Kada zapravo možemo reći da nešto/nekoga znamo? Kad možemo biti sigurni u to da nam je nešto dovoljno i da je to sve što nam uistinu treba? Kad (i smijemo li uopće) možemo reći da smo bogati? Kad znamo da smo nešto napravili kako treba ili ne treba? Kako znati jesi li dobra osoba ili ne? Tko zapravo upravlja našim mislima i tko nas navodi ili nam daje točne odgovore? Tko smije to činiti?

Sigurno smo se svi jednom našli u situaciji gdje smo si postavili neko ili više pitanja na koje nismo znali odgovor. Nismo znali nekoga bližnjega također, za koga smo mogli pretpostaviti da zna odgovor. Znali smo da ima netko tko zna, ali se nismo usudili jer nismo tu osobu dovoljno poznavali ili nam se bilo neugodno povjeriti strancu. Čega smo se ili se i danas bojimo?  Brojne dane sjedim sama u nekoj prostoriji i razmišljam. Postavljam si pitanja. Pokušavam riješiti zagonetke u glavi. Pokušavam pronaći dobre i savjesne odgovore. Pokušavam pobjeći od stvarnosti i stavim se u položaj promatrača. Što vidim?

Možemo li ikada biti dovoljno iskreni prema sebi samima? Možemo li onda postaviti pitanje da li možemo biti dovoljni iskreni prema drugima također?

Postoje li odgovori na ova pitanja?

Stavimo li sebe na prvo mjesto, onda ne znamo možemo li reći da smo sto posto sigurni da poznajemo sebe same. U jednom trenutku sjedimo i govorimo sebi da više ili nikad nećemo napraviti nešto, a već nekoliko trenutaka kasnije se uhvatimo u činu na koji smo olako pristali. Oprostimo si svaku grešku. Drugi put neće biti tako. Do kakvog onda zaključka dolazimo?

Ako ne mogu sa sigurnošću reći i ostati pri tome da nešto hoću ili neću napraviti i to zaista ostvariti smijem li reći da poznajem sebe? Jedno je ono što sami mislimo i osjećamo. Postoji onaj glas koji nam u točnom trenutku kaže je li ono što radimo ispravno ili ne. Taj trenutak traje dovoljno dugo da znamo je li sve u redu ili ne. Savjest je ono što bi nam trebalo biti smjernica koju jednostavno moramo pratiti i surađivati s njom. Upravo zbog toga što pored savjesti postoji ono nešto s čime se mnogi na ovom svijetu bore je uspijevamo uvijek biti savjesni i sigurni u to da činimo pravu stvar.

Što će netko reći? Kakvi će komentari biti nakon što napustimo prostoriju? Kakvo će mišljenje netko o nama imati? Hoćemo li biti omiljeni ili omraženi? Često nam se tuđe mišljenje postavi ispred savjesti. Potrčimo i napravimo nešto iako predosjećamo da to nije dobro, ali zbog tuđeg brige od drugima koliko se brinu o nama, napravimo ono drugo. Ono drugo ne smijemo nazvati pogrešno jer još uvijek ne znamo je li pogrešno ili ispravno.

Kad možemo i smijemo reći da nam je nešto dovoljno? Uzmimo za primjer stanje: „imati“. Imati nečega dovoljno znači dovoljno da mogu preživjeti dan za danom, odnosno, imati toliko da sam siguran do kraja života da mi više ništa neće trebati? Smijem li onda reći da imam ako u ovom trenutku imam dovoljno, ali ne znam da li ću imati sutra?  Pojam „imati“ razlikujemo i definiramo različito kod svakog pojedinca. Mi možemo smatrati da netko ima i previše, a ako tu osobu pitamo je li to istina, dobijemo negativan odgovor. Zbog toga i ne možemo osim nikoga osim samoga sebe upitati isto pitanje i vidjeti što ćemo odgovoriti. Tuđe mišljenje nam također ne može i ne bi smjelo utjecati na odgovor jer nam savjest ponovo daje točan odgovor, htjeli mi to ili ne.

