Potres magnitude 2.5 danas je oko 13:15 zatresao istočnu Hercegovinu. Kako javlja EMSC, epicentar potresa bio je 9 kilometra zapadno od Stoca.
Prema komentarima na stranici EMSC-a, isti se osjetio i u Dolini Neretve, a svi su ga okarakterizirali kao lakši potres u trajanju od tri sekunde.
U Arheološkom muzeju Narona potpisan je danas okvirni sporazuma za početak gradnje nove zgrade Muzeja (Lapidarij) koji će se nakon nekoliko godina pripreme uskoro početi graditi u Vidu, zapadno od mjesnoga groblja.
Sporazum su potpisali ravnatelj Muzeja Toni Glučina, predstavnik izvođača radova tvrtke Ing-grad d.o.o. Patrik Klarić i predstavnica nadzora radova. Potpisivanju su nazočili koordinatora za muzeje Ministarstva kulture i medija Hrvoje Manenica, arhitekt sate i nove zgrade Muzeja Goran Rako i gradonačelnik Metkovića Dalibor Milan koji se obratio prigodnim riječima.
Ukupna vrijednost radova je 43 mil. kuna (s PDV-om) a u najvećoj mjeri projekt će financirati Ministarstvo kulture i medija uz podršku Grada Metkovića.
Izgradnjom nove zgrade zadovoljit će se preduvjeti za kvalitetan rad muzejskih djelatnika, obnovit će se postojeći i postaviti novi stalni postav te omogućiti proširenje muzejske djelatnosti.
Arheološki muzej Narona je za posjetitelje otvoren na Međunarodni dan muzeja, 18. svibnja 2007. godine. U godinama koje su iza nas profilirao se kao jedna od važnijih ustanova u RH za prezentaciju antičkog nasljeđa. Zbog specifičnosti in situ prezentacije arhitektonskih ostataka rimskog hrama i građevina koje ga okružuju u sadašnjoj zgradi Muzeja nedostaju sadržaji koje muzejska ustanova mora imati. Svi ti sadržaji do sada su privremeno smješteni na tri lokacije u Vidu.
U proteklom tjednu na području Policijske uprave dubrovačko-neretvanske zabilježene su tri prometne nesreće s ozlijeđenim osobama u kojima je pet osoba lakše ozlijeđeno. S materijalnom štetom zabilježene su tri prometne nesreće.
Najveća koncentracija alkohola zabilježena je u Metkoviću
Najveća koncentracija alkohola od 1,75 g/kg izmjerena je u ranim jutarnjim satima, 8. studenog 28-godišnjaku koji je, tijekom redovne prometne kontrole, zaustavljen u Ulici kneza Branimira u Metkoviću, prilikom upravljanja osobnim vozilom dubrovačkih registarskih oznaka.
Vozač je isključen iz prometa i doveden u prostorije policije do prestanka djelovanja opojnog sredstva te je prekršajno sankcioniran novčanom kaznom u iznosu od 11 tisuća kuna i tromjesečnom zabranom upravljanja vozilima „B“ kategorije što je ujedno i najveća izrečena novčana kazna u proteklom tjednu.
U Dubrovačko-neretvanskoj županiji u posljednja 24 sata zabilježeno je 39 novih slučajeva zaraze koronavirusom, a obrađena su 84 uzorka.
Radi se o 20 osoba iz Metkovića, osam iz Ploča, pet iz Župe dubrovačke, tri iz Dubrovnika te po jednoj osobi iz Kule Norinske, Orebića i Slivnog.
Ukupno je zaraženo 18 osoba muškog spola i 21 osoba ženskog spola, a za njih 15 je utvrđena epidemiološka veza. Jedna osoba je preminula, muškarac iz Metkovića (rođ. 1928. godine).
Izliječene su 53 osobe: 26 iz Dubrovnika, deset iz Metkovića, devet iz Župe dubrovačke, pet iz Ploča, po jedna iz Opuzena i Stona te jedna osoba koja nema prebivalište na području naše županije.
