U 12:25 vatrogasci DVD-a Opuzen su dobili dojavu da je izbio požar u ugostiteljskom objektu Caffe bar Neretvanac. Brzom intervencijom vatrogasaca spriječeno je daljnje širenje požara na okolne objekte i spriječena je veća materijalna šteta.
Prema neslužbenim informacijama, pretpostavlja se da je uzrok požara neispravna instalacija, a pouzdano će se znati nakon policijskog očevida.
U deset godina broj pretile i djece s prekomjernom tjelesnom masom na upisu u prvi razred osnovnih škola u Dubrovačko-neretvanskoj županiji porastao je za čak 40 posto! Četvrtina osnovnoškolaca ima problem s prekomjernom težinom. Ovo su zabrinjavajući najnoviji podaci koje je obradio i ustupio nam Odjel školske medicine Zavoda za javno zdravstvo DNŽ, piše Dubrovački vjesnik.
SVAKO ČETVRTO DIJETE
Podaci sa sistematskih pregleda učenika prvih, petih i osmih razreda osnovne škole ukazuju na omjer od čak 25 posto dječaka i 26,5 posto djevojčica s indeksom tjelesne mase iznad 90. centila. Kad su u pitanju prvašići, u tu skupinu spada 21,1 posto dječaka i 25,2 posto djevojčica. Na razini države, rezultati su još i gori, 31,3 posto dječaka i 32,6 posto djevojčica u skupini su pretile ili djece s prekomjernom tjelesnom masom. Centilne krivulje koriste se za procjenu razvoja i rasta djece koja se uspoređuju po dobi i spolu.
Ovdašnja Školska medicina vodi se centilnom krivuljom po kojoj je normalna tjelesna masa u rangu od 10. a manje od 90. centila, prekomjerna tjelesna masa je od 90. a manja od 95. centila, dok se pretilost smatra sve više od toga. Iz ovoga je vidljiva razlika pojmova prekomjerna tjelesna težina i pretilost. Statistički podaci govore da je u prvom razredu više pretile djece, a u starijim razredima osnovne škole u Dubrovačko-neretvanske županije više onih s povećanom tjelesnom težinom. Točnije, 12,4 posto dječaka i 15 posto djevojčica u prvom razredu je pretilo. Na sistematskim pregledima ima djece s 50 do 60 kilograma u prvom razredu, i do 120 kilograma u višim razredima osnovne škole, ovisno o visini i konstituciji.
S obzirom na problem opterećenosti djece i mladih izgledom i pojavnost druge krajnosti, bulimije i anoreksije, ovom se pitanju prilazi s oprezom. Najčešći komentari roditelja kojima se ukaže na djetetovu prekomjernu tjelesnu težinu ili pretilost su: “I mi smo takvi”, ili “on vam je tako prirodno”.
– Malo je onih koji su spremni nešto poduzeti, a djecu je teško motivirati. To zahtijeva dulji tretman, dosta truda i aktivnosti. Trebalo bi osmisliti programe kojima bi ih se dobilo na suradnju, inovativnije mogućnosti kakve imaju vani, kao što su igrice uz tjelesnu aktivnost. U suprotnom, takva stanja u budućnosti predisponiraju razvoju dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti – komentira dr. Matija Čale Mratović, voditeljica Odjela školske medicine Dubrovnik pri ZZJZ DNŽ.Uzroci su jasni, nepravilna prehrana i nedostatna tjelesna aktivnost, a posljedice su višestruke. O manjkavostima naših prehrambenih navika nedavno je govorila Mirna Rakigjija, magistra nutricionizma, ukazujući na najveći problem prehrane suvremenog čovjeka – lošu organizaciju.
Ako od malih nogu učimo da je redovitost u barem jednom obroku važna, velika je vjerojatnost da ćemo stečene navike nastaviti prakticirati u odrasloj dobi, ističe nutricionistkinja, a tu važnu ulogu ima blagovanje za obiteljskim stolom. Najveće su nam boljke pekarski proizvodi, zaslađeni sokovi, industrijski voćni jogurti i suhomesnati proizvodi, čiji unos treba ograničiti. No, što je s tjelesnom aktivnošću? Dubrovnik nikad nije imalo toliko sportskih klubova, sportskih školica, plesnih skupina i ostalih aktivnosti.
PROMJENE U 40 GODINA
Svjetska zdravstvena organizacija na pretilost gleda kao na globalnu epidemiju 21 stoljeća. Prema njihovim podacima, za održavanje normalne tjelesne mase i zdravlja, čovjeku je 1983. bilo dostatno 30 minuta tjelesne aktivnosti tri puta tjedno. Prije 40 godina bilo je, dakle, dovoljno 90 minuta dodatne tjelesne aktivnosti tjedno, ali tada je ulica umjesto kauča ili gejmerske stolice bila najdraže mjesto igre, vodile su se borbe između žandara i lopova, kauboja i indijanaca, igralo se lovice. ‘Majnkraft generaciji’ najaktivniji su prsti na rukama. O drastičnoj promjeni navika i životnog stila svjedoče sljedeći podaci: WHO je 2001. bio stajališta da je čovjeku nužno 150 minuta tjedno, odnosno 30 minuta pet puta tjedno, a danas je potrebno do 300 minuta tjedno ili u prosjeku 50 minuta, po nekima i 60 svakoga dana!
