Molitva i redovito primanje sakramenata mi je dalo snage da krenem, a razgovori su mi bili putokaz prema onoj cesti ljubavi i mira. Cestu koja me je odvela do Provincije Presvetoga Otkupitelja Split, ljubavi koja me dovela do Imotskog u samostan gdje se nalazi postulatura, koja me odvela do mira.
Ne tako davno, jednoj sam prijateljici ispričao priču o 172 kune ili ‘Od stadiona do otočića’. Prasnili smo u smijeh. Malo poslije mi je rekla da tu priči stavim na papir, ali ja sam joj odgovorio: ‘možda kada narastem’… No, ona je bila uporna i rekla je da nikad ne izgubim ovo dijete u sebi i da nikad ne odrastem
. Mogu reći da sam se zabrinuo za sebe i pobojao da ću odrasti. No, tako se počela kotrljati ova priča ne sluteći da će postati jedno svjedočanstvo onoga što se dogodilo i kako me je Bog vodio u životu. Na početku, hvala dragome Bogu što mi je pokazao put kojim želim ići, hvala mojim roditeljima za razumijevanje i poticanje u svakom trenutku moga života. Tako potaknut mnogim svjedočanstvima koje sam do sada čuo i pročitao eto da i ja pokušam to staviti na papir tj. napisati ovaj tekst o svom životu.
Život koji je bio pun uspona i padova, svijetla i mraka, dobra i zla. Počeo bih onim događajima iz djetinjstva kada otvorenih očiju slušamo bajke koje nam roditelji ili braća čitaju i sve one počinju sa riječima: ‘bio jednom, bila jednom’, dok završetci tih bajki uvijek budu pobjeda dobroga nad zlim, svijetla nad tamom. Svakako ne bih želio da se ova moja priča pretvori u bajku, jer kao takva ne bi bila istinita niti bi je bilo poželjno pisati kao jedno svjedočanstvo. Poželjno je govoriti istinu biti iskren bez obzira kako ona zvučala ili kako bi nas iznenadila. Jer, prolazimo mi ljudi, prolaze noći i dani, ali pisana riječ ostaje za godine mnoge kao trajno svjedočanstvo jedne osobe, jednoga ‘ja’. Stoga, počinjemo od djetinjstva. Svi znamo da je dijete puno pouzdanja, prostodušnosti i neusiljenosti. Dijete se ne boji. Za dijete ne postoje prepreke i granice, djetetu je sve moguće. Dijete se slobodno obraća srcu koje ne može biti drukčije nego biti otvoreno za susret.
Kao dijete, što su mi roditelji napominjali, volio sam se igrati – da služim Misu. Imao sam jedan žuti šal koji bih stavio kao štolu oko vrata, proparao bih lancun te ga stavio preko glave kao misnicu. Na stolu bih otvorio neku deblju knjigu koja mi je služila kao misal. I tako sam ja služija Misu. Nisam ja tada znao što je Misa, što se to događa na tome stolu ili što to govore ljudi koji stoje u crkvi na tome velikom stolu. Ma nije me bilo briga za te stvari jer bio sam dijete. Zaigranom djetetu nije do ničega nego do igre. To se je i meni tada motalo po glavi i ja sam se volio igrati. Sjećam se dobro i toga da su me roditelji znali uzeti za ruku i odveli u mliječni restoran na kolače ili sladoled. Bio sam sretan tada kada ništa nisam znao i sa malim stvarima. I ja sam pošao u osnovnu školu. Počela su se javljati prva prijateljstva i prve simpatije. Onda se pojavljuju neki ljudi koji mojim generacijama pokušavaju oduzeti djetinjstvo, koji su nas htjeli zarobiti možda čak i ubiti. Dolazi domovinski rat, a ja kao malo dijete nisam tada znao ni tko su naši niti tko su njihovi.