U OB Dubrovnik hospitalizirane su 53 osobe pozitivne na koronavirus. Devet bolesnika zahtijeva intenzivnu skrb, četiri bolesnika su na respiratoru – neinvazivna ventilacija, a pet je na invanzivnoj ventilaciji.
U samoizolaciji su 823 osobe, a u posljednja 24 sata zabilježeno je jedno kršenje mjere samoizolacije. Od početka pandemije utvrđeno je ukupno 95 slučaja kršenja samoizolacije.
Stožer CZ DNŽ i dalje apelira na građane da se drže svih propisanih mjera od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Stožera civilne zaštite RH.
Tri objekta vjetroorgulja na brdu Trovro iznad Rogotina dobivaju završni izgled. Betonska obloga prekrivena je kamenim materijalom kako bi se objekti uklopili u prirodni ambijent.
Osim toga, započela je izgradnja kamenih vidikovaca i završno uređenje vrha Trovra. Nakon toga, pristupna staza od mjesta do vrha brda, u dužini od oko 900 metara, popločit će se kamenom, a na početku puta izgradit će se Biblijski vrt, piše Rogotin.hr.
Foto: Rogotin.hr
U subotu, 7. studenoga, u Galeriji GKS-a je održan 32. redovni izborni sabor Hrvatskoga ronilačkog saveza.
Nakon pozdravnih govora gostiju, predsjednik Hrvatske zajednice tehničke kulture Damir Tomić sa svojim suradnicima Hrvojem Nekićem i Tomom Sjekavicom naglasio je poseban doprinos HRS-a u radu same HZTK-e i najavio nove projekte za nadolazeću godinu, u svrhu poboljšanja rada članica zajednice kao i pripreme za proslavu 75. godišnjice ove institucije.
Nakon usvojenih izvješća o radu za prošlu godinu pristupilo se izboru tijela i dužnosnika HRS-a za mandat 2020-2024. Nakon provedenog izbornog postupka za novog predsjednika HRS ponovo je izabran Kamilo Čuljak, za dopredsjednik Valentino Rajković, a za članove Upravnog odbora Mijo Vukušić, Davor Romanović, Ivica Ćosić, Josip Bilić i Mario Kamenjas. U Nadzorni odbor izabrani su Dario Duić, Dražen Ivanković i Hrvoje Mrakovčić, dok su za članove u Suda časti izabrani Sandi Magašić, Robert Pajk i Joško Radić.
Nakon provedenih izbora novoizabrani predsjednik Kamilo Čuljak prisutne je upoznao s prijedlogom Plana i programa rada HRS-a za 2021. godinu koji će se zbog novonastalih situacija s COVID -19 morati dodatno prilagođavati.
Novoizabrani dopredsjednik i Izbornik HRS-a Valentino Rajković također je naglasio da se sve sportske aktivnosti predviđene za iduću godinu moraju prilagoditi novoj situaciji, ali da se nada kako će se većina najavljenog održati u predviđenim terminima.
Shodno dnevnom redu podijeljene su nagrade HRS-a za uspješno djelovanje i doprinos u ronilaštvu povodom 15. obljetnice osnutka udruzi R. K. ‘ADRIATICRO’ – Zagreb, 20. obljetnice Š. R. ‘SCUBA ADRIATICA’ – Zadar i KPASR ‘NERETVA’ – Metković, 45. obljetnica KPA ‘ADRIA’ – Kraljevica te 50. obljetnica RK ‘MARSONIA’ – Slavonski brod.
Foto i tekst: metkovic.hr
Tijekom razgovora s prijateljima Vladimirom Marvučićem i Ilijom Vukotićem iz Svebarja (prvi je iz Bara, a drugi iz obližnjih Zubaca) počesto smo razgovarali o činjenici da se hrvatske vjerovjesnike (da ne rečem misionare) i danas šalje u daleke zemlje, a da njima, udaljenima od Hrvatske stotinjak kilometara, nedostaje svećenika kojima je materinski jezik hrvatski. Počesto smo govorili i o teškome usudu mjesnih katolika i Hrvata te mnogim poteškoćama s kojima se susreću. Tad sam postao svjestan koliko je, primjerice, položaj Hrvata u BiH povoljniji samom činjenicom da imaju vlastitu mjesnu i područnu vlast.
