Prije nego što vas počnem navikavati na uobičajeni izgled kolumne, moram zaključiti temu koja me je zaokupljala prošlih mjeseci – usporedna povijest sastavnica hrvatske i srpske književnosti potaknuta nedavno prihvaćenim Zakonom o kulturnom naslijeđu Republike Srbije. Prije toga ću se kratko osvrnuti na jezikoslovne odraze napada na Ukrajinu.

Ne znam za što sam, ali sam protiv

Jezikoslovne se rasprave koje je potaknula ruska agresija na Ukrajinu uglavnom odnose na prilagodbu ukrajinskih toponima hrvatskomu jeziku. Piše se svašta, ima tu i posve proturječnih članaka poput onoga jednog stranog slavista koji na jednome mjestu tvrdi da je prilagodba ukrajinskih toponima prema likovima iz ukrajinskoga jezika nepotrebna, a nekoliko redaka niže napominje kako je većinu ukrajinskih toponimskih likova u hrvatski jezik uveo TANJUG. Za što je on, nisam shvatio, ali uglavnom je protiv, što god to protiv bilo. Prilagodba je ukrajinskih toponima ujedno posvađala Viktora Ivančića i Inoslava Beškera. Uvijek se rasplačem kad se netko tankoćutan poput Ivančića, komu se zarez u štivu nije mijenjao otkad je propisao, žali na krvoločno jezično redarstvo.

Ipak, problem nije tako jednostavan jer se ukrajinski toponimi hrvatskomu jeziku prilagođuju na tri načina: kao egzonimi, tj. pohrvaćena imena (npr. Lavov je hrvatski egzonim koji je u hrvatski jezik uveo Bogoslav Šulek) te kao prilagođena imena primljena preko ruskoga (npr. Kijev, Harkov, Nikolajev) ili ukrajinskoga jezika (npr. Kijiv, Harkiv, Mikolajiv). Pritom valja napomenuti kako je glavni ukrajinski grad Ivan Tomko Mrnavić početkom XVII. stoljeća nazivao Kijevo, a u XVIII. stoljeću dio je hrvatskih književnika rabio lik Kijov prema poljskome liku Kijów. U Hrvatskome pravopisu (2013.) navodi se kako su imena ukrajinskih gradova koja su u hrvatski jezik ušla prema ruskome izgovoru normativno ravnopravna s imenima prilagođenim prema ukrajinskome izgovoru (npr. Kijev i Kijiv), ali se za nova imena preporučuje isključivo prilagodba prema ukrajinskome izgovoru (npr. Doneck, Ivano-Frankivsk, Zaporižja). Ukratko, ne stoji Ivančićeva tvrdnja da je prilagodba ukrajinskih toponima prema ukrajinskome jeziku počela s ruskim napadom, ona je otpočela još prije ruskoga pripojenja Krima 2014., a u prošlih nekoliko tjedana pravopisne su preporuke ušle u opću uporabu i to bez ikakva naloga navodnoga jezičnog redarstva. Budući da su se imena Kijev i Lavov ustalila, ona su i danas uglavnom u uporabi u medijima, a ostala su se imena ukrajinskih gradova u hrvatskome više-manje prilagodila prema ukrajinskome izgovoru. Zagovori, pak, da se imena iz jezika koji se pišu ćirilicom transliteriraju, mogli bi dovesti do toga da jednoga dana Pančevo pišemo Panchevo, a Ohrid Okhrid. Mislio sam da su problem zapisa slavenskih jezika riješili sveti Ćiril i Metod negdje u IX. stoljeću, ali rado Hrvat rješava nešto što je odavna riješio.

Dva stoljeća bunjevačkih prijevoda sa srpskoga

Sad je vrijeme da zaključimo i priču o odnosu hrvatske i srpske književnosti do 1867. Nakon što smo pokazali kako Dalmatince (uključujući, dakako, Dubrovčane i Bokelje) Jovan Skerlić nije smatrao dionicima srpske književnosti, ostaje nam riješiti pitanje pripadnosti bosanske i slavonske književnosti. Za početak evo Skerlićeva navoda: „Isto tako bez većeg uticaja su bile i ostale lokalne i katoličke književnosti naše, bosanska književnosti XVII i XVIII veka, slavonska književnost XVIII veka. Pobožna i moralna književnost rodoljubivih bosanskih franjevaca bila je pisana ćirilicom, kojom se franjevački red služio sve do 1825. godine; glavni pisac te bosanske franjevačke književnosti Matija Divković pisao je, po sopstvenim rečima, jezikom slovinskiem, a slovi sarpskiemi. Ali verske razlike bile su tako velike, strah od svega što je šokačko tako silan da pravoslavni Srbi nisu hteli ni da čuju za te knjige katoličkoga duha, iako ćirilicom pisane.“

