u zapovijedi ljubavi!
Želiš li da počne ostajati i u tebi?
Ljubi
+