U razgovoru sa Stanislavom Vukorepom prozborio sam o nesvjesnosti bosanskohercegovačkih Hrvata kolika je blagodat nakon toliko stoljeća imati mogućnost ustrojiti vlastiti obrazovni sustav. Drugi je par rukava to što se u većinski hrvatskim županijama u Federaciji BiH poput Hercegovačko-neretvanske mjesto ministra obrazovanja, znanosti, kulture i sporta prepušta drugima, pa se onda kuka zbog ove ili one odluke.
Možda sam upravo ponukan tim razgovorima prošlih tjedana vrlo često raspravljao o tome koliko je bitno svaku znanost, pa tako i jezikoslovlje, približiti puku i koliko Hrvati u tome zaostaju za svojim susjedima. Mnogi će vam hrvatski znanstvenik na to odmahnuti rukom i odvratiti da je riječ o pojednostavnjivanju, no da je to nasušno potrebno, razvidno je čim se pojavim na terenu. Već i najčešća podjela štokavskih govora barem stoljeće i pol utječe na javno mnijenje.
Tako me neki dan u Janjini jedan Janjinar(in) upitao je li na Pelješac ijekavica došla s carom Dušanom iz istočne Hercegovine i govore li Janjinari danas stoga istočnohercegovačkim dijalektom. Upitah ga govori li itko u istočnoj Hercegovini Mare, ruke, žene, boli (dakle, s naglaskom na zadnjem slogu). Odgovori mi da nije koliko on zna. Rekoh mu da to što on tvrdi potvrđuju i svi jezikoslovci na više mjesta te, štoviše, ističu kako su u novoštokavskim govorima silazni naglasci izvan nepočetnoga sloga rijetka iznimka.
Kako na Pelješcu čak i najnovoštokavskiji govori sustavno odstupaju od toga i još vrlo često gube zanaglasnu dužinu, i ja se pitam zašto se istočni pelješki govori svrstavaju u istu skupinu kao i govor Trebinja, Banje Luke ili Donjega Lapca. Sugovornik mi odgovori da mu je sve jasno, ali se i iz njegova pitanja prozire učinkovitost gotovo dvostoljetnih pokušaja da se Pelješac odnarodi iako je vlast Nemanjića ondje bila razmjerno kratka i gotovo da nije ostavila nikakve materijalne tragove.
Međutim, SANU je etnolozima i etnografima na jugu hrvatskoga juga otvarao konobe, plaćao im stan i hranu te se njima koristio i za političke ciljeve, a hrvatski su znanstvenici i danas ondje u obrambenom stavu dok od države mole za više juhe i mekši kruh te se kriju iza višestrukosloženih rečenica. S druge se strane lupeta, ali se ne dvoji i sve proglašava „njihovim“. Upravo stoga nama treba stručnjaka prosvjetitelja, koji poznaju znanstveni metajezik i vladaju građom dostatno da poklope drugu stranu, ali i da ne muče puk teorijama koje ni sami ne razumiju, nego da svoje znanje prilagode i primijene. No tko bi napustio grijane urede i koga bi uopće bila briga?
Drugi je primjer toga kako su „predaje“ iz bliskoistočne kuhinje utjecale i još utječu na puk mjesno tumačenje postanja toponima Manastiri u Osobjavi. Naime, puk drži da je riječ o lokalitetu navodnoga pravoslavnog manastira iako o njemu nema nikakvih zapisa i iako ga je mnogo logičnije dovesti u vezu s franjevačkim samostanom u Kuni. Ako i zanemarimo povijesne podatke, treba napomenuti kako je riječ samostan u hrvatskome jeziku prvi put potvrđena tek pred dvjestotinjak godina, i to u rječnicima Joakima Stullija.