Nakon toga Skerlić prelazi na bosanskoj književnosti povijesno i duhovno blisku slavonsku književnost. Prvo nas izvješćuje o prijevodima hrvatskih djela na srpski jezik i srpskih na hrvatski. Tako je tridesetak godina nakon objave prvoga izdanja Reljkovićeva Satira (1762.), točnije 1793., to hrvatsko djelo, preveo u „nakazni slavenosrpski jezik“ Stefan Rajić, a Georgije Mihaljević na isti je jezik 1803. preveo Aždaju sedmoglavu (objavljenu 1767.) Vida Došena s „dalmatinskoga“. Zabilježen je i obrnut slučaj, pa je Hrvat Bunjevac iz Sombora Ivan Ambrozović izdao 1808. „ilirski prevod“ Pričta  Jovana Muškatirovića. Kako to da su se književna djela koja navodno pripadaju istoj književnosti i koja su navodno pisana istim jezikom prevodila?

Nakon što je čitateljstvo naputio da osim pokojega usamljenog slučaja „nema primera ranije veze slavonske književnosti sa novostvorenom književnošću pravoslavnih Srba u južnoj Ugarskoj“ (s tim da kao jedine hrvatske književnike koji su mogli utjecati na srpsku književnost spominje Kačića, Reljkovića i Došena), Skerlić zaključuje: „Ni jedna od lokalnih književnosti naših novoga vremena, ni dalmatinska, ni bosanska, ni slavonska, kao ni stara srednjovekovna, nisu stvarno uticale na stvaranje i razvitak književnosti kod novodoseljenih Srba u južnoj Ugarskoj u XVIII veku.“ Nije pritom nezanimljiv ni opis duhovnoga stanja u tadašnjemu srpskom svetu: „U to vreme, Srbija, gotovo pusta, bila je samo beogradski pašaluk, u kome dve austrijske okupacije nisu izmenile žalosno stanje stvari; malena Crna Gora borila se bez prestanka s Turcima za svoj opstanak; u Bosni i Hercegovini nije bilo ni traga od duhovnoga života, a Stara Srbija porobljena, popaljena i opustela, posle dve velike seobe, bila je u očajnom stanju. Ono što je bilo duhovnoga života u srpskom narodu to je bilo kod ono nekoliko stotina hiljada begunaca koji su se nastanili u pustim ravnicama južne Ugarske.“ Skerlić, dakle, drži da se srpska književnost počela razvijati u današnjoj Vojvodini, koncem XVIII. stoljeća. Pritom treba imati na umu da je u Bosni i Hercegovini, dok u tamošnjih Srba, kako Skerlić navodi, nije bilo ni traga duhovnoga života, cvala franjevačka književnost ne samo na narodnome hrvatskom jeziku, nego i na latinskome i talijanskome. Književnost bosanskih i hercegovačkih franjevaca možda nije dohvatila dubrovačke visine, ali je iznjedrila desetke autora i djela.

Znači ovo je tren kad sve tuđe mi izgleda slatko

Sve u svemu, Jovan Skerlić, otac srpske književne historiografije i jezične politike, u svojemu uvodu u studiju Istorija nove srpske književnosti (1914.) odbacuje, uz rijetke iznimke, povezanost dalmatinske (a posebno dubrovačke), bosanske i slavonske književnosti od srednjovjekovlja do početka XIX. stoljeća sa srpskom (za dalmatinsku književnost izrijekom tvrdi, a za bosansku i slavonsku neizravno kaže da su sastavnicom hrvatske književnosti), a pokazuje i kako su se književna djela pisana tadašnjim hrvatskim i srpskim (točnije slavenosrpskim) književnim jezikom prevodila, čak i u krajevima u kojima su Hrvati i Srbi zajedno živjeli (tako je Slavonca Reljkovića prevodio Slavonac Rajić, a Banaćanina Jovana Muškatirovića Bunjevac Ivan Ambrozović), pa pisce Zakona o kulturnome nasljeđu i sve one koji drže da ne treba raspravljati o tome čije je što jer sve je to naše, pozivam da pročitaju prvih nekoliko stranica Skerlićeve knjige i spoznaju zašto ono što je naše nije njihovo.

Imoćani i golf

Uzagrebačkome kafiću Ante i Mate čitaju Sportske novosti. „Mate, jesi vidija? Golferi iz Imackoga prvi u drugoj ligi!“ „A di treniraju?“, Mate će. „Borati, na Srđu, neće naši svuda!“,  s nokta će Ante.