Nisam znao što je to Hrvatska. Koja je to radost i tuga, koja je to veličina. Ali ta Hrvatska se stvarala par metara ispred mojih očiju. Gledao sam na televiziji razrušene gradove i sela, gledao sam brata kako odlazi u nepoznato s puškom na ramenima duboko u noći. Nisam tada do kraja shvaćao što se to događa, ali znao sam da mi je netko pokušao ukrasti djetinjstvo, pokušao je, ali nije uspio. Sjećam se tih ranih devedesetih, kako smo se mi kao djeca skupa s našim majkama i bakama skupljali na trgu gdje se molila krunica i gdje smo palili svijeće za mir u domovini. Sjećam se i procesija koje su išle kroz grad i da je u njima sudjelovalo najviše ljudi do tada. Dolazi toliko željena sloboda, olujna sloboda. Sjećam se da su tih dana zvonila zvona, išlo se u crkve moliti i zahvaljivati, dočekivalo se heroje po trgovima. Tada je ovaj mali dječačić u meni stasao i ušao u pubertet. Nakon primljenih svih sakramenata inicijacije krenuo sam u srednju školu, koju možda nisam nikako htio upisati. Nisam pronašao sebe u svojoj struci i bio sam žalostan zbog toga, bio mi je to kao jedan kamen oko vrata. U srednjoj školi upoznao sam društvo, prve prijatelje. Ali, sve me to nije nikako ispunjalo, nekako sam se osjećao isprazno, kao da me svi ignoriraju, nisam se nikako uklapao. Imao sam ja i drugo društvo obzirom da sam plesao folklor. U srednjoj školi se javljaju i prve ljubavi, prvi izlasci u kojima se opet nikako nisam ostvarivao. Jer, postoje ljubavi koje idu u mnogim smjerovima, ali postoje i neke ljubavi koje su toliko čvrste i određene da ih nosimo duboko u sebi.
Jedna od takvih ljubavi je ljubav prema određenoj osobi. Čak i oni koji djeluju nezainteresirano za sudbinu svoje simpatije, vrlo brzo shvaćaju da je to tako teško izreći toj osobi. Tako se i ja mogu ubrojiti među te koji ljubav teško izriču drugoj osobi. Kroz srednju školu polažem vozački ispit i položim, ali i tu se otvara jedan problem jer tada imam 16 godina i ne mogu voziti, ali i da hoću nemam što voziti, tako malo po malo i tu postajem indiferentan. Već tada u srednjoj školi osim folklora imam još jedan hobi, a to je da sam volio otići pogledati utakmice Hajduka. To je jedna posebna priča jer na tim putovanjima je bilo svega, ali pošto su predrasude velike želio bih malo o tome pričati. Svakako kroz utakmice sam upoznao puno ljudi (ne huligana) sa kojim sam stekao pravo prijateljstvo, nekima od njih sam išao na vjenčanja i krštenja djece. Ali s druge strane utakmice su mi donijele i neke probleme jer sve sam se više udaljavao od one ekipe koju sam stekao u srednjoj školi, bježao sam s nastave, udaljavao se od svojih tišina. No i to vrijeme završava i odlazim služiti vojni rok u Bjelovar. Poslije vojnoga roka vraćam se u Metković i odmah počinjem raditi u jednom poduzeću.
U slobodno vrijeme počinjem pisati kolumne za neke portale. Ljudi koji su to čitali nagovaraju me da se aktiviram u politici. Tako ulazim u jednu stranku te postajem aktivan u političkom životu Metkovića. Tada ulazim u udrugu ”Narenta” čija je temeljna djelatnost promicanje kulturnih, domoljubnih i kršćanskih vrednota. Sudjelujem u nekim inicijativama. I dalje idem na utakmice i radim. Pitate se čemu ovoliki uvod pa baš zato da se shvati kontekst u kojem sam rastao i djelovao. No dolaze kasne dvadesete, odlazim u Zagreb na stranačku sjednicu ili prosvjed više se ne sjećam. Kako smo tada spavali po stanovima prijatelja radi uštede troškova tako sam i ja spavao kod jedne prijateljice. Treba naglasiti da se to događa negdje oko blagdana sv. Franje. Ta prijateljica kako je radila i nedjeljom htjela je otići na Misu, a bilo joj je zgodno navečer u Palmotićevu u Baziliku Srca Isusova. Pa eto da ne ispadnem svakakav pošao i ja s njom. Što reći nego ne možeš ispasti ovakav ili onakav pa da ne odeš na Misu. Međutim, kaže ona da se ide ispovjediti ja se opet digao i pošao se ispovjediti da se nebi pričalo, jednostavno sam išao za njom i tako stvarao nekakvu sliku o sebi. Tako se ja ispovjedio i ne znam zašto, vjerojatno sam negdje čuo, upitao sam svećenika gdje je grob Ivana Merza, on mi je pokazao i tamo sam otišao izmoliti pokoru. Sjećam se samo da sam pao na koljena i počeo moliti, od svega sam čuo sam jednu rečenicu iz propovjedi Franjo idi popravi moju kuću. Poslije toga sam se podigao za pričest te sam se opet vratio klečati. Misa je završila, a ja se nisam obazirao na klečanje i ispovijed. Krenuli smo u stan, stali smo na benzinsku postaju te smo kupili nekakvog alkohola da imamo u stanu. Dolazimo u stan, prija počinje kuhati večeru, a ja se odem istuširati. Nakon što sam izašao iz kupatila obukao sam se i odjednom mi se pred očima pokazao križ koji je visio na zidu. Odzvonilo mi je tada u ušima opet, ali samo jedna riječ iz propovjedi: Franjo. Ne znam ni sam kako, ali skupio sam ruksak i izišao sam iz sobe i rekao prijateljici da ovo nije za mene i da idem doma. Ona je ostala iznenađena, ali pomalo i ljuta. Napustio sam taj stan, švercao se u tramvaju, došao do autobusnog kolodvora. Došao na šalter kupiti karte negdje oko 23 sata, prodavačica mi je dala kartu i ja sam platio. Zanimljivo je bilo da sam u novčaniku imao točno 172 kune kolika je bila cijena karte. Tako bez kuna krećem kući u Metković.