– U tom kontekstu treba promatrati i tu tezu o mnogobrojnoj ponudi sportskih aktivnosti u Dubrovniku. Uzrast učenika nižih razreda osnovne škole u većini slučajeva trenira dva do tri puta tjedno, što je upola potrebne tjelesne aktivnosti. Gajimo iluzije da je to dovoljno za preveniranje negativnog trenda kojeg bilježi današnje čovječanstvo. Za postojeće stanje ne možemo uprijeti prstom samo u jedan uzrok. Živimo u vremenu kad se djeca hrane mnogo nezdravije, a manje se kreću. Osim toga, primjećuje se naglo opadanje zanimanja za sport tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Radi li se o nestručnom radu u klubovima, u smislu da od ranih uzrasta gledaju na rezultat umjesto na sportski odgoj, ili je nešto drugo u pitanju – komentira doc. dr. sc. Aleksandar Selmanović, nositelj kolegija Tjelesne i zdravstvene kulture Sveučilišta u Dubrovniku, osnivač i voditelj Sportske školice, koautor Strategije razvoja sporta i sportske infrastrukture u Gradu Dubrovniku od 2018. do 2028. te autor više od 20 znanstvenih i stručnih radova.
Doktor znanosti iz polja kineziologije daje dragocjen savjet – od iznimne je važnosti da djeca u sportskim aktivnostima nisu pod pritiskom nadmetanja. Takvim pristupom s vremenom raste odbojnost prema sportu.
– Jako je važno da djeca s treninga izađu sretna, jednako koliko i motorički ciljevi zadani za pojedini trening. To je jamstvo da će s veseljem ponovno doći u dvoranu. Manje od jedan posto djece će izrasti u vrhunske sportaše, u one koji će od sporta živjeti. Lako ćemo za njih, moramo se pobrinuti za ostalih 99 posto koji se trebaju baviti rekreativnim sportom! To je, uostalom, najzdraviji vid sporta – kaže Selmanović.
Piše: Silvia Rudinović / Dubrovački vjesnik
Nedavno je u razgovaraonici (da kušamo prevesti podcast) Udruge katoličkih intelektualaca, koju vodi sveučilišna profesorica Ružica Pšihistal, gostovao dominikanac Stjepan Krasić, čovjek ne samo razmjerno nepoznat prosječnomu Hrvatu, nego i dijelu struke, što nas ni ne čudi kad znamo da se unutar nje nađe i onih koji bi od Hrvatske učinili zemlju s tisuću jezika ili im je svejedno pa bi sve jezike između Bele krajine i Đerdapa ujedinili u jedan.
Pravoslavlje i prije Raskola
Za Stjepana Krasića na svoju sam sramotu prvi put čuo tek pišući doktorski rad. Tad me je don Ivica Puljić uputio na njegov članak Zanimljivo iz povijesti, objavljen 1998. u časopisu Mostariensia. U tome je članku stajalo kako je papa Siksto V. (1585. – 1590.) u Zažablje, zavičaj mojega oca, koji obuhvaća istočni dio Neretvanske krajine, središnji dio današnje Općine Neum i jugoistočni dio Općine Čapljina, uputio dominikanca Daniela, koji ga je izvijestio o teškome položaju tamošnjih katolika.
Izvješće mi je, među ostalim, bilo zanimljivo jer je pokazalo kako je danas većinski pravoslavno selo Glušci nedaleko od Metkovića 1589. bilo nastanjeno isključivo katolicima (što su mi poslije potvrdila još tri dokumenta iz XVII. stoljeća). To je izravno proturječilo „predanjima“ dijela naših pravoslavnih susjeda koji su tvrdili, bez ikakvih dokaza, da su sve katoličke crkve istočno od Neretve nekoć bile pravoslavne.
„Predaje“ su išle toliko daleko da su čak i znatno zapadnije romaničke crkve u Makarskome primorju „istoričari“ poput Ljube Vlačića nazivali pravoslavnima iako su ih datirali (a i o dataciji bi se dalo raspravljati, no o tome nekom drugom zgodom) čak tri stoljeća prije Crkvenoga raskola, dakle tri stoljeća prije pojave pravoslavlja. (Pritom valja naglasiti kako je iz katoličkih izvješća razvidno da se u dalmatinskome dijelu tadašnje Makarske biskupije koja se prostirala do Neretve prvi pravoslavci spominju tek u drugoj polovici XVII. stoljeća.)
Slične podatke o starosjedilačkome katoličkom stanovništvu za sjevernu Dalmaciju čitao sam u radovima Slavka Kovačića. Tako je u Otišiću, do Domovinskoga rata najnapučenijemu pravoslavnom selu u Vrličkoj krajini, u kojemu tri stoljeća gotovo da i nije bilo Hrvata, 1630. bilo čak pet srušenih katoličkih crkava.
