Kada su krenuli u zajednički život prije šezdeset i pet godina Marija i Mijo Babić iz mjesta Badžula u općini Zažablje nisu mogli ni sanjati da će postati najdugovječniji bračni par u dolini Neretve prenosi Slobodna Dalmacija. Njih dvoje zajedno imaju 180 godina (devedesetogodišnjaci su).
Mijo je posljednjih mjeseci teško obolio, a baka Marija je ‘ko advokat’, kako bi rekli stari Neretvani. Prisjetila se Marija svoga djetinjstva i mladosti u zaseoku Dželetin, župa Vidonje (danas općina Zažablje), teškog života i rada na njivi i oko stoke.
– Imala sam krave, ovce i koze. Sve sam to uzdržavala. Nije bilo kao danas. Narod se puno mučio ali bilo je sreće i blagoslova. Pjevalo se, veselilo i družilo. A danas imaju sve pa stalno kukaju – govori Marija.
U mladosti je jela najviše jegulje. Dnevno se lovilo po dva kvintala (dvjesto kilograma).
– Svaki dan se za ručak jela pura i riba, dobro papren brudet – kaže Marija, koja i danas voli pojesti ‘ljuti’ zažapski brudet.
Breme godina je na njezinim leđima ali ona se ne da. Zatekli smo je kako plete papuče. I to bez naočala. To joj je hobi i zanimacija kojom prikraćuje svoje stare dane. Plete od djetinjstva, samo što sada malo slabije vidi, no ništa zato. Naočale ne dolaze u obzir.
– Malo primaknem ispred očiju i onda je dobro. Evo vidite – pokazuje nam igle i vunu kojima vješto plete papuče.
– Svukuda po svijetu ima ovih mojih papuča. Od Australije do Amerike. Vazda sam ih slala rodbini i prijateljima. A njima drago. Tamo ima svega, a nema ovakvih pletenih papuča. To ih podsjeća na djetinjstvo i rodni kraj koji su davno napustili – kaže naša devedesetogodišnja sugovornica, koja redovito čita Slobodnu Dalmaciju i Glas koncila. Također, još uvijek, bez naočala.
Politika je ne zanima, u novinama voli vidjeti nešto iz svog kraja. To je zanima.
– Znadete li vi da sam ja bila u Slobodnoj Dalmaciji kad sam plela masline za Cvjetnicu. Bilo je davno i bila sam mlađa. I ove ću godine plesti masline (običaj koji se zadržao u Zažablju pred Cvjetnicu. Žene pletu maslinove grančice koje zatim nose u crkvu na blagoslov). Opletem i po četrdeset komada – otkriva nam Marija.
Baka Marija je velika vjernica. Vjera u Boga i svakodnevna molitva uvijek su joj bili na pomoći kroz svih devet desetljeća života.
– Bila sam na Vidonjama kada se slavilo četristo godina župe. Znadete, u crkvi svetog Ivana sam se i vjenčala, na Novu godinu 1952. – govori nam Marija, koja ima dvoje djece, petero unučadi i šestero praunučadi.
– Dobro nam je ovdje kod kćerke. Tu smo punih šest godina. Nismo više mogli biti sami u našoj kući u Badžuli – govori nam.
Dok nam baka Marija priča, Mijo se samo smješka. Drago mu je što smo došli a ništa nam ne može reći. Otkako je slomio kuk prošlog ljeta, zdravlje mu se poprilično pogoršalo. Diše uz pomoć aparata za kisik. Unatoč svemu vedar je i nasmijan.
Za njih dvoje 65 godina braka je proletjelo u trenu.
– Ma samo bi volila da moj Mijo može sa mnom pričati. Pa da se i malo posvađamo – smije se
– A ne može. Bogu hvala, šta je tu je – sjetno će Marija.
Tko je koga slušao u ovih 65 godina braka, upitali smo Mariju koja se samo nasmiješila.
– Drugačija su to vremena bila. Kad sam se udala imala sam i svekra i svekrvu i njih sam morala slušati. Pa radi po polju. Imala sam i tri krave. A kuća bila u strani. Nosi gori nosi doli. Nikada nisam išla prazna. Vazda nosila u rukama i na leđima. Nije bilo lako – prisjeća se Marija.
– Kad nisam imala posla kod sebe išla sam pomagati susjedima. Nikad nisam sjedila besposlena. Ako sam vidila da neko u selu radi, ja trči da mu pomognem. Motiku na vrat pa hajde. Danas toga nema. Ako ti netko i pomogne, gleda da mu se plati – govori nam Marija, koja ima mudar savjet mladim bračnim parovima.
– Svima bi rekla da se međusobno slušaju i poštuju, muž ženu a žena muža. Treba se slagati. Nije dobro da svak ima svoj novčanik. Treba biti zajednička kesa i onda brak može uspjeti. Pare kvare ljude. Zato se i rastaju brakovi. Bolje ne imati ništa ako ne znaš upraviti. Nije korist od krave ako nema uprave – dometnula nam je baka Marija narodnu poslovicu na odlasku.
Autor: Stanislav Soldo – Slobodna Dalmacija
