Ljubav prema zastavi. Ljubav prema odori. Ljubav prema Domovini. Vrijednosti su to koje kroz život njeguju otac i sin – Šćepo i Boško Šutalo. Otac – umirovljeni brigadir s impozantnom karijerom u Hrvatskoj vojsci. Sin – mladi poručnik čiji početci već sada ukazuju kako će put kojim je krenuo biti itekako uspješan.

Šćepo i Boško Šutalo ljudi su kojima se Metković ponosi, a obojicu su u prostorijama Grada primili gradonačelnik Dalibor Milan i zamjenik Robert Doko, objavio je metkovic.hr.

Šćepo Šutalo diplomirani je agronom koji je prije Domovinskoga rata radio u struci. Tijekom djetinjstva i odrastanja, nikada nije niti pomislio kako bi jednoga dana mogao postati vojnik. Ipak, nastankom Hrvatske i početkom agresije na Domovinu, ponos i domoljublje potakli su ga da se u Hrvatsku vojsku odmah prijavi kao dragovoljac.

„Mi Hrvati smo oduvijek maštali o svojoj državi. Već u prvim danima agresije na Hrvatsku u meni se budilo domoljublje i taj hrvatski ponos. Nisam dvojio i odmah sam se prijavio da kao dragovoljac branim našu državu. Dana 30. rujna 1991. krenuo sam u Hrvatsku vojsku i život je napravio da u njoj ostanem sve do umirovljenja, do 1. siječnja 2023. U Domovinskom ratu proveo sam 57 uzastopnih mjeseci kao dragovoljac, na terenu odakle se Metković branio – Topolo, Stolac (Bačnik, Stražnjica, Gola brda), Hrasno, Ravno, Dubrovnik, Ćilipi  itd. Dosta vremena u ratu sam proveo i na brdima. To je strašan teren, ali vrlo dobro poznajem brdo i te krajeve i nikad ne bih dopustio da netko drugi ode prije mene. Bilo je zaista teških trenutaka, a najgori su bili oni u kojima je Metković svakodnevno granatiran, kada su padale krmače i stradavali civili. Međutim, moral i hrvatsko srce su uvijek bili veliki i to nam je puno pomagalo“, naglasio je Šćepo koji je poslije rata, 1996. postao djelatnik Hrvatske vojske.

Temeljnu časničku školu, kao najbolji polaznik, prošao je 1997. Poslije toga dobio je čin natporučnika, 2003. satnika, 2007. bojnika, 2012. pukovnika i 2017. brigadira. Nakon završene časničke škole radio je kao zapovjednik Pričuvne bojne PZO-a u vojarni u Pločama. Godine 2003. završava i Naprednu časničku školu te odlazi u Divulje u Split kao pomoćnik za logistiku u brigadi PZO. Godine 2007. u Zagrebu je završio i Zapovjednu stožernu školu te u tom gradu ostao do svoje mirovine. Do svoga umirovljenja ostaje u logistici. Od 2013. je bio zapovjednik Opslužne bojne ZzP-a, a u jednom trenutku ‘ispod sebe’ je imao preko 1100 ljudi na oko 50 lokacija diljem Lijepe Naše.