Kad bi svaki naš učenik pročitao barem nekoliko povijesnih studija o svojemu zavičaju, teško da bi mu se mogle podvaliti srpske bajke o pravoslavnoj crkvi svetoga Spasa (s ulomcima hrvatskoga pletera), pravoslavnom manastiru svete Venerande „na hvarskome ostrvu kad su svi stanovnici toga ostrva bili Srbi i pravoslavci“ (srpskim su manastirom „istoričari“ nazivali, a Eparhija dalmatinska i danas srpskim manastirom naziva bogomolju za grčke mornare u mletačkoj službi na Hvaru) ili o tzv. srpskoj dubrovačkoj književnosti.
Praksa je ipak nešto drukčija. Naime, iako sam osobno više puta upozoravao na vrijednost Krasićevih radova za neretvansku zavičajnu povijest, u njihovu promicanju imao sam znatno manje uspjeha nego što ih je don Ivica imao u istočnoj Hercegovini. Glavni je razlog za to, osim poslovične tromosti mjesnih povjesničara, tradicionalni dalmatinski kampanilizam.
Dijelu je autora, naime, temeljna prepreka u čitanju Krasićevih radova bila to što je navedeni povjesničar rodom Hercegovac. Da na kampanilističku kartu vrlo često igraju jugonacionalisti svih naroda i narodnosti ne samo u Neretvanskoj krajini, zorno je u svojim člancima oprimjerila suradnica Hrvatskoga tjednika Nataša Božinović.
Prvi hrvatski slovopisci i slovničari
Na općehrvatskoj razini Krasić je vrlo važan za vanjsku povijest hrvatskoga jezika, o čemu je opširno pisao Radoslav Katičić. Prvi put sam ga uživo slušao kad je izlagao o tvorcu prvoga hrvatskoga slovopisa Rajmundu Džamanjiću. Upečatljiva mi je ostala zgoda kad je jednoga izlagača blago upozorio kako bi bilo uputnije da slovopiščevo ime izgovara hrvatski Rajmund, a ne talijanizirano Rajmundo.
Na to je izlagač poprilično burno reagirao upitavši dominikanca tko je uopće on. „Ja sam osoba koja je u rukama imala većinu Džamanjićevih rukopisa, a koliko ste ih, dragi kolega, imali Vi?“, odgovorio je ostavivši ga bez riječi.
Narod ilirski jezika hrvatskoga
Krasićeve su zasluge iznimne kad je riječ o potpunome razumijevanju pojave Bartola Kašića u hrvatskome jezikoslovlju u okviru Katoličke obnove, kojom se Crkva nastojala puku približiti na materinskome jeziku te ekumenskim djelovanjem, poglavito među Slavenima, približiti katolike i pravoslavce. Sve je to bilo odgovorom na Reformaciju koja je uzela maha i u hrvatskim zemljama.
Na temelju ankete, koja je provedena za pape Klementa VIII. (1592. – 1605.) hrvatski je odabran kao najprikladniji slavenski jezik za prevođenje Crkvenih knjiga, a u prvoj polovici XVII. stoljeća pape su posebnim uredbama odredili da se hrvatski jezik ima predavati najmanje dvije godine na Crkvenim i javnim sveučilištima kojima je papa bio osnivačem.
U tim se dokumentima hrvatski jezik najčešće nazivao ilirskim imenom. Da su pridjevi ilirski i hrvatski bili istoznačni, među ostalim, pokazuje zapis pićanskoga biskupa Pompea Coroninija, koji 1628. navodi kako se jezik ilirskoga naroda u Istri obično naziva hrvatskim.
Jezik hrvatski nasuprot jeziku raškome
Na završnim stranicama knjige Počelo je u Rimu (2011.) Krasić je iznio pregršt vrlo važnih dokumenata u latinskome izvorniku i hrvatskome prijevodu, iz kojih bih izdvojio samo jedan iz 1599. U njemu slovački isusovac hrvatski jezik (lingua Croatica) razlikuje od raškoga (lingua Rasciana) tristotinjak godina prije objave prvih hrvatsko-srpskih razlikovnih rječnika. Za hrvatski jezik, među ostalim, tvrdi da je „majka i korijen drugih (slavenskih, op. D. V.) jezika“ i da su „neki pape dopustili da se na njemu obavlja bogoslužje“.
Mene se osobno najviše dojmila sljedeća rečenica: „Za nj se (hrvatski jezik, op. D. V.) kaže da je najrašireniji u turskim krajevima, osobito na dvorovima.“ Ta rečenica pokazuje da Slovak Kristek štokavsko narječje smatra ne samo dijelom, nego i najsnažnijom granom hrvatskoga jezika. Važna je iz barem triju razloga.
1. Izravno proturječi našim svejedničarima, policentričarima i plur(i)centričarima jer pokazuje da se i štokavska inačica hrvatskoga književnog jezika, poput čakavske i kajkavske, nazivala hrvatskim imenom, i to ne samo na domaćemu, nego i na međunarodnome planu.
