Ne grdite. Tako mora biti! Završni je razred mojega srednjoškolskoga školovanja donio neočekivano mnogo novih lica, a među njima i novu profesoricu hrvatskoga jezika i književnosti o kojoj sam dotad slušao po gimnazijskim hodnicima te koja je zamijenila svojega dotadašnjega kolegu i mojega razrednika. Ne mogu reći da mi je promjena odmah legla jer mi je Mato Mustapić bio znatno više od profesora, bio mi je i nekom vrstom zaštitnika ispod čijega sam se šinjela mogao znatno slobodnije baviti svime što me više zanimalo od školskoga gradiva, pa sam se znao upitati hoće li i dalje biti tako. Nisam se, naravno, bojao, ali sam iščekivao odmjeravanje snaga. Bilo je nešto izazovno, pa čak i pomalo provokativno već u profesoričinim prvim nastupima.

Ona kao da je tražila neku vrstu (ne samo mojega) odgovora iz čega je bilo vidljivo da dolaze zanimljiva vremena (A znate kako je kad vam se poželi da u takvim vremenima živite!). Hod se po jajima nastavio tih prvih mjeseci dok nas nekoliko nije izabrala za natjecanje iz hrvatskoga jezika. Moram priznati da je dotad moje znanje o hrvatskome jeziku bilo gotovo osnovnoškolsko (rado napominjem kako su mi osnove usađene od Radoja Lauša pomogle čak i da položim hrvatski standardni jezik, jedan od najtežih ispita na studiju), što je Lidija Puljan, tako se zove naslovna junakinja ove priče, vrlo brzo uočila i namijenila mi kratak tečaj cjelokupnoga gradiva hrvatskoga jezika od prvoga do četvrtoga razreda gimnazije.

Kako su meni vazda bili draži lopta i trčanje od udžbenika (ne mogu reći knjige jer sam knjigu uvijek ljubio) i sjedenja, i oko natjecanja je krenulo nadmudrivanje jer bih iskoristio svaku prigodu da se iskradem, pa je zadužila i druge profesore da malo pripaze na mene u tjednu uoči županijskoga natjecanja. Na koncu je natjecanje odlično prošlo, bio sam tad drugi u našoj županiji iza svoje drage kolegice Ande Bukvić, a profesorica je uz priopćenje rezultata samo kratko dometnula: „Eh, što ti je sirova inteligencija!“ Vidjevši kako je u čudu gledam, nasmijala se, a nadmudrivanje se i dalje nastavilo.

Grubima – radosti ko hljeba, a nježnim – žalosti do bola

Druga je zgoda koju pamtim ona kad mi je jednoga jutra prišla i pitala me hoću li na Lošinj. Iskreno nisam je ni pitao što ću tamo, svidjela mi se ideja da idem na otok. „Neću ja s vama, sami ćete se morati naučiti plivati“, govorila mi je. Slušao sam i to preko uha te se s momčađu (ajme što volim taj instrumental) uputio prvi i zasad posljednji put na Loši otok (kako sam ga poslije nazivao).

Mislim da joj nikad neću moći dovoljno zahvaliti što me je onamo uputila jer sam se u Govorničkoj školi riješio vlastita ograničenja da govorim samo kad me se pita, jer sam ondje u klapačkim (rekli bi danas tinejdžerskim) godinama konačno prelomio u sebi odluku da odustanem od stalne prilagodbe svijetu u kojemu gubim sebe i jer sam ondje stekao neke prijatelje za cijeli život. „Nije ti bilo loše, a?“, uza smiješak mi je na povratku govorila Lidija, a Nino Erceg i Ivica Puljan gurnuli su nedugo nakon toga Branimira Gabrića i mene u svijet radija te nas konačno oslobodili još jednoga para vlastitih okova stvorivši zato sebi tu i tamo problemčiće zbog povremene prevelike prpošnosti svojih pulena.

Neću se prepasti pogibije

Tek danas možda razumijem kako me je profesorica Puljan počela oslobađati još jednoga para mojega okova – stalne i često destruktivne sumnje u sebe. Očitovalo se to kad sam pošao na prijamni ispit u Zagreb i kad sam u panici čekao rezultate ne spavajući nekoliko noći i infišan u to kako se neću upisati na željeni fakultet. U tim danima kad još nije bilo mobitela uspjela me je umiriti posredno, razgovorom s majkom mi Bračkom i prva mi čestitati na upisu riječima: „Jesam li ti rekla?“ Ne mogu reći da sam se stalne sumnje u vlastite sposobnosti riješio zavazda, ali s njom otad mogu živjeti.

Tako malo je prođenih puta, a toliko mnogo učinjeno pogrešaka!

Isprepleli su se naši životi još mnogo puta iako se i nismo toliko viđali, njezini su mi savjeti pomogli i tijekom studija („Za Lászlóa ti je najviše uza se imati konzerve jer taj ispit traje!“, mudro je zborila), velike su bile Lidijine zasluge za osnivanje metkovske podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, jedine znanstvene ustanove koja djeluje u našemu gradu, svesrdno je pomagala i u organizaciji Neretvanskoga književnog, znanstvenog i kulturnog susreta, razmjerno smo se često znali čuti i oko nekih jezičnih prijepora koji su se rješavali uz pomoć Instituta, s mojim je kolegama godinama sudjelovala u oblikovanju pitanja za natjecanja u poznavanju hrvatskoga jezika, a sa mnom i u nagrađivanju učenika.

Prozebo mjesec svijetli sa visina

Bilo je nešto patničko u njezinu izgledu čak i ako ne poznajete profesoričinu životnu priču, koja je daleko od lagane i zbog koje ju se rijetko moglo vidjeti opuštenu, mnogo se prikrivene boli skrivalo iza osmijeha, no ono što bih istaknuo kao njezinu posebnu vrlinu bilo je to što ni jednoga učenika, pogotovo darovitijega, nije ostavljala ravnodušnim, svakoga bi dostatno izazvala da iskaže svoj stav i emociju i o njoj i o svijetu oko sebe, o svijetu koji danas sam sebe obezobličuje.

Mogli ste je voljeti, mogli ste se na nju ljutiti (a jesam i ja često činio i jedno i drugo), ali je niste mogli zaobići, niste odnos s njom i prema njoj mogli prešutjeti te ste počesto vlastito školovanje i stav određivali u odnosu s njom i prema njoj, a morate znati da mjerom i mjerilom mogu postati tek posebni ljudi. Negdje mi je ovoga ljeta iznebuha poslala dvije fotografije s potpisom „Kad si bio mlađan lovac ti“ na kojoj smo Branko Gabrić, Nidžo Vladimir, Marija Nadilo, Nikša Margeta, Anda Bukvić i ja. Čuvam još tu poruku i slikopise na kojima sam s tim ljudima s kojima sam se, iako sam neke od njih i otprije poznavao, zbližio na Lošem otoku, te ljude koji su uspjeli učiniti nešto od svojih života i u koje je u životni žrvanj gurnula Lidija.

Stoga „obmanjivat sebe neću više“, odsrca joj hvala na tome.