Novinar Sportskih novosti je Darija Srnu uhvatio na sigurnom, u krugu obitelji, ali i dalje žestoko potresenog sa svime što je proživio posljednjih dana, od trenutka kada je Putin izdao naredbu da Rusija napadne Ukrajinu, pa sve dok se nije uspio domoći mađarske granice.
– Bože, što se to događa? – ponovio je Darijo nekoliko puta, odajući dojam čovjeka koji je još uvijek u šoku. – Pitaju me ljudi zar nismo znali da će se to dogoditi. Nismo, znao je to samo jedan čovjek – kazao je Darijo te krenuo sa svojom potresnom pričom koju je proživio u Kijevu.
– Kad je sve krenulo u srijedu u 4.15 ujutro odmah sam se probudio i shvatio što se događa. Nazvao sam dva prijatelja Hrvata, brže-bolje otišao u naš hotel, te smo krenuli u akciju dovođenja naših stranaca klubu. Uskoro smo ih sve okupili. Samo je Brazilaca sa svojim obiteljima bilo skoro 50, a brojan je i naš talijanski stožer. Došli su u hotel i neki stranci Dinama iz Kijeva. Sljedeći korak bili su pozivi ambasadama, logično je da od njih očekuješ najveću pomoć. I dali su ljudi iz ambasada sve od sebe da pomognu, ali nisu uspijevali pronaći način da osiguraju našim igračima i trenerima izlazak iz zemlje.
Vi ste osobno imali mogućnost da odete?
– Imao sam kao i svi ostali da odem na svoju ruku, sjednem u auto i krenem. No, i ja i naš talijanski stručni stožer smo to odbili, nismo htjeli ostaviti naše Brazilce. Nisam mogao biti taj koji će otići prvi i ostaviti tamo sve te igrače, njihove obitelji, djecu… Naši Brazilci su dečki od 18, 19, 20 godina, pa oni su još djeca. Morali sam ostati uz njih i pronaći rješenje.
Pronašao ga je pozivom na adresu koje bi se u tim trenucima malo tko sjetio.
– Nazvao sam predsjednika UEFA-e Aleksandera Čeferina, nazvao sam ga osobno. Naš klub s njima imao dobre odnose, upoznao sam ga, osjetio da je ispravan čovjek i kad sam vidio da nemamo izlaza sjetio sam se njega. “Predsjedniče, pomozite nam, trebamo vas”, tako sam mu se obratio, u jednom trenutku sam i zaplakao. I Čeferin je odmah poduzeo sve, pretpostavljam i više od toga, zvao bi i usred noći tražeći rješenja. Zauzeo se za naše igrače i njihove obitelji kao da su njegova djeca u pitanju, ne znam koga je sve zvao i što je radio, ali bili smo u stalnom kontaktu i uvjeravao me da će pronaći rješenje pod bilo koju cijenu, ali da nas neće ostaviti na cjedilu.
Dan i pol nakon poziva Čeferinu, Srni je opet rečeno da bi bilo dobro da ode jer će se stanje samo dodatno pogoršavati.
– Sjeo sam ipak u svoj auto te krenuo na put do Mađarske. No, Čeferin još nije riješio pitanje naših stranaca. Nazvao sam ga i pitao što se događa, kada ćemo riješiti našu dramu. Čeferin mi je tada kazao da ima rješenje te obećao da će svi ti igrači i njihove obitelji sigurno napustiti Ukrajinu. S njegovim obećanjem sjeo sam u auto, a Čeferina izravno spojio s našim Brazilcem Moraesom, jer on dobro govori engleski. Nekih 18 sati nakon što sam krenuo na svoj put automobilom dug 37 sati, Čeferin mi je javio da je Brazilce s obiteljima smjestio u vlak koji će ih odvesti na sigurno. Desetak sati kasnije javio mi je da je i Talijanima osiguran vlak koji će ih odvesti do granice, tako da su oni u ponedjeljak ujutro napokon stigli doma u Italiju. Tako sam miran i sretan – koliko to već čovjek može biti u takvim okolnostima – stigao do Mađarske.
Čeferin je dakle odigrao ključnu ulogu u izvlačenju većine Šahtarovih stranaca?
– Nije Čeferinova najveća stvar u životu to što je uspio iz male zemlje doći do pozicije predsjednika UEFA-e. Čeferinov je najveći uspjeh to što je veliki čovjek, koji je veličinu pokazao onda kad su je ljudi u velikoj drami istinski trebali. Nikada mu to nećemo zaboraviti. ja osobno, ali ni Šahtar, ni Ukrajinski nogometni savez, cijela Ukrajina, ali i svi dobri ljudi. Važnu je ulogu u svemu odigrao i predsjednik ukrajinskog saveza Andrej Pavelka, koji je cijelo to vrijeme pomagao Čeferinu i tražio neka svoja rješenja. Kompletna naša drama trajala je nekoliko dana, ali vjerujte mi da sekunda u takvim okolnostima traje kao cijeli sat. Kako god, UEFA je neizmjerno privilegirana što ima Čeferina na čelu.
A gdje su domaći igrači Šahtara?
– Raštrkani su po cijeloj Ukrajini, svatko je sa svojima. U stalnom sam kontaktu s njima, ali znate da oni ne smiju napustiti Ukrajinu.
I što reći nakon svega?
– Možemo se samo moliti za sve te ljude, za mir i nadati se najboljem. I humanitarno pomagati na svaki način. Hvala svih Hrvatima, hvala cijeloj Hrvatskoj, hvala svima koji pomažu. Tamo su ljudi koji se bore za svoju državu i za svoje domove. Mi znamo što to znači, meni je ovo već treći rat koji sam proživio u životu. Znamo svi da ne smijemo stati i predati se, nego se svatko treba boriti na svoj način. Nažalost, u Ukrajini je veliki kaos, ne znam može li humanitarna pomoć uopće doći do potrebitih, do mnogih sigurno ne može, ali to nas ne smije zaustaviti. Uvijek je postojala velika veza između ukrajinskog i hrvatskog naroda, ona postoji i sad, te Ukrajinci znaju da je hrvatski narod uz njih. Znaju i da je cijeli svijet uz njih. Ja sam u Ukrajini proveo 19 predivnih godina, neizmjerno mi je drago zbog toga, to je moja druga domovina i dakako da ću uvijek raditi sve što mogu i znam kako bih joj pomogao.
Dao je Darijo u tih 19 godina Ukrajincima pregršt radost, ne dvojimo da će im zajedno sa Šahtarom još puno toga dati sljedećih godina. Pronaći će se način da Ukrajina ponovo diše na način koji svaka zemlja zaslužuje. u ovom su ratu mogli spoznati koliko ih svijet cijeni i voli. I da je običan čovjek uz njih. Čeferin nije običan čovjek, on je vrlo utjecajan, ali način se zauzeo za igrače Šahtara pokazuje koliko je važno uvijek ostati Čovjek do kraja…
Piše: Robert Šola / Sportskih novosti