2. Najbolji je odgovor našim jezičnim separatistima koji bi jedinstveni hrvatski jezik cijepali na atome i razbili ga na tisuću malih jezika ne rastačući time samo jezičnu, nego i narodnosnu hrvatsku samobitnost.
Krilatica Jedinstvo u različitome možda najbolje opisuje narav hrvatskoga jezika jer se tolikom dijalektnom raznolikošću ne može podičiti ni jedan drugi južnoslavenski, a usudio bih se reći ni slavenski jezik uopće iako ih barem sedam ima više govornika od hrvatskoga. Po dijalektnoj raznolikosti s hrvatskim su jezikom usporedivi romanski jezici poput talijanskoga, no oni imaju znatno veći broj govornika.
3. Rečenica je u kojoj stoji da se hrvatskim govori ponajviše na području pod turskom vlašću, na koncu, najboljim odgovorom onima koji bi hrvatsku jezičnu povijest pripisali vlastitoj baštini te koji niječu postojanje hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini, Boki kotorskoj i Vojvodini, odnosno u štokavskim krajevima.
Jedinstvo u različitom nasuprot atomizaciji hrvatskoga jezika
Nažalost, hrvatski jezikoslovci, uključujući i mnoge državotvornoga usmjerenja, na ispitu iz poznavanja naravi hrvatskoga jezika padaju poput nekih hrvatskih Crkvenih velikodostojnika iz hrvatske prošlosti koji su se osobno potrudili da se Kašićevi prijevodi svetih tekstova ne otisnu ništeći tako jedinstvenu priliku da hrvatski ostane jednim od nastavnih jezika papinskih sveučilišta. Zbog taština se, dakle, hrvatski jezik već u drugoj polovici XVII. stoljeća postupno vratio na marginu papinskoga, a time i općega europskog interesa.
Nadam se da će barem s državotvornoga pola hrvatske jezikoslovne pozornice biti dovoljno mudrosti da se shvati kako je izbor štokavskoga narječja za osnovicu hrvatskoga standardnog jezika još početkom XVII. stoljeća bio sasvim logičan potez jer je riječ o najraširenijemu hrvatskom narječju, što ne znači da nema prostora da se kajkavski i čakavski elementi utkaju u hrvatski standard ili da se nestandardni hrvatski idiomi proučavaju, dakako pod hrvatskim imenom, umjesto da sami sjeckanjem hrvatskoga jezičnog korpusa na sve neznatnije jedinice izravno potpomažemo naše susjede da od hrvatskih govora, poput bunjevačkih, izmišljaju zasebne jezike na što vas, uz moju malenkost, u posljednje vrijeme upozorava još samo Sanja Vulić.
Pluricentrizam i u Zakonu o hrvatskome jeziku?
Ako se želite uputiti u tzv. pluricentričnu teoriju, preporučujem Vam čitanje članka A case study in the termination of the pluricentricity of a language: the Serbo-Croatian linguonym Tomislava Stojanova, jednoga od petorice članova radne skupine Matice hrvatske za izradbu Zakona o hrvatskome jeziku. Objavljen je u zborniku European Pluricentric Languages in Contact and Conflict (2020.), a od hrvatskih je autora u njemu zastupljen i Mate Kapović radom Bosnian/Croatian/Montenegrin/Serbian: Notes on contact and conflict.
Na početku moram priznati da me rad Tomislava Stojanova blago rečeno, zbunjuje i kao stručnjaka i kao Hrvata. Prva stvar koja upada u oči jest da se autor u sažetku služi konstrukcijom „language(s) of Bosniaks, Croatians, Montenegrins, and Serbs“, dakle, hrvatski jezik naziva jezikom Hrvata, a ne hrvatskim jezikom (što poslije čini, pa mi to nije terminološki jasno), što bi podrazumijevalo da narodni jezik Hrvata može biti i neki drugi.
Druga stvar je podatak o anketi po kojoj se 20,7 % hrvatskih članova akademske zajednice ne slaže s tezom da je hrvatski jezik zaseban jezik različit od bošnjačkoga, crnogorskoga i srpskoga. U rezultate ankete čak ni ne sumnjam, ali ih treba rastumačiti izvanjezičnim okolnostima poput neprovođenja lustracije i lakšega napredovanje poglavito unutar nekih humanističkih fakulteta ako ste zagovornik regionstva i sličnih političkih ideja.
Upravo rezultati ankete pokazuju kod kojega dijela govornika hrvatskoga jezika imenovanje materinskoga jezika po narodnome imenu ne isključuje pluricentričnu (regionsku) predodžbu, a to što potpisnici tzv. deklaracije o zajedničkome jeziku tzv. zajednički jezik nisu izrijekom nazvali srpskohrvatskim jer, poglavito u hrvatskoj javnosti, nakon 1990. taj glotonim ima izrazito negativno značenje te se službeno ne upotrebljava, pokazuje očitu svijest da su u znatnoj manjini unutar matičnih nacionalnih korpusa.