U hrvatskome je jeziku sve do početka XX. stoljeća znatno češće, poglavito na dubrovačkome području i u Boki kotorskoj, u uporabi bio grecizam manastir (usp. toponim Manastirine u Solinu). Tek se u prvoj polovici XX. stoljeća apelativi samostan i manastir razjednačuju, tj. samostan počinje označivati samo katoličke, a manastir samo pravoslavne sakralne objekte.
Primjenom forenzičke onomastike došao sam do zaključka kako je korijen „pučkoga tumačenja“ navodno anonimno pismo jednoga Janjinara neretvanskomu parohu Ljubi Vlačiću, koji je i neretvanske doseljenike u Osobjavu u XIV. i XV. stoljeću proglasio pravoslavcima te čak naveo kako su izginuli na predjelu Velika njiva kako ih Dubrovčani ne bi pokatoličili. Nevolja je tek u tome što su oni onamo došli kao katolici.
Isti je taj anonimac ujedno iznio „predaju“ o postanku ojkonima Potomje, po kojoj se mjesto prozvalo Potomnje „pošto je potonje (t. j. kašnje sviju drugih) prevrnulo vjerom“, odnosno Potomjani su po njegovoj teoriji posljednji na Pelješcu s pravoslavlja prešli na katolištvo. Iz povijesnih vrela razvidno je, pak, da je naselje prozvano po crkvi svetoga Tome iz XV. stoljeća.
Po teorijama Ljube Vlačića i Nikodima Milaša Pelješčani su bili pravoslavcima barem od IX. stoljeća, dakle najmanje 150 godina prije nastanka pravoslavlja. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je teško biti papa prije pape, nevolja je u tome što mjesna toponimija dokazuje da je prvotni susret Hrvata s kršćanstvom bio ujedno susretom s kršćanskim Zapadom. Upravo je u Potomju zabilježen toponim Subrijana nastao hrvatskom prilagodbom latinske sveze sanctus Cyprianus ‘sveti Ciprijan’, koja je prošla kroz dalmatski filtar. Budući da su srodni toponimi odrazom rane hrvatsko-romanske simbioze te su uglavnom nastali do X. stoljeća, još je teže povjerovati u tezu o pelješkome pravoslavlju prije pravoslavlja, a pravoslavlje tražiti u toponimima koji su daljom etimologijom latinski, znanstveno je utemeljeno koliko i gatanje iz graha prebranca. Pritom često sebi postavljam pitanje zašto puk upija „predaje“ poput spužve, a činjenice jako sporo, ali se onda sjetim da smo sami sebi nerijetko podapinjali noge.
Rijetki su, poput Nikole Zvonimira Bjelovučića, sebi i svojim čitateljima priznavali da su pogriješili što su crkve „bizantskoga sloga“ jednoć držali pravoslavnim. Posljedice svega toga, nažalost, ćutimo i danas, a obrazovati se u ovoj samoprozvanoj zemlji znanja ne damo.
Da završimo u revijalnom tonu, napominjem kako mi se na jugu jedan kulturni trudbenik pohvalio kako je na poklon dobio više stotina slika mjesnoga umjetnika. „On ti to malo zamrči u po ure i da nama. Dugo nismo znali šta ćemo s tin, a onda smo se domudrili da to moremo podilit kad triba dat vatrogasciman, zboru ili KUD-u nagradu za Dan općine. Jednon smo čak i njemu dali njegovu sliku jer se nismo sitili da je njegova. Nasriću zaboravio i on.“
Javnobilježnički ured Joško Pandža više nije u Ulici Ante Starčevića. Od ponedjeljka, 9. studenog, bit će otvoren na novoj adresi, u Ulici Hrvatskih iseljenika 6 (na Limanu, gdje je nekada bila Hypo banka).
