Ponosno smo na svoju Neretvu, po njoj se nazivamo, po njoj smo prepoznati od drugih, ona je žila kucavica naše Doline. Ali i ne samo to, ona je i bescarinski koridor za provoz smeća iz viših predjela prema nižima, sve do Ušća u čijoj ljepoti su jučer uživali mnogi Neretvani.
Priča je stara: svakim podizanjem vodostaja, uzvodno od Metkovića s divljih odlagališta uz obalu Neretve, voda pokupi ogromne količine raznovrsnog otpada (ponajviše plastike) koja manjim dijelom zapne u tršćaku, a većim otpluta u morske dubine… daleko od očiju. E da je zaći u dubine i pijesak Neretvanskoga kanala, to bi bila prava arheologija.
Tako smo nekidan promatrali kako voda nosi veliku lednicu od 200-tinjak litara zapremnine. A većinu toga ni ne vidimo. I kome što reći kada je kod nas staro pravilo da je malo tko za što odgovaran. Stoga bi ove retke mogli svrstati u kategoriju narodne izreke Ujeo vuk magare.
Neka djeca će s prvim danima proljeća u nekakvoj eko-akciji spustiti se u korito, pokupiti tuđe smeće koje je srećom zapelo u tršćaku uz metkovske šetnice pa tako neće završiti u najvećem svjetskom odlagalištu otpada. Ono što je zapeo niže najvjerojatnije će čekati novi vodostaj da ga oslobodi na putu k moru.
Eh, ta hlada Rijeka, ta zelena Dolina i to najljepše More na svijetu – malo vas cijene ljudi koji uz vas i od vas žive.