Tada sve kreće suprotno od gore navedenoga, povlačim se u sebe. Ne znam razlog, ali svaku večer krećem na Misu. Prestajem pisati kolumne, prestajem izlaziti, prestajem ići na utakmice. Odjednom me počinju niotkuda, a zapravo od dobrih ljudi okruživati knjige i molitvenici. Počinje me zanimati duhovna glazba, počinjem slušati katolička radija, na tim radijima se moli povečerje i krunice i tako slušajući počinjem izgrađivati neki svoj svijet tišine i povučenosti. No sa druge strane što ne znajući, što iz straha ne mogu s nikim podijeliti taj žar koji me je pomalo zahvaćao cijeloga. Ta vatra je gorila u meni, meni je godila, ali nisam htio napraviti korak naprijed i reći drugima i zbog toga tih dana mi je bilo jako teško. Jedan od fratara me je primijetio u crkvi te smo se prijateljski počeli družiti i kroz razgovor nekako se ta vatra u meni rasplamsavala i bivala je sve jača i ugodnija. Jedan mi je dan zazvonio mobitel, na drugoj strani veze je bila prijateljica kod koje sam bio u Zagrebu te mi je rekla da joj imam platiti nekakvo posuđe koje je bacila kada sam otišao. No kada sam joj ispričao što se događa ona mi je ispričala priču iz Palmotićeve kako sam klečao i tako se kroz razgovore i molitvu rasplamsavao plamen u meni. Kroz mnoge razgovore koji su trajali kroz cijelu tu godinu sam pokušao dokučiti što se to događa. Međutim kada sam skupio dovoljno hrabrosti da to kažem javno da razmišljam o pozivu svećenika, pozivu franjevca naišao sam na ne razumijevanje i ismijavanje čak i poruge. Tada negdje iz Splita krećem pješice do Sinja na Veliku Gospu i na putu u tišini slažem kockice što se to dogodilo. Dolazim u Sinj i kleknuo sam na kamen ladan te sam počeo moliti za razumijevanje, volim reći da sam tada sklopio ugovor s Gospom da krećem na put prema svećeništvu. Razgovor kod župnika koji sam dogovorio tjedan dana poslije otpočeo je monologom župnika kako je on mene čekao, kako on želi da probam poći u samostan. Tako su krenuli još intenzivniji razgovori i istraživanja gdje i kako dalje. Molitva i redovito primanje sakramenata mi je dalo snage da krenem, a razgovori su mi bili putokaz prema onoj cesti ljubavi i mira. Cestu koja me je odvela do Provincije Presvetoga Otkupitelja Split, ljubavi koja me dovela do Imotskog u samostan gdje se nalazi postulatura, koja me odvela do mira – Visovca, otočića gdje se nalazi novicijat i sada me dovela do druge godine KBF-a u Splitu gdje se nalazi naš klerikat!
Kako zaključiti i što reći na kraju. Isus nam govori u Evanđelju ‘učiniti ću vas’(Mt 4,18), tako bira one nesavršene i od njih učini učenike. Svakako ovo što sam napisao je sam dio toga što se događalo u meni i oko mene. Ovo ‘učiniti ću vas’ odzvanjalo je u mojim, ali i u ušima mnogih koji su ‘brzo ostavili sve i pošli za njim’ (Mt 4,20). Stoga pouka koju bih želo da se izvuče jest čuvajte čistoću srca i duše jer nikad ne znate kada će vam zatrebati, odazovite se pozivu Učitelja premda vas okolina ne shvaća, jer Gospodin gradi i potpaljuje tu vatru u tebi i čeka te. Stavi Božje naočale i gledaj pogledom ljubavi, prvo u sebe pa u druge i ako otkriješ zabrinutost i nemir, tjeskobi i strah znaj da će Isus učiniti da to postane pogled koji grli svijet i koji nas ohrabruje na život. Znam jer sam to prošao, još prolazim i još se izgrađujem. Ali i znam da ne želim život miran i tih, moje mjesto je uz njih hrabre ljude.
