Pristojan, komunikativan, samopouzdan i očito povišenog adrenalina! To je dojam koji je ostavio Bruno Petković, 22-godišnji Metkovac, u prvom intervjuu koji je dao kao novopečeni profesionalac Bologne portalu jutarnji.hr.
Svojevrsni povratak u Serie A, u kojoj je još prije 4 godine imao 5 nastupa s Catanijom nova je velika prilika za hrvatskog nogometaša, relativno nepoznatog u domovini.
Nije čudno, Petković je već sa 18 godina otišao u Italiju, nakon što je podosta mijenjao klubove u omladinskim kategorijama.
– Obavio sam prve treninge, upoznao igrače, trenere, sportski centar, obavio sve moguće liječničke preglede. Tri dana je prošlo u hipu, ali sada sam konačno u uobičajenom procesu rada i dojmovi se postupno sliježu. Je, pomalo sam uzbuđen, ali ono pozitivno i sretno. Došao sam u odličan klub, vidi se da imaju dugu i bogatu tradiciju, osjeća se u svemu i na svakom koraku. Presretan sam što me Bologna željela i pružila veliku šansu karijere. Sada je na meni opravdati povjerenje i pokazati prvo da sam vrijedan Serie A, a onda i za dalje ambicije – pričao je u dahu Petković, koji nam se javio iz klupskog kampa.
Jeste li razgovarali s trenerom Robertom Donadonijem, koji je uz direktora Bigona i nekadašnjeg sjajnog napadača Marca di Vaija prvi u trijumviratu struke?
– Imao sam kratki razgovor u kojem mi je kazao kako me vidio na djelu i vjeruje u moj veliki potencijal. Dodao je kako je Bologna odlična sredina ako želiš puno raditi i napredovati, idealno mjesto da se dokažeš te da je sada sve na meni.
Kako su vas primili novi suigrači?
– Iznad svih očekivanja. Odmah su me uključili u društvo, pokazali mi sve ono što trebam znati u kampu, ukazali na način rada te mi stalno stoje na usluzi ako što trebam. Sjajni su, odmah se osjeti dobra energija u svlačionici.
Kad očekujete da biste mogli u konkurenciju?
– Iskreno rečeno, zbog ozljede ramena zarađene još u Trapaniju malo zaostajem u spremi. No, za 2 tjedna bit ću potpuno unutra. Radit ću do iznemoglosti da dostignem što prije maksimalnu formu i počnem vraćati dobrim igrama na veliko povjerenje Bologne!
Za Bolognu ste potpisali na 4 i pol godine, a toliko je prošlo od vašeg dolaska na Apenine. Nije bilo to baš bajno vrijeme, obilježeno stalnim seljakanjem, posudbama, nemogućnošću odlaska iz Catanije zbog previsoke odštete?
– Bilo je svega pomalo, moje naivnosti najviše. Dosta razočaranja u statuse, čudnih situacija koje su se događale oko mene, razočaravajućih odnosa s ljudima kojima sam znao biti okružen. Valjda je to tako moralo biti na putu iskoraka, odnosno osobnog sazrijevanja. Dosta me uz to remetilo pitanje ozljeda, stalno kretanje iznova u borbi za pozicije. Tražio sam se dugo, pogotovo što je teško u Italiji za mlade igrače. Sustav je takav da treneri nemaju vremena čekati, trebaju igrače odmah spremne za natjecanje. Iskreno, nemam kome što zamjeriti i predbacivati, nisam ni ja bio spreman za važnije stvari, pogotovo ne ako trener nema onu dozu tolerancije da te istrpi dok se ne prilagodiš.
U Trapaniju, u Serie B, takvog ste stručnjaka ipak sreli. Serse Cosmi, čini nam se, jako je važan u vašem aktualnom statusnom iskoraku?
– Istina je, Cosmi me u Trapaniju odmah procijenio kao potencijal kojeg vrijedi malo pričekati da bi pokazao svoje maksimume. Dao mi je povjerenje, u startu onih 20-ak minuta više vjere koja me odlučno pogurala naprijed. Vjerovao mi je i ja sam se stalno trudio da mu dobrim igrama uzvratim.