Danas je u 93. godina života preminuo Marko Carević, on je svojim javnim djelovanjem obilježio politički, privredni, kulturni i društveni život Metkovića i Doline u drugoj polovici prošloga stoljeća.
Grad Metković mu se odužio Nagradom za životno djelo koju je primio na svečanoj sjednici Gradskoga vijeća 19. srpnja 2014. godine. Tim povodom je u obrazloženju odluke o pok. Marku bilo rečeno sljedeće:
Marko Carević rodio se 1928. u Metkoviću u obitelji Grge i Petrice. Osnovnu i građansku školu završio je u Metkoviću, a elektrotehničku školu naknadno je završio u Zadru.
Prvi je posao dobio u poslijeratnom Mjesnom odboru privrede, potom radi u metkovskoj poljoprivrednoj zadruzi do rujna 1948., kada Razvitak osniva Kino Pobjeda u kojemu gosp. Carević započinje novi radni odnos, kao kinooperater i voditelj. Filmski repertoar nije zaostajao za kultnim zagrebačkim kinima. Gužve pred blagajnom oslikavale su kulturni puls grada, ali i cijele Doline. Care će napustiti kino 1959. godine kada osniva prvu metkovsku tiskaru i knjigovežnicu Štamparija Biokovo. Zapošljava sedamdeset radnika koji rade u tri smjene. Nakon pet godina prelazi u novoosnovanu poslovnicu Ribomaterijal Zagreb u Metkoviću kojom rukovodi do umirovljenja 1. srpnja 1985.
Sa suprugom Gabrijelom, rođenom Ketini, dobio je dvoje djece, pok. Grgu i Vandu.
Kino i kazalište u Metkoviću obilježili su Carin život. Privuko ga je Biokovsko-neretvansko kazalište pa u rujnu 1945. glumio agenta u predstavi Teški časovi u režiji Ivice Gluščevića… u kazalištu volontira kao tehničar i majstor svjetla gotovo četrdeset godina.
Bio je član odbora za izgradnju Ljetne pozornice, koja je otvorena predstavom Dundo Maroje, i Doma kulture, volonterski je vodio radove sedam od trideset godina izgradnje.
Bio je član metkovskog i republičkog SIZ-a za kulturu, tajnik Lovačkog društva Metković, član osnivačkog društva Ornitološke zbirke Metković, odbornik Kotara Makarska i općinski odbornik, svjedok na vjenčanjima, predsjednik NK Neretva 1973., bio je predsjednik Komisije za vjerska pitanja kada je pripomogao da se župna kuća vrati Crkvi, kao i da se dobije građevinska dozvola za izgradnju crkve sv. Nikole.
Osam godina je bio predsjednik MO Centar. Za njegova je mandata obnovljen rad Gradske knjižnice u Metkoviću pri MZ Centar, sagrađena je gradska mrtvačnica, dijelom provedena kanalizacija, uređeno staro groblje i započeta izgradnja novoga groblja.
Životni je vijek posvetio borbi za ljepši i kvalitetniji život u Metkoviću. Jedan je od poslijeratnih Metkovaca, uz Dragu Bušića, Ivicu Gluščevića i Marija Veraju, koji su Metkoviću priskrbili perjanicu grada, kulturnoga središta Neretve, na kojemu su nam zavidjela mnoga neretvanska mista.
U 7. kolu 1. HNL za žene Neretva je Iza Vage ugostila favorizirani Split koji je na kraju slavio 0:6.
Nije bilo za očekivati da će Metkovke moći parirati jednoj od dvije nabolje ekipe lige. Pogotke za gošće su postigle Matea Bošnjak (14′), Aida Hadžić (31′., 40′, 57′), Anela Lubina (42′) i Ana Bakalar (83′).
Agram je danas svladao Dinamo (2.0) te je tako na ljestvici pretekao Neretvu i Donat koji je izgubio od vodećeg Osijeka (6:0).
Poredak:
U 8. kolu Neretva će gostovati kod Dinama, utakmica bi se trebala igrati 15. studenoga.