Uostalom, uporaba glotonima Serbo-Croatian, koja se provlači kroz čitav članak objavljen na engleskome kako bi imao širi doseg, ima pogubne posljedice i na međunarodnome planu te dovodi u pitanje samosvojnost hrvatskoga jezika. Naime, srpsko-hrvatski pluricentrizam samo je novo naličje srpsko-hrvatskoga čudnovatoga kljunaša za koji smo mislili da je izumro, ali je, da parafraziram navod Tomislava Stojanova „Pluricentricity can emerge and also vanish“, očito da se vraća zakrabuljen u metajezično novo ruho. Nije li to sve u potpunome nesuglasju s težnjom za zakonskom zaštitom hrvatskoga jezika?
U pogledu usporedbe „ilirstva“ Kašićeva tipa i jugoslavenstva napomenut ću tek da odjeci Katoličke obnove nisu nimalo utjecali ni na jedan odvjetak „policentričnog jezika“ osim hrvatskoga osim ako netko ne misli da se pridjevi dalmatinski, bosanski ili slovinski ne odnose na hrvatske idiome.
Stojanov, naime, navodi da je Kašićev ilirizam ujedinio različite etničke i jezične skupine, ali još Jovan Skerlić tvrdi sljedeće: „(…) verske razlike bile su tako velike, strah od svega što je šokačko tako silan da pravoslavni Srbi nisu hteli ni da čuju za te knjige katoličkoga duha“, pa je očito na koga nije.
Tek su preporodni (Gajev) ilirizam Srbi, čija se književnost tek u XIX. stoljeću počela ozbiljnije razvijati, jako brzo odbacili i onda nam ga kao bumerang vratili u obliku vukovštine snažno obojene hrvatskom jezičnom pismenom i usmenom baštinom.
Glotonim srpsko-hrvatski umjetno je nastao te je na smetlište povijesti otišao čim je nestala umjetna tvorevina koja ga je stvorila, a različiti pokušaji njegova oživljavanja ili širenja i na druge južnoslavenske jezike nekoć izravno iz središta moći, a danas pod krinkom različitih jezikoslovnih teorija (nekoć se govorilo o varijantama, danas o policentričnim i pluricentričnim jezicima) i eufemizama (tzv. zajednički ili naš jezik) nije prozrela samo struka nego i hrvatski puk koji vrlo burno reagira na svaki pokušaj vraćanja pod zajednički nazivnik, na što ukazuju upute britanskim turistima koji dolaze u Lijepu Našu: „Hrvati su posebno osjetljivi na svoj jezik. Nemojte ga uspoređivati sa srpskim.“
Vi me možete nazvati nacionalistom ili kako god hoćete, ali to je crta ispod koje ne idem i ispod koje smatram da ni jedan kroatist ne bi smio ići. Ako ide, po mojemu je sudu promašio struku. To je moje mišljenje, a vi si svoje sami stvorite kad i ako pročitate navedeni članak. Na koncu pitam svekoliku hrvatsku javnost ima li mjesta za pluricentrizam i pluricentričare u Zakonu o hrvatskome jeziku.
Piše: Domagoj Vidović, Hrvatski tjednik, 1. prosinca 2022.
Pločanski mališani od danas nemaju svoga izabranog liječnika.
Vrata jedine pedijatrijske ambulante su se zatvorila, jer je 67-godišnji doktor otišao u mirovinu. Gdje će mali Pločani na preglede, a zima je vrijeme učestalih prehlada, gripa, upala grla i drugih infekcija, nitko sa sigurnošću ne može reći, piše Slobodna Dalmacija.
Prvi logičan izbor je Metković gdje su trenutačno aktivne tri mlade pedijatrice. Neslužbeno, dio djece i mladih s ušća Neretve već je kod njih upisan, jer su roditelji, znajući da će Ploče ostati bez pedijatra, djecu upisali u metkovske ordinacije.
Podsjetimo, ovo nije prvi problem oko pedijatrijske ambulante u Pločama. Prvi cirkus je nastao prije desetak godina kada je pedijatrica dr. Berslava Švelh Krsnik zaključila svoju karijeru, a prije negoli je došao friško umirovljeni dr. Latif Uzunaj. Problem je tada riješen u zadnji čas “uvozom” liječnika sa Kosova.
No, ordinacija je stalno visila u zraku zbog nedovoljnog broja pacijenata koji su se razišli po pedijatrijskim ordinacijama u bližoj okolici od Metkovića, preko Makarske pa do Vrgorca. Međutim, problem je sada potpuno eskalirao odlaskom dr. Uzunaja u mirovinu i definitivnim gašenjem ambulante.
Male pacijente sada i službeno treba negdje zbrinuti, a to zahtijeva upis kod novog liječnika u drugom gradu ako se ne nađe neki pedijatar na tržištu rada koji bi bio voljan urgentno doći u Ploče. Specijalističke ordinacije Doma zdravlja u Metkoviću su pretrpane, pa nije realno za očekivati da bi mogle upisati pločansku djecu.
No, to nikako ne znači da male pacijente koje roditelji dovezu neće biti pregledani u Metkoviću.
