O našim materama, očevima, didovima, puno je toga napisano i uglazbljeno! Svaka je klapa bar sto puta zapivala “Mati Dalmacija”, a tko nije čuja za “Ćale moj” ili “Oprosti mi pape”, pa za “Dida moj”, “Nono, dobri moj nono”! No o bakama malo, gotovo ništa nije niti napisano, a kamoli uglazbljeno. Pa sam eto ja došao na ideju, osjetio potrebu da napišem i uglazbim posvetu svim našim bakama, svima njima čija je nerijetko “uvik bila zadnja”, što je mojoj pismi i naslov koji simbolizira sve kantune kuće što su ih bake držale u našim životima – uvodi nas Denis Batinović legendarni Pekma, poznati autor brojnih pjesama u priču o svojoj najnovijoj uspješnici, piše Slobodna Dalmacija.
Dale krila unucima
Pjesmi o bakama, babama, nonama… obožavanim staricama koje su obilježile djetinjstvo svih nas. I njima u čast “složio” je stihove ljubavi, uglazbio ih i prepustio Kominskim pivačima “Klapa na uvo” da je otpjevaju grlenim glasovima, tu odu ženama koje su stvorile temelje života, dale krila unucima…
– Pisma “Babina je meni bila zadnja” posvećena je svim prošlim, sadašnjim, budućim bakama uz duboku zahvalnost na jubavi koju su nam pružale – dodaje nam autor iz doline Neretve, te nam niže i druge “stihove” koje je zapisao bakama u čast. Prvenstveno svojoj baki, koja je u djetinjstvu bila cijeli njegov svijet:
– Željela me, čekala me i dočekala. Čekala kad ću se rodit, čekala kad će me prvi put povit, čekala kad ću zaplakat, kad ću se nasmijat.. Nije joj bilo teško kad ja zaplačem bilo po noći ili danju da me uzme iz krevetića u naručje i nosa po kući, ljulja da ponovo zaspim. Čekala kad ću prve korake učiniti skupa s njom, čekala me i sto puta ponavljala mama, tata, dida, svoje ime na zadnje misto stavila da bi neku od ovih riči izustija. Čekala me iz vrtića, pratila me u školu, čekala iz škole, kuhala šta bi ja volija poist, kupovala slaje, velike sladolede i zimi i liti. Puno toga što ne želim jesti, piti, radit, njoj nije bilo teško “uskočit” i napravit mi nešto drugo. Ona je tu kad me u kući viču, pogledom mignemo jedno drugom i sve kažemo. Kada se vratim kući tek onda je njeno srce na mistu, baka ne poznaje riči: ne, ne znam, neću! Baka je strpljiva, uvik puna ljubavi i ništa joj nije teško.
I sva ta velika, neizreciva ljubav “pretočena” je u pjesmu.
Barišina likarija
Denis pojašnjava kako je bilo teško riječima podijeliti ljubav prema majci i onoj prema baki:
– Ma, mnogima će se učiniti da su to riječi upućene materi, svim našim materama, ali da jednako tako pripadaju i našim bakama! One su simbol naših djetinjstva, i ne samo našeg podneblja, ne samo naše Dalmacije. Bake su zaštitni znak odrastanja svih onih, odnosno svih nas koji smo imali sriću da nas baba uzme za ruku i povede upoznavati svijet oko sebe.
Dodaje dalje kako se ideja rađala dugo…
– Ideja za pismu je živila u meni. Konture sam pisme vidija, no nikako i da je složim. Sve dok me moj prijatelj Joško Karamatić Kokan nije nazvao i kazao da napišem pismu za baku, za sve babe. Taj njegov poziv je bio ključan da sve ostavim postrani i ulovim se pisme o baki. Kokan je jako bio vezan za svoju baku Tadu koja je preminula prije nego smo snimili pismu. Nažalost tekst sam pisme imao gotov, al’ baka Tada je nije poslušala. Umrla je…
I tako su se opet stihovi bakama u čast našle u „škafetu”, čekali drugi poziv zbog kojeg bi ih Pekma i uglazbio.
