Vrag ti odnio i šengensku granicu i k’o je izmisli. Ne možeš, čovječe Božji, više prenijeti preko granice ni mrvicu sira, a kamo li pečenicu i suha rebra što su mi ih mater i ćaća sušili u Hercegovini i poslali mi ih da se osladim zavičajem – jada se jedan zagrebački Hercegovac koji se s Kutlešine strane (Granični prijelaz Vinjani Gornji – Osoje, op. a.) morao vratiti s materinom pošiljkom suhih svinjskih rebara, pečenicom i malo sira i masla i ostaviti je u Hercegovini, piše Večernji list BiH.

Pita me on imam li išta za carinu i što vozim! Daj, molim te, kome mater i ćaća nisu odgojili svinju, zaklali, osušili i poslali za Zagreb! Eto što vozim!

Međutim, sve bliži ulazak Hrvatske u šengensku zonu znatno je pooštrio kriterije i malo se toga može prenijeti preko granice pa makar bilo i za osobnu uporabu. Najneprirodnija granica na svijetu između istog naroda između Dalmacije i zapadne Hercegovine sve više “bode oči”, nakostriješi čovjeka, sve više je zapreka i sve teže je prevesti hercegovačke delicije što je do jučer bilo nezamislivo. Ali sad je tako. Kažu, bit će još strože.

I koje je rješenje? Ne treba biti prosječan političar da bi čovjek shvatio da je jedini spas da BiH što prije uđe u Europsku uniju i da ova nesretna granica nestane kao i ona između Austrije i Njemačke. Ili Slovenije i Hrvatske. Jednostavno prijeđeš, vidiš da su ti granični prijelazi, u koje su spiskani milijuni i milijuni, spomenik jednom vremenu, da ne kažem kakvom, i ideš nesmetano dalje. Sloboda kretanja roba, ljudi i kapitala maksimalna! Ali tko će to dočekati da Bosna i Hercegovina, ovakva kakva je, uđe u Europsku uniju! S ovom pameti neće za “sto godina”!

Ali Hercegovci ne bi bili Hercegovci da se ne znaju snaći. Za Božić i Novu godinu na šporetu mora kvrcati kiseli kupus sa svinjskim nogama i ušima, što će ih podsjetiti na djetinjstvo, na trpezi mora biti i sira i pečenice i pršuta. I crnog vina. Blatine. Ta, kad završi polnoćka, treba svratiti kod prijatelja ili prijatelji kod tebe. A da ne govorimo o božićnoj obiteljskoj trpezi. Stol jednostavno mora biti “tijesan” pa ma koliki bio.

– Pajdo moj, ja sam ti naša’ šnjuru – veli jedan šengenskom granicom “pogođen”. Prijateljstvo otprije, ali posebno i taj nesretni potres, me još više sprijateljio s mojim Petrinjcima, Sišćanima i Zagorcima i ja ti sada svinjokolju imam kod njih. Lijepo kupim svinje kod ljudi koji imaju OPG, domaće je domaće, ljudi srede meso, a majstori su svog zanata, i odmah isti ga dan prebacim do dalmatinske Zagore ili u Imotsku krajinu do mog prike na sušenje. Sve odvezem osim kobasica koje se odlično daju osušiti i u Zagorju pa ih onda čim se osuše ja i moj Štefek probamo pod brajdama. Pršute, pečenice sušim na dalmatinskoj buri i kad budu gotovi, nema im ravna – ne zna se jesu li sređeniji ili slađi, a k tome mirišu mojim jugom, burom i dimom kakav je samo dolje.

Eto vidite kako šengenska granica i razna druga čuda, potresi i druge elementarne nepogode, stvaraju nove prilike i nova prijateljstva. Ni jedno zlo nije za zlo, shvatio sam što su mi stari govorili. Ili svako zlo za neko dobro.

A Božić samo što nije.

Piše: Tihomir Begić / VL