– Iznimno su velike gužve i čekanja, pa pedijatri često rade do 22 sata kako bi pregledali bolesnu djecu – rekao nam je Vjekoslav Čuvalo, ravnatelj Doma zdravlja, koji nije mogao detaljnije govoriti o mogućem zbrinjavanju mališana iz susjednoga grada sve dok ne porazgovara s pedijatricama.
Prema limitima Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (HZZO), pedijatrijska ordinacija može imati od 715 do 1190 malih pacijenata na koje se dobiva “glavarina”. Sve iznad tog broja se ne može naplatiti od HZZO-a, dakle ako liječnik pregleda “prekobrojne” koji su mu iznad limita to radi – besplatno.
Međutim, druga priča je u Vrgorcu koji bilježi trendove depopulacije i iseljavanja, pa je tako i manji broj djece, te je i pedijatrijska ordinacija na minimalnom broju. Tamošnja pedijatrica dr. Nada Jelavić raširenih ruku dočekuje Pločane.
– Svi koji žele doći kod mene, vrata su im otvorena. Već imam upisane djece s područja Ploča i Metkovića. Roditelji imaju slobodan izbor pedijatra za svoju djecu pa idu tamo gdje im više odgovara – kazala nam je dr. Jelavić.
U Vrgorcu nažalost nema dovoljan broj djece, u ambulanti ih imaju upisanih manje od 700, pa ima mjesta za nezbrinutu pločansku dječicu.
Piše: Stanislav Soldo / Slobodna Dalmacija
Policijska uprava dubrovačko-neretvanska je samo tijekom ove godine zaprimila 13 prijava građana koji su ulaganjem u kriptovalute preko prevarantskih stranica ostali bez ukupno 3,5 milijuna kuna svojih ušteđevina.
Oštećeni najčešće ulažu novčane iznose do 100 tisuća kuna, a najveći ovogodišnji uložen novčani iznos je 950 tisuća kuna, dok je primjerice najveći prošlogodišnji uloženi novčani iznos bio 1.375.348,00 kuna, a godinu prije 130 tisuća Eura.
Kod ovakvih ponuda važno je, prije bilo kakvih ulaganja, provjeriti imaju li društva koja nude ovakve usluge dozvolu za poslovanje na području Republike Hrvatske i dobro se posavjetovati sa stručnim osobama prije samog ulaganja u kojima se obećava velika i brza zarada.
Kod prijevare oko ulaganja u kriptovalute počinitelji najčešće žrtve kontaktiraju telefonski s pozivnih brojeva +44 (pozivni brojevi iz Velike Britanije), a zatim ih upute na lažne internet stranice za ulaganje.
Osim lažnih stranica, koje zaista djeluju legitimno, od osoba se u prvom koraku traži instaliranje aplikacije koje omogućuju kontrolu nad vašim računalom, a potom, ukoliko je riječ o prijevari, nakon instaliranja raznih lažnih platformi koje prikazuju lažno stanje o ostvarenoj zaradi, potencijalne žrtve potiče se na daljnja ulaganja, čime se žrtve dovodi do sve većih iznosa za koji će na kraju biti prevareni.
Stranica za ulaganje ima puno i stalno se gase i nastaju nove. Najbolje je prije bilo kakvih ulaganja malo se raspitati, odnosno istraživati. Stranice koje služe za lažno ulaganje će najčešće već u samoj internetskoj tražilici ponuditi objave u kojima ljudi putem komentara iznose svoja negativna iskustva i te stranice prijavljuju kao prevarantske.
Tijekom komunikacije potrebno je svakako izbjeći dostavljanje povjerljivih osobnih podataka, fotografija osobnih isprava, bankovnih kartica, slanje jednokratnih zaporka aplikacija internetskog bankarstva, kao i druge podatke vezane za autorizaciju bankovnih transakcija.
Ova vrsta kaznenih djela se evidentira pod čl. 271 KZ-a RH, Računalna prijevara i iz dosadašnjeg iskustva možemo reći da je u pravilu riječ o počiniteljima koji djeluju kao dobro organizirana grupa, koja čak i u trenutcima kada oštećena osoba shvati da je prevarena, istoj nudi priliku za povrat novca, odnosno javlja se druga grupa koja nudi usluge povrata izgubljenog novca te se od oštećene osobe traže nove uplate kako bi se dio novca vratio, što rezultira samo većim iznosom za koji će osoba biti prevarena.
Ukoliko ne uspiju, javljaju se iz „ureda za porez“ te inzistiraju na daljnjim uplatama uz obrazloženje kako će nakon uplate „poreza“ uslijediti isplata navodno ostvarene dobiti, što se u pravilu nikada ne dogodi, već se opet u slučaju uplate povećava konačni iznos štete.
Stoga želimo građanima, koji se odluče na ovu vrstu ulaganja, savjetovati da se prije ulaganja dobro informiraju i zatraže nepristran financijski savjet stručne osobe kao i da budu sumnjičavi kada se u ponudama obećava sigurna investicija i velika dobit, a da se u slučaju bilo kakve sumnje na prijevaru obrate policiji, poručuju u PU dubrovačko-neretvanskoj.
U organizaciji Grada Opuzena i Turističke zajednice Grada Opuzena izrađen je program Advent u mistu 2022. koji je još uvijek podložan izmjenama i nadopunama.