„Logistika je težak posao. Na meni je bila velika odgovornost i nije bilo mjesta pogreškama. Mnogo je posla, radite s različitim ljudima, ali se događaju i teški trenutci. Ipak, uvijek sam bio emotivno vezan za svoj posao i zato sam ga tako temeljito obavljao. Uz ovaj posao koji sam radio, od 2014. sam bio zapovjednik vojarne 1. gardijske brigade TIGROVI – Croatia u Zagrebu. Ta je vojarna broj 1 u našoj državi. To mi je bila velika čast i ponos i mogu slobodno reći – ‘kruna’ moje karijere. Kroz rad su mi bila nadređena tri generala, Mate Ostović, Drago Matanović i Mladen Fuzul. Sa svima sam imao izuzetno dobar i profesionalan odnos. Također, imao sam veliku čast raditi u vrijeme najboljeg ministra Krstičevića, koji je živio hrvatskoga vojnika. Hrvatskom vojniku vratio je ponos i mnoga prava. U  trenutku kada je ministar Krstičević vratio vojsku u Ploče, Pulu, Varaždin, Vukovar itd., ja sam bio zadužen za uređenje i mogu samo reći da ga je stvarno trebalo pratiti“, ističe Šćepo Šutalo koji je kroz svoju karijeru dobio brojne pohvale, među kojima su i dvije pohvale Vrhovnog zapovjednika OS Republike Hrvatske, nagrade-samokres, dalekozor, ručni sat te šest odličja – Spomenicu Domovinskoga rata, spomenice za 5, 10 i 25 godina uspješne službe, pleter i Zlatnu medalju Hrvatske vojske.

Šćepo je i otac petero djece – dvije kćerke i tri sina. Davne 1997., kada je bio najbolji polaznik Temeljne časničke škole, vjerojatno nije niti slutio kako će 2024., kao najbolji, tu istu školu završiti njegov sin Boško. Za razliku od Šćepe koji u djetinjstvu nikada nije maštao kako će biti vojnik, Boško ističe kako je u njemu ta želja oduvijek postojala.

„Otac i majka u nas su još od djetinjstva ‘utkali’ domoljubne vrijednosti. Odora hrvatske vojske za mene je oduvijek bila svetinja, a upravo sam u ocu vidio uzora. Oduvijek se bavim i sportom. Tri puta sam s UL Zagreb osvojio Maraton lađa, a odličja sam osvajao i u dizanju utega, ostvarivši i dva nacionalna rekorda,  te u trčanju gdje sam postizao odlične rezultate. Nekako su upravo vojska i sport od davnina bili povezani, tako da sam nekako uvijek maštao postati vojnikom. Ipak, nisam odmah krenuo tim putem. Još kao dijete volio sam predmete poput matematike i fizike i tako sam se nakon završetka gimnazije odlučio na studij elektrotehničkoga fakulteta u Zagrebu, smjera energetika kojeg sam uspješno završio. Nakon fakulteta sam radio u struci kao projektant elektroinstalacija u zaista dobrim uvjetima. Međutim, želja za vojskom nikada nije prestala. Dolaskom pandemije koronavirusa nešto se u meni prelomilo. Tada je svijet stao, ljudi su se našli u situaciji u kojoj se nikada prije nisu našli i tada sam odlučio da želim služiti Hrvatskoj vojsci i našem narodu. U tom trenutku znao sam da je ulog velik i da mnogo riskiram jer sam tada  napuštao mnogo bolje plaćene poslove. Ipak, nisam za to mario i danas kad gledam unatrag, mogu reći da sam napravio dobar potez, da sam jako sretan i da sam u malo vremena napravio odlične i respektabilne rezultate“, naglasio je Boško.

U trenutku kada je odlučio postati hrvatski vojnik, Boško nije znao hoće li ikada dobiti poziv za Temeljnu časničku izobrazbu. Sam odlazak na tu izobrazbu veliki je uspjeh za vojnika. Radio je odgovorno i marljivo, a nakon tri godine dočekao svoju priliku te postao najbolji polaznik izobrazbe.