Sada već možemo doći do toga da možemo spoznati to da tuđe mišljenje uopće ne smije biti “mjenjač” našeg stanja i osjećanja.  Ako ovo prihvatimo kao istinu dolazimo do sljedeće stanice ovog razmatranja, a to se svodi na ideju o tome jesmo li dobra osoba ili ne. Ako živimo u ovom trenutku sada, ali se stavimo u položaj promatrača sebe i ljudi oko sebe, možemo vidjeti da stareći imamo takav dojam da se ljudi neprestano kvare. Da situacija postaje sve gora i gora iz dana u dan. Postajemo svjesni da su ljudi takvi da bi nas mogli “zeznuti” zbog vrlo nebitnih stvari. Isto tako možemo primijetit da ljubav, prijateljstvo, obitelj… nema jasna pravila o tome kako bi nešto moglo biti ispravno. Imamo dojam da bi brat iznevjerio brata bez ikakvog problema. Sestra bi sestru gurnula u ponor kako bi se uzdignula. Majka bi se zbog ljubavnika odrekla djeteta. Dijete bi zbog društva napustilo dom. Zbog nekog ideala kojeg ne možemo nazvati vjerom, čovjek bi oduzeo pravo na život drugoj osobi jer misli da na to ima pravo. Postavljamo pitanje: “Zbog čega se onda uporno udaljavamo od dobra ako dobro poznajemo?”. Jesmo li zapravo svjesni da imamo sve i da nam je sve darovano, a mi taj poklon ne samo da odbijamo, nego ga pritom i uništavamo?

Kako onda možemo znati ili reći jesmo li dobre osobe?

Vratimo se u svoje tijelo. Sada više nismo promatrač. Sad si ti samo ti. Možeš li se prisjetiti svake osude koju si maloprije dok si čitao onaj dio o tome što drugi rade, primjeniti na sebi? Možeš li sam sebe osuditi? Možeš li samog sebe zapitati ili se prisjetiti što si ti nekome loše napravio i pritom sebe kazniti i priznati da si pogriješio? Osjećaš li se sada dobro ili loše? Koliko si puta bio sretan kad si spoznao da si učinio nešto loše? Vjerojatno nijedan. Ako možemo biti iskreni prema sebi, onda se i možemo suočiti s tim da u nama postoje dvije zvijeri. Dobra i loša. Ne postoji uvjetovana dobrota ili zloba u čovjeku. Ne postoji jasno definirana osobnost kod čovjeka. Postoji samo onaj put koji odaberemo. Postoji veličina one zvijeri koju hranimo. Ako prihvatimo da smo sposobni biti bolji iz dana u dan, onda možemo shvatiti i to da jedino mi sami možemo odrediti kakva ćemo osoba postati, postajati. Ako smo danas dobri, to ne mora značiti da sutra ne možemo postati loši i obrnuto. To znači da nam se svaki dan poklanja kao potpuno nova prilika u kojoj sve možemo promijeniti. Svaki dan možemo napraviti nešto novo, dobro, veličanstveno. Svaki dan možemo proučiti sebe. Svaki dan možemo postati svjesni lošega što smo napravili i možemo napraviti sve da to ispravimo. Svaki dan možemo stvoriti nešto novo. Svaki dan možemo iznenaditi svijet, jednu osobu, zajednicu, obitelj, prijatelja. Svaki dan možemo otputovati i vidjeti nešto drugačije. Svaki dan započeti novi posao. Svaki dan krenuti ispočetka. Svaki dan biti netko drugi, bolji. Svaki dan možeš odabrati hoćeš li biti dobra osoba. Koliko je nevjerojatan taj osjećaj? Koliko si sretan sada kada znaš da si ti onaj koji može nešto preokrenuti na dobro? Koliko si svjestan toga da si savršeno stvorenje, stvoreno od  Stvoritelja? Koliko odlučuješ biti dobar?

Kako bi zaključili ovo razmišljanje… Sve se zapravo može svesti na to da odgovori na postavljenja pitanja s početka zapravo ne mogu imati savršen odgovor. Da ispravan i dobar odgovor ne postoji. Da ne postoji netko tko nama može dati pravilan odgovor jer nitko ne može biti ti i ti ne možeš biti netko drugi. Nitko ti ne može dati bolji odgovor na tvoje pitanje od tebe samoga, odnosno tvoja savjest koja je Božji dar. Zašto? Zato što ti samo sebi možeš suditi, samo sebe možeš popraviti ili pokvariti. Samo sebe možeš promijeniti. Postani svjestan toga i budi zahvalan. Postani svjestan da si ti jedini koji možeš od sebe stvoriti savršeno stvorenje.