PROGRAM
Nekima od nas slaganje popisa za kupovinu zna biti užitak, čak i zna djelovati antistresno, dok je nekima to naporno trošenje vremena, pa niti ne planiraju svoju tjednu kupovinu. Kako god bilo, korisno je prije odlaska u kupovinu imati barem okvirnu ideju što želite i što trebate. Vrlo efektivan i često previđen način inspiracije, ali i povoljne kupovine, nečeg što žele svi, od opsesivnih sastavljača popisa do spontanih kupovnih avanturista, su online katalozi koje možete naći na stranicama trgovina i raznim portalima kao što je Kaufino ili MrOferto, novi igrači na sceni omogućavanja povoljnije kupovine ponudom svih akcijskih kataloga na jednom mjestu.
Na Kaufinu ćete naći primjerice akcijski katalog trgovine Lidl, trgovine Konzum, Plodine i mnogih drugih, koji će vam pomoći da se inspirirate, složite popis ili jednostavno potrošite manje pri kupovini.
Lidl je trgovina koju je uvijek krasila zanimljiva ponuda kvalitetnih artikala, iz Hrvatske i drugih krajeva svijeta. Tako je primjerice ovaj tjedan Lidlov novi katalog obuhvaćati popuste na Pikok salame, Kania senf, razna alkoholna pića poput vina Winemakers of Croatia, pa čak i raznu elektroniku i uređaje za dom. Lidl također nudi posebne akcije na jedinstven asortiman proizvoda svaki četvrtak, koje vrijede kraće vrijeme. Lidl akcija četvrtkom tako je korisna pomoć pri planiranju vaše kupovine, jer ju možete uskladiti s ovom ponudom, na način da kupujete četvrtkom i iskoristite ju dok traje.
Kao najveća hrvatska trgovina i trgovina sa možda najviše manjih i kvartovskih podružnica, Konzum je savršen za kupovati kad vam fali primjerice vrhnje za savršen umak za špagete, prašak za pecivo za kolač ili druge sitnice koje često nedostaju u svakom kućanstvu. Ova Konzumova prednost ne znači da se u Konzumu ne može obaviti velika tjedna trgovina, Super Konzumi naime nude jednako veliku ponudu proizvoda kao bilo koja druga veća trgovina, a uz Konzum katalog novi popusti svakog tjedna dostupni su na Kaufinu, kako bi ste uz ponudu Konzum akcija mogli kupovati jednako povoljno ili povoljnije kao igdje drugdje.
Ako još uvijek niste našli sve ono što trebate kupiti bez brige, jer uz Kaufino i kataloge naših trgovina skoro sve što se može kupiti biva pokriveno. Tako je jedan on izbora koji vam stoje na raspolaganju i Plodine letak, svaki tjedan na Kaufino profilu trgovine Plodine. Plodine je posebno “jaka” trgovina po svojem izboru svježeg voća i povrća, kvalitetnog i kontroliranog podrijetla. Tako se u novom Plodine katalogu nude grožđe, naranče, jabuke sorte Idared ili Jonagold, zeleni kupus, mrkva i drugo voće i povrće na sniženju, a od drugih proizvoda može se izdvojiti ‘Z bregov svježe mlijeko i odabrani proizvodi Garnier. Potražite nove Plodine kataloge s obnavljajućom ponudom svakog tjedna na Kaufinu i uz ovaj i ostale kataloge koji vam stoje na raspolaganju svaki tjedan brzo i jednostavno složite popis za kupovinu.
Iako je ta vijest još i ranije potvrđena, kada ju je objavio Zrinjski, sada je Sergej Jakirović i službeno predstavljen na Rujevici, kao novi Rijekin trener. Prema navodima na službenoj klupskoj stranici, ugovor je potpisao na dvije i pol godine, uz mogućnost produljenja za još 12 mjeseci.
Jakirović je prilikom ovog predstavljanja dao i nekoliko izjava za Rijekin društvene mreže, u kojima se osvrnuo na stanje u klubu, kao i prisjetio svojih uspomena.
“Za sad su dojmovi dobri, no ovo je velik izazov za mene i moj stožer, koji tek treba stići. Mi smo svjesni teške situacije, ova polusezona nije bila dobra, pa imamo puno posla. Svojom profesionalnošću ćemo pokušati pokrenuti stvari, pa bismo na proljeće trebali gledati drugačiju Rijeku”, poručio je.
Građani će od četvrtka, 1. prosinca moći kupiti početni paket eurokovanica, koji će sadržavati 33 eurokovanice s hrvatskom nacionalnom stranom, u vrijednosti 13,28 eura, što će platiti 100 kuna, izvijestila je u srijedu Hrvatska narodna banka (HNB).
“Mjesec dana prije uvođenja eura kao službenog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj građanima je omogućeno nabavljanje početnih paketa eurokovanica. Kako bi građani bili što spremniji za upotrebu eura u prvim danima 2023., moći će u bankama, Financijskoj agenciji i HP-Hrvatskoj pošti od 1. prosinca 2022. nabaviti najviše dva početna paketa eurokovanica po jednoj transakciji”, podsjeća se u priopćenju središnje banke.