– Valjda tako to ide kod mene! Tek kad netko pita imam li šta za njega, eto mene s pjesmom i glazbom – kroz smijeh nam prisnažuje autor “bakine pisme”, te pojašnjava:
– Jedne večeri mi je prišao Bariša Oršulić iz Komina, inače član “Klape na uvo”. Bariša vam je onaj božanski glas koji možete čuti u antologijskoj pismi “Omiška stina”, pisma koja svake godine otvara Festival dalmatinskih klapa u Omišu. Barišu mi je hvalio i legendarni Vinko Coce. Nazva je glas pivača iz Komina likarijom! Da bi njegovu pismu sluša cilu večer ka’ likariju!
I tako je Bariša upitao Pekmu “ima li pismu za njih?”, a dalje je sve teklo utabanim putem…
Velina vizionarka
– Odmah sam zna da će to biti pisma toćana u lađi emocija. Uvik dajem najbolje, ne želim pismu čuvati za ovoga, za onoga. Kod mene toga nema. Nema brža – sporija, ima samo dobra pisma. Evo su mi rekli, zezaju me kako je i papa Franjo došao na ideju i to kad je vidio kako je Pekma dao važnost bakama, važnost kakvu zaslužuju, pa je stavija da četvrta nedjelja u srpnju, oko blagdana svetih Joakima i Ane, bude slavljena kao Svjetski dan djedova baka i starijih osoba – ponosno nam priča naš sugovornik o pjesmi koju su mnogi pohvalili.
Pa mu tako mnogi prilaze, hvale ali i prepričavaju svoje uspomene na svoje bake. Svima su bake u dobrom sjećanju, svi vole svoje babe, none i bake.
Bio sam neki dan u Makarsku, na koću kupiti ribe, malo mola pa me ribar prezimena Vela iz Podgore, pita odakle sam. Naravno iz Neretve, ponosno mu odgovaram, a on iz rukava meni kaže kako je njegova baba Kominka, Neretvanka. A kako je i moja baba Kominka, krene priča. Ispriča meni Vela kako je njegova baka bila pravi vizionar i svojim potomcima omogućila da imaju sve šta imaju. A ilustracije za to vizionarstvo je što je ta njegova stara baka za turiste uredila sobe sa kupatilom i WC-om i to još u ono pionirsko doba turizma, kada takvu uslugu nisu imali ni hoteli na dobrom glasu. Pa mi se Vela pohvalio svojom bakom-vizionarkom! Kao i svi mi, jer priznajmo bez obzira na razne životne prilike, svi mi čuvamo i volimo te naše bake.
No jedino Pekma za čim žali trenutno, u ovo vrijeme koronavirus pandemije, je to što njegovu pjesmu, odu bakama se nema prilike čuti – uživo!
– Momci iz “Klape na uvo” su snimili sot, a pismu je pustio na YouTube kanal snimatelj spota Matko Petrić, kojem ovim putem zahvaljujem. Ljudi su tako čuli pismu, pohvalili je, no nemamo je priliku sada promovirati na one klasične načine, pred publikom!
Naša Neretva
Otkriva nam autor pisme koja se već uvukla pod kožu mnogim slušateljima, kako su kominski klapaši pjesmu snimili u dvije verzije – i a’capella i uz instrumentalnu pratnju!
Pjesma je snimljena u Opuzenu (Podgradina) i to u studiju “Prima Vista”, dok je spot sniman na brojnim lokacijama. Od neizostavnog ušća Neretve, pa u Kominu, Rastoki Banji, Modrom Oku, kao i u Kokanovim Dvorima.
– Slike baka u spotu su slike naših baka koje su nas čuvale, držale za ručice. Slike našeg kraja u kojem smo mi nikli, a to je naša Neretva – referira nam Pekma detalje vezane za aktivnosti snimanja spota, glasno i ponosno izgovarajući još jednu pohvalu:
– “Klapa na uvo” me nije iznenadila svojom vrhunskom izvedbom, već samo potvrdila da ka’ šta Neretva neće stat teć, neće ni pisma stat! A što se suradnje tiče ja sam im otvoren i za nove pisme. Volio bi da novim naraštajima ostavimo dušu, jubav, suze i radost umotane u tekst i note, piše Slobodna Dalmacija.
Piše: Sandra Barčot/SD
Foto: Duje Klarić