Postoji li bolji osjećaj od toga? Postoji li bolji odgovor na svako pitanje od toga da sam možeš znati sve samo tako da radiš na sebi? Da tobom može i ima pravo upravljati samo Onaj od koga si stvoren? Da ti nitko ne smije i ne može suditi bolje i pravilnije od Onog Bitnog, Najboljeg. Nema.Odgovor na svako pitanje leži u spoznaji da samo možeš odabrati pravi put. Da svako skretanje s puta može biti smjernica za povratak na pravi put. Da svaki pad može bit ustanak. Da se sve može popraviti. Da sve ono dobro i loše što se dogodi danas ne može biti bolje ili gore od onoga što slijedi sutra. Ne trebaš se bojati. Ti to možeš nadvladati jer da ne možeš ne bi ni bio odabran za taj zadatak. Samo ti to možeš. Hrani dobrotu u sebi, pokreni se i  promijeni se!

Božena Ljušanin

kristocentrik.wordpress.com

Sveti Agricije (Agricius, Agritius, Agrecius), misionar i biskup njemačkog grada Triera (Rheinland-Pfalz) u IV. stoljeću, rođen oko 260, bio je podrijetlom Sirijac. Patrijarh Antiohije (danas Antakya u Turskoj), bio je prijatelj i savjetnik carice Jelene Križarice, majke cara Konstantina. Trier je bio carska rezidencija od 286, a sjedište biskupije od I. stoljeća. Agricija je biskupom Triera na prijedlog carice Jelene imenovao papa Silvestar I. Biskupsku službu obavljao je dvadesetak godina, a sudjelovao je 314. na crkvenom saboru u Arlesu. Sagradio je mnoge crkve u svojoj biskupiji i obratio mnoge nevjernike u Galiji i na području današnje zapadne Njemačke. Započeo je i gradnju trierske katedrale.

Sveta Jelena Križarica poklonila je biskupu Agriciju i trierskoj biskupiji glasovitu „svetu tuniku“ koju je Isus nosio prema mjestu svoga raspeća i za koju su rimski vojnici bacali kocku, čavao s križa na kojem je Isus raspet te relikvije svetog Matije apostola. Te se relikvije i danas čuvaju u trierskoj katedrali te već stoljećima privlače mnoge hodočasnike. U Agricijevim čuvenim trierskim školama predavali su sveti Maksimin i sveti Paulin, a njegov prijatelj bio je i sveti Atanazije, koji je kao prognanik boravio u Trieru. Atanazije je tada pohvalio visoku razinu vjerskog života u trierskoj biskupiji. Sveti Agricije preminuo je u Trieru godine 335. Zaštitnik je biskupije Trier, stolara, građevinara, slastičara, kovača, krojača i mesara.

Prije otprilike dva mjeseca u vrijeme kada su planirali svoju Božićnu mini turneju po jugu Lijepe naše vodstvo KUDA-a KLEK iz Ogulina pod ravnanjem profesora Joška Ćalete po njegovom naputku završni koncert zadnjeg dana Božićnih blagdana održan je u vidonjskoj župnoj crkvi  Gospe Ledene. Odmah po dolasku gospodin Ćaleta je goste odveo u crkvu kako bi u dvadesetominutnom upjevavanju  naštimali glasove i prilagodili se prostoru.  Za vrijeme slavljenja  Euharistije koju je predvodio don Ivo Bezina pjevali su župni pučki pjevači i mješoviti zbor, a jednu od pjesama za vrijeme svete  Pričesti otpjevali su gosti. Na kraju svete Mise u prostor prezbiterija izlaze članovi KUD-a KLEK i u četrdesetak minuta nastupa otpjevaju petnaestak  Božićnih pjesama sa područja cijele Hrvatske. Župljani i zamjećeni veliki broj vjernika iz okolnih mjesta gromoglasnim pljeskom ispraćali su svaku izvedbu. Kao šlag na kraju koncerta otpjevali su Thompsonovu pjesmu Lijepa li si u vlastitoj izvedbi na oduševljenje svih.

Nakon nastupa uz susretljivost uprave AM Narona organiziran je obilazak muzeja  čijom su se postavom gosti oduševili. Njihovu posjetu muzeju domaćini su iskoristili kako bi im pripremili ručak naravno uz opće poznato pečenje kakvo bi to gošćenje bilo bez neretvanskog brujeta od jegulje i cipola.

vid.hr

Vokalni ansambl KUD-a Klek Ogulin u svojim izvornim nošnjama, u župnoj crkvi Gospe Snježne u Vidu, pod dirigentskom palicom maestra dr. Joška Ćaleta, održat će koncert hrvatske pučke božićne vokalne tradicije pod nazivom „Kad se Isus ditić u Betlem porodi“.