Početni paket sadržava 33 eurokovanice s hrvatskom nacionalnom stranom, u svim apoenima i vrijednosti od 13,28 eura, a za jedan početni paket eurokovanica potrošač će plaćati iznos od 100 kuna.
Iz HNB-a podsjećaju građane da će tako pribavljene kovanice moći koristiti za plaćanja u zemlji i u inozemstvu tek od 1. siječnja 2023. godine.
Naime, kovani novac eura i centa koji na naličju ima hrvatske nacionalne simbole tek će na dan uvođenja eura postati zakonsko sredstvo plaćanja u Hrvatskoj i ostatku europodručja.
Vrata na pedijatrijskoj ordinaciji u Domu zdravlja u Pločama od sutra će biti zaključana, a još je veći problem hoće li se i kada otključati. Zadnjih deset godina poslove pedijatra je obavljao dr. Latif Uzunaj koji je bio zaposlen na određeno vrijeme, dok se iz Splita, sa specijalizacije, ne vrati dr. Ana Čovo Dujmović. 68-ogodišnji dr. Uzunaj od četvrtka je i službeno u mirovini, a kako novog pedijatra još uvijek nema, ordinacija prestaje s radom, objavio je Rogotin.hr.
Dom zdravlja Ploče raspisuje natječaje, na koje se nitko ne javlja. I oni rijetki zainteresirani, kao nedavno u slučaju jedne umirovljene pedijatrice iz Karlovca, na kraju ne dođu na razgovor. Ne treba posebno naglašavati koliko je važno postojanje pedijatrijske ordinacije u Pločama, čiji su rad sufinancirali Dom zdravlja Ploče, Dubrovačko – neretvanska županija i Grad Ploče. Iako sličan problem imaju i mnogi drugi gradovi u Hrvatskoj, Pločani će se sada morati okrenuti prema najbliže udaljenom Metkoviću ili Splitu i Dubrovniku.
Dodatna opasnost je realna prijetnja gašenja pedijatrijske ordinacije, što će se vjerojatno dogoditi ukoliko ne nastavi s radom u razumnom roku. Ako se najcrnji scenarije ostvari, eventualno pokretanje ordinacije u budućnosti bilo bi složen proces koji podrazumijeva prikupljanje potpisa i osiguravanje minimalnog broja pacijenata.
No to nije jedini kadrovski problem pločanskoga Doma zdravlja, kojemu gravitira između 11 i 12 tisuća pacijenata s gradskoga područja, dijela Makarskog primorja do Zaostroga, te susjedne Hercegovine. O njima vodi brigu šestero liječnika obiteljske medicine, od kojih jedan radi pri Domu zdravlja, sukladno Zakonu o zdravstvenoj zaštiti koji je propisao da četvrtina ordinacija obiteljske medicine mora ostati u sastavu Doma zdravlja. Ostale ordinacije su poluprivatne, odnosno liječnici imaju koncesije u svojim ambulantama koje faktički nemaju nikakve veze s Domom zdravlja, osim što se fizički nalaze u istoj zgradi. Ti liječnici za svoj rad primaju glavarinu od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje. Njihova mjesečna plaća značajno je veća od plaće koju zarađuju domski liječnici, ali dosadašnje iskustvo iz Ploča pokazalo je da ni za takva zanimanja ne postoji interes. A većina sadašnjih liječnika su pred mirovinom ili imaju uvjete za mirovinu. Točnije, dvoje su već ostvarili uvjete za mirovinu, a ostali će to ostvariti u iduću godinu-dvije.
Mladi ljudi koji završavaju medicinske fakultete nisu motivirani za rad u primarnoj zdravstvenoj zaštiti bez obzira je li riječ o koncesiji ili radu pri Domu zdravlja, nego traže specijalizacije i pripremaju se za rad u bolnicama. Kako saznajemo brojni su razlozi za to, a ono što ih posebno demotivira su obila administracija koju moraju voditi i koja se stalno povećava, veliki broj pacijenata, nerijetko i stotinjak dnevno, mogućnost kazni, kojima nisu izloženi liječnici u bolnicama i sl. Osim toga, kada trebaju koristiti godišnje odmore, moraju naći zamjenskoj liječnika što je u Pločama nemoguće. Ilustracije radi, u Pločama ima liječnika koji nisu koristili godišnji odmor više od 15 godina, Rogotin.hr
Osim liječnika obiteljske medicine u Pločama, uvjete za mirovinu uskoro zadovoljava i radiologinja, što samo upotpunjuje zabrinjavajuću situaciju koja prijeti kadrovskom devastacijom u skoro vrijeme u pločanskome Domu zdravlja. Istina, ništa bolja situacija nije ni u Hrvatskoj, gdje se prema podacima Hrvatske liječničke komore, značajno smanjuje broj liječnika obiteljske medicine u sustavu, veliki broj je pred mirovinom, a nedovoljan broj će završiti specijalizaciju obiteljske medicine.
