Posljednjih je nekoliko tjedana na tapetu jezikoslovna tema umočena u dug pravosudni postupak. Kako već imam iskustvo pokušaja da se na temelju pojedinačne presude uska dometa pokušava promijeniti svijet (padom tužbe za klevetu nastojalo se oneoslužbeniti jedan jezični priručnik kao da sud umjesto mjerodavnoga ministarstva određuje što će u škole), nimalo me ne čudi da su naši dežurni ćudorednici po tko zna koji put pokušali sablazniti javnost.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Neki je dan tako redatelj Ognjen Sviličić rekao kako će predavati na srpskome svojim studentima u čast prof. Mili Novakoviću koji je otpušten jer navodno nije predavao na hrvatskome želeći nam, valjda, svima poručiti kako se put do pravde krči kršenjem odredaba hrvatskoga ustava. Kako je riječ o Splićaninu viškoga podrijetla, zabavilo bi me slušati taj srpski sa splitskim naglaskom koji bi vjerojatno sličio pokušajima Borisa Dvornika da glumi Zagorca ili Slavonca (Dodaj mi tu kaciol… ajme meni, kako se ono reče, slično je ka Šerfezi, a da šeflju, vrambel te…, skužajte opet, vragec te odnija, skužajte, odnesel. ili Ne dirajte mi gajet…, skužajte, ravnicu.).

Dok me Sviličić još i nasmijao, Jurica me je Pavičić pomalo i uzrujao tvrdnjom da su uzrok svemu „jezični higijeničari“, naravno hrvatski. Pomalo je „karikaturalno“, da se poslužim Pavičićevim oružjem, to što je jedna od prvih žrtava Domovinskoga rata bio dr. Ivan Šreter, jezični čistunac, dakle prototip „prosvjetnoga inspektora, jezičnoga policajca i hrvatskoga nacionalista“, kojega su smaknuli govornici jezika u kojemu je, u redovima struke, pobornika jezičnoga čistunstva manje nego ljubitelja starije hrvatske književnosti među kolumnistima u izdanjima EPH-a. Teško je, naime, biti jezični čistunac kad kradeš tuđu jezičnu i književnu baštinu.

Pavičićevo je tumačenje strazburške presude vrlo slično tumačenju već spomenute presude nakon optužbe za klevetu. Sud je, naime, presudio da Mili Novakoviću nije omogućeno da se dodatno obrazuje te stoga što se znanje hrvatskoga jezika nije provjeravalo u drugih zaposlenika. Nije se, dakle, u Strasbourgu odredilo da su hrvatski i srpski isti jezik niti se sudilo jezičnomu čistunstvu, ondje se utvrđivalo je li Mile Novaković zakonito otpušten. Kao što se priručnik ne povlači iz uporabe ako je pala tužba za klevetu povezana s njim, tako ni hrvatski jezik ne prestaje biti službenim jezikom Lijepe Naše ako je netko nekoga (a jest, da budemo jasni) nezakonito otpustio jer njime nije govorio u službenoj prilici.

Bezakonjem se sigurno ne ispravlja nepravda, a lažnim se prozivanjem nekoga za totalitarizam sigurno „zamagljuje jasnoća“, pogotovo kad nas od navodne neslobode brani Jurica Pavičić kojemu nitko od jezičnih čistunaca (u koje i sebe ubrajam) nikad nije ni mogao (jer nije baš da Pavičić nije na poziciji moći) ni htio (u književnoumjetničkome je funkcionalnom stilu sloboda neograničena, a i u novinarskome je štošta dopušteno) promijeniti nijednu riječ ni u jednome napisanom štivu.

Pandemija je u jeku, a ljudi željni zagrljaja. Prolazim tako rodnim gradom kad pred mene izleti poznanik te me počne grliti i ljubiti. Poprskah ga raskuživačem raspršivačem. „Šta to radiš?“, poznanik će mi. „Bome, kako si me napo, drugi put ću ponijet suzavac. Znan ja da ti fali bliskosti, ali piši Klubu usamljenih srdaca, ne napadaj mene.“

OGLAS