Koncert će se održati u nedjelju, 10.01. 2016. odmah nakon sv. Mise.

Na svetoj misi biti će i gosti dok će tijekom same mise pjevati naš župni mješoviti zbor i pučki pjevači kako bi naši gosti imali uvid u naš način pjevanja. Koncert će trajati oko 40 minuta. Bilo bi lijepo da se odazovete u što većem broju.

Koncert je koncipiran kao presjek glazbene aktivnosti u božićno vrijeme.

Biografija vokalnog ansambla KUD Klek Ogulin

Vokalni ansambl KUD–a “Klek”  njeguje klapsko i folklorno pjevanje te accapella izvodi najljepše folklorne napjeve iz alpskog, dinarskog, panonskog i jadranskog kulturnog područja Hrvatske. Na repertoaru ansambla je preko 80 folklornih napjeva za koje aranžmane potpisuju dr. Joško Ćaleta te niz drugih istaknutih folklorista i muzikologa.

Vokalni ansambl je postigao vrlo zapažene rezultate na raznim smotrama i festivalima a redovito je nastupao na godišnjim koncertima Društva kao i na mnogobrojnim Međunarodnim festivalima folklora. Ansambl je 2013. godine na Međunarodnom festivalu božićnih pjesama u Pragu osvojio drugo mjesto a na Festivalu božićnih pjesama „Spavaj mali Božiću” u Sesvetama, po ocjeni stručnog povjerenstva, proglašen najboljim vokalnim ansamblom te osvojio zlatnu plaketu.

Unatrag desetak godina, pod vodstvom dr. Joška Ćalete, istaknutog hrvatskog etnomuzikola, ansambl je uvježbao i niz prekrasnih božićnih pjesama iz raznih krajeva Hrvatske što je rezultiralo samostalnim božićnim koncertima “Došli smo Vas pohoditi” i “Kad se Isus ditić, u Betlem porodi” kojim se predstavio na Međunarodnim festivalima adventskih i božićnih pjesama u Budimšpešti, Bratislavi, Pragu i Kočevju te u mnogim gradovima Hrvatske.

Izuzetno važan dio repertoara ansambla čine korizmeni napjevi hrvatskih krajeva kojima se ansambl također predstavio diljem Hrvatske i Europe te niz puta nastupio u okviru manifestacije Pasionska baština.

Voditelj i dirigent vokalnog ansambla je Joško Ćaleta, dr. sc. etnomuzikologije. Umjetnička voditeljica KUD-a Klek Nikolina Luketić Delija.

izvor: vid.hr

Dijete je puno pouzdanja, prostodušnosti i neusiljenosti. Ono se ne boji.  Za nj ne postoje prepreke i granice. Njemu je sve moguće. Dijete se slobodno obraća srcu koje ne može drugačije nego biti otvoreno za susret. Taj susret Dijeteta i svijeta se dogodio u jednoj špilji u Betlehemu, susret u kojem je nebo dotaklo zemlju. To nevino Dijete bijaše položeno u jasle gdje ga je probadala slamica. Nastala je velika radost, čak su i neki ljudi pošli sa istoka prateći zvijezdu da se poklone tome Kralju. Mudraci koji se dolaze pokloniti tako označavaju jedan novi početak. Oni ne samo da donose darove već započinju povorku koja će se  klanjati tome Dijetetu kroz čitavu povijest. Ne prestavljaju samo ljude koji su pronašli put spasenja . Oni prestavljaju  ono i naše unutarnje duhovno išćekivanje i klanjanje jednom malom Dijetetu u štalici.