„Na Temeljnoj časničkoj izobrazbi bilo je nas 58 visokoobrazovanih mladih i kvalitetnih ljudi iz svih postrojbi diljem Lijepe Naše. Sam odlazak na tu školu je veliki uspjeh, a biti najbolji među tim ljudima je još veća čast. Izobrazba je trajala 10 mjeseci, pri čemu je mjesec dana bilo terenskih, a bodovali su se različiti segmenti. Mogu reći kako sam sve predmete na izobrazbi položio sa ocjenom odličan. Nakon Temeljne časničke izobrazbe, čim sam se vratio u svoju matičnu postrojbu, prijavio sam se za jednu od najtežih obuka u Hrvatskoj vojsci –  obuku za razvoj vođa u Središtu za razvoj vođa Marko Babić u Udbini. Ta obuka je počela samo dva mjeseca poslije završene temeljne časničke izobrazbe i bila je izuzetno psihički i fizički naporna, a mogu reći da je dosta polaznika i otpalo. Nakon trodnevne izuzetno zahtjevne završne vježbe, zadnji dan smo imali hodnju od Udbine do Knina, oko 92 km. Koliko god je bilo teško i naporno, u trenucima kada se uspinjete na Kninsku tvrđavu sve zaboravite. Taj ponos ne može nitko platiti“, naglašava Boško koji se trenutno nalazi u Bojni nuklearno-biološko- kemijske obrane u Velikoj Gorici.

Za svoj uspjeh već je dobio i zlatnu medalju izvrsnosti u izobrazbi od Vrhovnog zapovjednika OS Republike Hrvatske te dvije pohvale, od zapovjednika Hrvatske kopnene vojske i zapovjednika Bojne nuklearno-biološko-kemijske obrane. Njegovim rezultatima ponosi se cijela obitelj, posebice otac Šćepo.

„Bio sam ponosan kad je on odlučio ići u Hrvatsku vojsku. Sigurno u svakom pogledu ima predispozicije da me nadmaši. Hrvatskoj vojsci treba mladih ljudi koji vole našu Domovinu. Želim naglasiti i kako je moj drugi sin Domagoj također pripadnik Hrvatske vojske i čeka priliku za časničku školu. Puno sam puta bio na prisegama i kada vidite te mlade ljude, zaigra vam srce. Moj savjet Bošku, ali i svima njima je da rade i da se trude. Upravo sam ja sve postigao svojim radom, trudom i zalaganjem. Također, neka se drže onoga što je najbitnije – da budu profesionalci, da vole hrvatsku zastavu i grb, hrvatsku odoru i Hrvatsku. Neka tijekom cijele karijere budu srcem dio pobjedničke vojske i neka se time ponose“, kazao je Šćepo koji se u umirovljeničkim danima vratio u Metković, a u rodnoj Hercegovini uspostavlja obiteljsko gospodarstvo. Sa sinom dijeli još jednu veliku vrijednost – ljubav prema obitelji.

„Osim što me je privukao put moga oca, uvijek sam se divio međusobnoj povezanosti i razumijevanju njega i majke. Odgojiti petero djece nije nimalo lako. Koliko god je ocu bilo teško jer je često bio odsutan, tako je bilo i majci. Nikada nisam bio hladan na to, niti kao dijete niti danas kao odrasla osoba. Majka je tu odigrala baš veliku ulogu. Koliko god smo nekad kroz djetinjstvo možda bili i zakinuti za oca, sa druge strane smo znali da sve radi zbog nas i znali smo to cijeniti. To me uvijek motiviralo i znao sam da ću kad – tad obući vojnu odoru. Za mene su danas vojna odora i zastava naše Domovine svetinja i ne postoji ništa što me može od njih odvojiti“, zaključio je Boško koji je dosadašnji uspjeh posvetio svom pokojnom stricu Anti, nekadašnjem pripadniku samostalne satnije ZNG Metković, 3. bojne Imotski i 4. gardijske brigade, a koji je prošao oslobađanje zaleđa Metkovića, južnog bojišta i akciju Maslenica.

Veliki ponos na Šćepu i Boška Šutala istaknuli su i gradonačelnik Milan te zamjenik Doko. Izrazili su zahvalnost Šćepi na velikom doprinosu svome gradu i Hrvatskoj te mu poželjeli mirne umirovljeničke dane, a Bošku su poželjeli još mnogo uspjeha na koji će njegov Metković biti izuzetno ponosan.

Foto i tekst: Ana Vučković / metkovic.hr