Koji je vaš stil, odnosno koje su vaše karakteristike?
– Nije možda na meni da pričam, ali razumijem kako me u Hrvatskoj ne poznaju, pa onda mogu kazati kako sam obzirom na visinu (192 cm) atipičan napadač. Obično su visoki igrači fokusirani na skok, čuvanje lopte dok se suigrači ne priključe napadu, na razigravanje. No, ja volim igrati, primiti loptu u noge i sudjelovati u kombinatorici, stvoriti višak igrača driblingom, asistirati suigraču. Kažu treneri da imam i odličnu viziju igre. Naravno, sada u Serie A će sve to biti teže pokazati, ali uvjeren sam, kada budem spreman, da ću znati iskoristiti svoje tehničke potencijale.
Na kojoj poziciji najčešće igrate?
– Treneri svaki ima svoju viziju. Uglavnom su me postavljali na mjesto centralnog napadača, iako sam znao odigrati i na krilnim pozicijama. Meni osobno najviše odgovora pozicija tzv.druge špice, da mogu doći ipak iz drugog plana.
Vjerojatno imate kao i svaki igrači nekog uzora?
– Iz mladih dana najviše impresija imam oko nogometa kojeg je igrao brazilski Ronaldo. Meni je on fantastičan igrač bio, moćan, brz, a opet tehnički besprijekoran. Igrao je s lakoćom, šteta samo što su ga ozljede toliko omele. Jako sam volio i Ronaldinhov nogomet, to su igrači fenomeni. Danas, kad sam ipak zreliji, fokusiran sam na rad i napredovanje, svjestan kako je svaki igrač priča za sebe. Moram tražiti svoj put uz puno znoja te iskoristiti svoje vrline i umanjiti što više mane.
OK, ali izražena ambicija je logika vaših godina?
– Naravno da sam ambiciozan, kao i svi mladi nogometaši. Bez tih motiva napredovanja, strasti za igru i uspjeh ne može se naprijed. Jednom kada se nametnem kao prvotimac u Serie A tada ću se fokusirati na iduće faze razvoja karijere. Želim dostići razinu igrača koji može biti odlučan i u Serie A, i u Ligi prvaka, da bi kao kruna svega bilo dostići status hrvatskog A reprezentativca. Mnoštvo je teškoća koje su pratile moj izlaz iz anonimnosti, probijanje na veliku scenu, bilo je puno odricanja i teških psiholoških faza, osjećaja samoće u tuđini, daleko od obiteljskog doma, trenutaka malodušnosti, ali naposljetku sam izdržao. Sve me to učvrstilo i možda odlučno djelovalo da relativno brzo sazrijem kao osoba. Zato sam čvrstih uvjerenja kako ću jednog dana dostići svoje snove! – zaključio je momak od kojeg će se puno toga još zanimljivog vidjeti i u Hrvatskoj.
Rođen u Metkoviću, gdje je odrastao uz roditelje, starijeg brata i sestru, Petković je s nepunih 13 godina preselio u Zagreb, točnije, u Dinamo.
– Bila je to jako dobra prilika za mene. U Dinamu mi je bilo jako dobro, vodio nas je Jozo Bandić, igrao sam s Vrsaljkom, koji mi je postao praktično kum, pa Kovačićem, Pavičićem, Šimunovićem, Mikulićem i drugim sjajnim momcima. Imao sam stipendijski ugovor i onda su me sa 15 godina htjeli poslati u Lokomotivu. Nisam bio od volje, već nakon tjedan dana sam odustao i tražio raskid od Dinama.
Nikom ne zamjeram
Slijedila je šetnja u Zagreb, HAŠK, Hrvatski dragovoljac…
– Je, malo sam se tražio, tako to valjda ide u toj dobi. Ne bih imao ništa nikome predbaciti, mijenjao sam jer sam želio sam pronaći neki svoj put profiliranja, a to nije baš lako kad si tako mlad i naivan. Iz današnjeg kuta gledanja na to razdoblje, bio sam vjerojatno i dosta kompliciran.
Više pročitajte na jutarnji.hr..