Kao od nikuda u svoj toj radosti ponovno se pojavljuje anđeo. Ali sada ne stavlja u prvi plan dijete, mudrace, štalicu… U prvi plan gura Josipa  kojemu izdaje nalog : “Ustani,uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi” (Mt 2,13). Herodu nije bilo do slavlja on razmišlja samo o moći, vlasti. Vijest o djetetu koji je pretendent na prijestolje, primio je od mudraca te ga je ona  duboko zabrinula, a s obzirom na njegovu čud odmah je bilo za pretpostaviti da ne će prezati ni pred čim. Čemu toliki strah od jednoga djeteta pitamo se? Čemu tolika ubojstva djece koja se vrlo često pojavljuju u ovome svijetu bilo pobačajima, ratovima….  Svakako se opet postavlja pitanje borbe između dobra i zla, smisla i besmisla.  Nehumanost počinje tamo gdje je čovjek nevažan. Gdje se iz nečijega djela ne zapaža čovjeka, gdje se iza umjetničkog djela ne pita umjetnika,  gdje se iza dječijeg crteža ne pita za vapaj djeteta za ljubavlju. Nehumanost nastaje kada ljudi misle samo na svoju moć baš kao i Herod. Valja nam se onda svatko za sebe upitati:“ ako se Bog udostojio postati čovjekom, krajnje je vrijeme da i čovjek postane čovjek“,  čovječe gdje si?  Valja doviknuti: „Čovječe vrati se sebi dok još imaš kome!“ Mi ljudi smo ranjivi ali tako isto možemo raniti i drugoga. Uvijek vidimo kod drugih slabe točke, tako u svojoj ranjenosti dolazimo u napast da i drugima naudimo. Herod ne samo da je postao krvavi kralj već je izgubio i svoje ljudsko dostojanstvo. Koga je htio ubiti? Dijete koje nikome ništa nije krivo bilo.

Sve češće u novije vrijeme pooštravaju se zakoni o prometu. Valja još bolje pripaziti na pješačke prijelaze, na crveno svjetlo, na prednost drugih sudionika u prometu, na znakove zabrana. Sve je to po ljudskom dogovoru ozakonjeno na način kako to ljudi obično čine. Moraju ga se držati i oni koji su ga izglasali. Čovjek više ne može hodati kako hoće, prelaziti cestu gdje hoće. Crveno ga svjetlo zaustavi i mora čekati dok mu se ne pojavi zeleni znak. Ako prekrši propis u opasnosti je da plati globu. Očito čovjek shvaća da je i to u službi života, da je to za njegovo dobro. Takva ograničenja omogućuju mu u današnjem ritmu života sigurnije kretanje i sigurniji život. Svaka majka  po svome majčinskom instiktu i ljubavi prema djetetu na vrijeme će iz djetetove ruke uzeti nož ili bilo koji drugi predmet koji bi mu mogao naškoditi. Možda će i dijete plakati zbog toga, ali majka mu zbog toga neće vratiti takav predmet. To je jednostavno zbog zaštite života. Nitko ne će optužiti majku da time ugrožava slobodu djeteta. Jer sloboda mora biti u službi života. Pa svaki čovjek ipak razumije ovakvu logiku. Čovjek tako prihvaća vlastito ograničavanje prostora sloboda kada su one u službi života. No vidimo da Herod mogli bismo reći „ uzima stvar u svoje ruke“ pa čini pokolj Nevine dječice, a sve to radi kraljevstva, moći i vlasti. Tako ta djeca postaju mučenici Herodove hlapljive zatvorenosti u sebe. Kolike su majke i očevi, koliki političari, koliko današnje čovječanstvo gubi tu humanost i koliko je častohlepno poput Heroda?  Kako se osloboditi te grižnje savjesti kada znamo da su takvi zakoni još i danas na snazi. Boli li duša one koji to rade, koji to žele učiniti? Muči li ih svijest barem malo?

Nikakva vlast ne smije dopustiti ubijanje čovjeka, nikoga se ne smije bez obrane osuditi na smrt.  Stoga zamolimo Isusa da nam dade snage nama i svim ostalim ljudima da zavolimo život bez ikakvih častohlepnih namisli.

fra Ivo Rastočić

kristocentrik.wordpress.com

Župa svetog Ilije objavila je statistiku za 2015. godinu. Iz nje je vidljivo da su sve kategorije od krštenja, vjenčanja, prvopričesnika u opadanju osim krizmanika. Kada vidimo ove podatke bilo bi zanimljivo znati i koliko je ljudi u prošloj godini otišlo trbuhom za kruhom u Njemačku i ostale europske zemlje. Koliko djece svoje očeve viđa svako tri, šest ili više mjeseci na par dana. Zato želimo da se u novoj godini ovi statistički podaci iz župe promjene u pozitivan trend, a ovi drugi u negativan.

Brojna metkovska Frama želeći prenijeti svima radost koju osjećaju u svojim mladenačkim srcima u iščekivanju rođenja Isusova snimili su veseli video kojim su svima zaželjeli Sretan Božić. U videu prema ideji voditeljice formacije Mirele Popović sudjelovali su svi Framaši, a snimio ga je i montirao Luka Grgić. Pogledajte..