Ovo je priča o tome kako nogometni balun, kad je šut dobro usmjeren, nekoga može dovesti do Pelješkog mosta. Jer baš tako bi se mogla sažeti storija o Ani Vulić Damtare, koja je na trenutačno najvećem gradilištu u Hrvatskoj jedna od nekoliko prevoditelja koje je angažirala kineska tvrtka China Road and Bridge Corporation, piše Slobodna Dalmacija.

Anina veza s nogometom je čvrsta, a odlučujući vezni na njezinu životnom putu je otac Kazimir Vulić, nekadašnji igrač, koji je dio sportske karijere u devedesetima proveo i u dresu Hajduka. Prethodno je Kazimir igrao za Rijeku pa se ondje oženio, a u tom gradu mu se rodila i kći. Prelaskom u poljudski klub, obitelj se seli u Split i unatoč povremenim seljenjima danas ga smatra svojim gradom. Kazimir je karijeru nastavio kao igrač i završio je kao trener u Kini, koja je već na prvu loptu ostavila jak dojam na djevojčicu Anu.

– Prvi put sam bila u Kini kao desetogodišnjakinja, ostali smo nešto malo više od mjesec dana i sjećam se da su svi bili jako ljubazni i topli prema nama iako tada još nisu bili navikli na drugačije od sebe. Moji mama i brat su plavokosi, što je njima jako neobično. Bilo je to u gradu Chengdu. Mene je odmah zainteresiralo sve što sam vidjela i već tad sam utuvila u glavu da ću jednog dana govoriti kineski. Sjećam se da sam precrtavala njihova slova. I čim sam se vratila u Split, tražila sam gdje ću učiti jezik. Pronašla sam jednu ženu udanu za Kineza koja mi je davala individualne satove. Zatim sam tek u srednjoj školi uspjela otići na mjesec dana u Peking – priča Ana.

Četvrti srednje je, zahvaljujući učeničkim razmjenama, završila u SAD-u, gdje je, priča nam, bjesomučno tražila mogućnost studiranja u Kini uz stipendiju. Napokon, uz pomoć majke Sandre uspijeva pronaći stipendiju za Hrvate koja uključuje prvo godinu dana učenja jezika, a zatim četverogodišnji studij i tako stiže u grad Nanjing.

– To je bilo prekrasno razdoblje učenja i adaptiranja na Kinu. Nanjing i Peking smatraju idealnim za učenje jezika jer nema puno dijelekata. Tu sam upoznala i budućeg supruga, a grad je udaljen od Šangaja jedno sat i po. Nakon te godine dana dobila sam priliku za studiranje u gradu Jinhua koji je selo u odnosu na Nanjing, doduše selo od četiri milijuna stanovnika. Uz to, kampus je bio izoliran, nije bilo aerodroma, ne mogu reći da sam baš bila presretna pa sam uporno tražila premještaj što kod njih baš i nije tako lako. Konačno sam odlučila prekinuti stipendiju i otišla sam na jug u grad Guangzhou, koji je nešto oko sat i po vlakom udaljen od Hong Konga – govori Ana.

Priča kako se u tom gradu dijelom financirala podučavajući engleski, a nakon nekog vremena dobila je ponovno punu kinesku i hrvatsku stipendiju za fakultet Sun Yat-sen. Završila je studij poslovnog kineskog i savladala oko šest tisuća kineskih slovnih znakova.

Anin muž Talman je inače Afrikanac iz Toga, koji je također u Kinu došao studirati, ali je ostao ondje raditi u jednoj uvozno-izvoznoj firmi, što mu je naknadno pomoglo da ga godinu dana nakon Ane angažiraju na gradilištu mosta.

A Ana je posao dobila zahvaljujući kontaktima s jednom tvrtkom koja je podizvođač radova na pelješkome mostu. Jedno vrijeme živjela je radi supruga s malim djetetom na relaciji Kina – Hrvatska, a sada žive u Metkoviću.

Cijeli intervju možete pročitati na portalu Slobodna Dalmacija.

Piše: Ivana Uzinič/SD
Foto: Denis Jerković