Čim sam došla doma na godišnji, rekli su mi da je umro Muto.
Dvije misli, istovremene.
Prva: Nemoguće!
Druga: Zar nije on već davno umro?
Kažu pametni ljudi da se nikad ne možeš vratiti kući. Ako je kuća na Neretvi, kao što jest, prigodno je dodati i da nikad ne možeš zagaziti u istu rijeku. I obje su izreke verzije iste ideje: mijena je jedino što je stalno.
Na samom dnu Klade, uz Staru Neretvu prema izlazu na magistralu, piše da Hajduk živi vječno. A odmah nakon Hajduka, mislila sam, Muto. Jer stvarno ima vječnost da je stupao mojom ulicom i mahao didu Nikši i babi Ani. Oni su, godište ’22 i ’25, Mutu znali vjerojatno dobar dio života. Znali su ga i moji roditelji, vezan je uz moja vlastita najranija sjećanja, a za Mutu znaju i moja sada tinejdžerska djeca, rođena u Zagrebu, praznici na Kladi.
Doznala sam tek ovaj tjedan, s osmrtnice, da se Muto zvao Ante, i da je godište ’33. Taj mi je podatak malo poremetio mit, jer mitovima se obično ne zna godina rođenja, kao ni godina smrti, iz jednostavnog razloga što mitska bića ne umiru. Osim, eventualno, kad se uruši svijet u kojem su obitavali. Kad se sjetim Mute, vidim ga kako ide ulicom koja više ne postoji, pozdravlja ljude koji nisu živi, nosi trstine kakve se više ne prave i ide loviti ribu tamo gdje više nema vode.
Flashback u osamdesete: da sam se nečega plašila kao mala, vjerojatno bih se plašila tog čudnog ribo- i žabolovca. Ali Muto mi je izazivao samo malu nelagodu, i veliku znatiželju, jer nisam razumjela njegov način komunikacije.
Tako se to danas lijepo kaže.
U vremenu kad sam ja odrastala, a vjerojatno i većina vas, riječ za takvu komunikaciju bila je – mutav. I nije bila pogrdna, čini mi se, više opisna – mutav je onaj tko je nijem, tko nema sposobnost govora. Možda nam je to očigledno, ali moj je jedanaestogodišnji sin, na primjer, mislio da je nadimak Muto skraćenica od prezimena Mutibarić, jer, što drugo?
– Ne, to je od „mutav“.
– A što ti znači?
Objasnim. – Ahaa, pa što ne kažeš, znači bio je mjut.
Brkovi, kapa, kabanica, specifičan korak – lijeva pa desna, istovremeno se vuku i stupaju, zgrbljeni dugonja, kesa u ruci. Kad sam prvi put čitala šegrta Hlapića i zamišljala likove, Crni čovjek bio mi je isti Muto.
Nekad, u mračnim osamdesetima, dok još nije izmišljeno mentalno zdravlje i helikopter-roditeljstvo, svi su vjerovali da se djeca trebaju nečega bojati. Ovdje u močvari blizu mora, tradicija strašila je bogata – i danas se pitam kako je moguće da je od svih gavana i džina, orba, štringi i vukodlaka, i jedan nijemi čovjek postao strašilo za djecu. Pri tome strašilo upotrebljavam kao riječ iz poštovanja – ono nešto što je toliko misteriozno i impozantno da izaziva zazor, i strah.
Moraš ići spavat, sad Muto kreće iz blinje. Ili u blinju? Tko će ga znati, kreće nekamo.
Blinju nikad nisam morala objašnjavati, jer mjesto je sporedan lik u ovoj priči.
Ili nije? Jer dok razmišljam o žabolovcu sa Stare Neretve, mislim i kolika je lutrija roditi se na određenom mjestu, a još više u određeno vrijeme. To nekad, davno, ali ne i baš jako davno, bila su vremena složenih i teških života, ali pojednostavljenih ljudi.
Muto je bio mutav, i to je bilo ono najvažnije o njemu.
Bio je veliki filmofil, stalno u kinu, red 1., sjedalo 1. Čula sam i da je znao specifično komentirati, tako se pristojno kaže. Ljudi su se znali rugati, ali ljudi se rugaju iz sporta, ne mora ruganje biti znak neljubavi. Kao ni strašenje, uostalom.
Znam da u književnosti, iz koje sam najviše naučila o životu, nema puno nijemih likova i pripovjedača, i redovito su simboli otpora, traume, izolacije. Kad ti je oduzet glas, tvoje priče drugi pričaju. A ne znaju ništa o tebi, kao što ni ja ne znam o Muti, samo o svome sjećanju na njega, koje se iz nekog razloga utisnulo dublje od mnogih drugih sjećanja.
Već danima razmišljam o pričama koje ostanu neispričane. Kamo idu? Ako se vraćaju tamo odakle su potekle, u kojem to obliku? Ovdje ima dovoljno trske i šaša, ptičjih gnijezda, poroznog kamena i nepredvidive vode da mogu birati gdje će kunjati, barem stotinu godina.
Smrti su cijeli život oko nas, ali što smo stariji, bolje ih vidimo. Tuge, koliko god velike, prođu, a oni koji ostaju ipak moraju jesti, piti, možda se i smijati, a u svakom slučaju živjeti. Život preuzme, i na kraju zaboraviš. Malo me u zadnje, moje starije vrijeme, muče svi odlasci bez opipljiva traga. Zato Muti – gospodinu Anti – ostavljam ovo slovo. Bude li ga netko iz neke vremenske kapsule guglao, da ga nađe ovdje.
I mislim da nakon Ivana Slamniga i Stojana Vučičevića, legendarne babe Ive i Obrada Gluščevića, i Ante Ivanović Muto treba dobiti svoju metkovsku siluetu. Sliku koja govori, svima koji zastanu malo poslušati, i spomenik svim neispričanim pričama. Negdje u Ulici Stanka Marevića, između prodavnice i broja 33.
