Prije mosta do Brijeste se moglo samo preko sedam km serpentina. Tko bi dolazio, morao je imati valjan razlog…

Iz podnožja zdanja izbija trava, bit će neka mediteranska, jedino takva može rasti iz kamena. Na prvom katu su blijeda crvena, ali još uvijek čitka slova iz onoga sistema, piše ovako: Uljara Brijesta – sagradio i postavio narod Brijeste. Iznad je ruzinavi stalak za tri zastave – državnu, republičku i partijsku. Na uglu zgrade je poštanski sandučić, sunce ga je dobro izblijedjelo, pa ne možemo sa sigurnošću reći iz koje je države, one ili ove.

Natpis na bočnom dijelu zgrade sigurno je iz ove, jer lijepo piše datum: “Dan malostonske kamenice 18. ožujka, Brijesta, Pelješac, riva, od 11 do 17”. To je nekad bila mjesna uljara, društveni dom i sve što je trebalo mještanima uspavanoga pelješkoga mista vinara i školjkara, piše Jutarnji list.

ŽIVOT OD ŠKOLJKARENJA

Tik do ove uspavane ljepotice izdigla se vila trokatnica. Pod voltom četiri hladnjaka još neraspakirana, bit će da je po jedan za svaki apartman. Volte su jarko bijele, a ograda od blještavoga inoksa. Još je ostalo za srediti samo jedan dvorišni zid, a i to će biti skoro jer vrijedni majstori pristigli vozilom BiH oznaka upravo ugrađuju posljednje komade mramora.

Što je Pelješki most donio Pelješcu? Nema bolje ilustracije nego ispričati priču iz Brijeste, prvoga sela u prvoj uvali na koju ćete naići kada se iz Komarne otisnete preko mosta s hrvatskog kopna na dio poluotoka odijeljenoga morem. A ova sličica baš dobro opisuje što se događa u Brijesti, sada dok se čeka prva godišnjica obilježavanja otvorenja mosta.

U Brijesti živi između 40 i 50 stanovnika, uglavnom su to roditelji djece koja su prošlih godina otišla u bijeli svijet. Živi se od školjkarenja, pet obitelji održava tu tradiciju godinama i proizvodnje vina na malo. Bilo je ovdje turizma u bivšoj državi, svjedoči tome još jedan natpis na onom društvenom domu:

“Turističko društvo Brijesta”. Radio je kamp, imali su trgovinu i restoran. Onda je tijekom Domovinskog rata sve stalo. Gosti su prestali dolaziti, a mladi su počeli odlaziti. Zatvorio se kamp, trgovina i restoran. Oni koji su ostali vraćali su se korijenima – školjkarenju. Bilo je nešto kuća za odmor, ali u usporedbi s drugim jadranskim mjestima nije se to više moglo zvati turizmom. Riva nije bila šetnica već je više sličila na kakvu gospodarsku zonu na kojoj su se dovozile, pa čistile i pakirale školjke. Susjedi iz Komarne s drugoga kraja mosta znali su za njih, ali svako dalje mjesto nije za njih čulo.

S pelješke magistrale od Stona vodila je do njih sedam kilometara duga cesta preko serpentina. Netko tko bi s namjerom dolazio kod njih, bome je morao imati valjan razlog. Takvi, zaboravljeni i prepušteni svojoj muci, s tvrdim i žuljevitim dinarom, dočekali su bijeli most i vatromet koji se prošlogodišnje vruće srpanjske večeri s njihova mola najbolje vidio.

Odmah poslije toga vatrometa, međutim, Brijestu kakvu su imali nepovratno su izgubili, jer se već tada na njihovu rivu slilo ljudi koliko ih nikada u životu sami nisu vidjeli. I nisu ti ljudi prestali dolaziti. Jedan zaluta, drugi bi popio kavu, treći bi kupio školjke, četvrti bi kupio nekretninu, peti se došao okupati, šesti je došao vidjeti što ima. Ni danas na rivi nema kafića ni terase. Umjesto kubanske habanere iz zvučnika, čuju se krikovi gladnih galebova. Ali, ljudi svejedno dolaze.