Novinar Slobodne Dalmacije Damir Šarac je razgovarao s dvojicom mladomisnika, s don Nikolom Šakićem i fra Željkom Štrbcem, koji su svoj poziv otkrili u zrelijoj dobi.

Fra Željko je bio đakon u Župi sv. Ilije u Metkoviću, prvu službu će vršiti u Župi Kozica-Zavojane, a ovo je njegova životna priča…

Fra Željko Štrbac (40), koji se zaredio na naslov Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, u “prethodnom” životu bio je što bi se u Splitu kazalo “totalna šteta”, no obraćenje u kasnim dvadesetim godinama od njega je kroz godine duhovne izgradnje i studija načinilo svećenika koji žarko živi svoj poziv. Rođen je u Zagrebu, odrastao u Španskom u obitelji koja je “zaboravila” na Boga, može se reći ateističkoj, pa ni sam nije mario za kršćanstvo, niti je što znao o njemu, a kamoli slutio da će jednog dana odjenuti franjevački habit.

“Bio sam nezadovoljan i isprazan”

– Do 29. godine živio sam isprazno i – sretno. Bar sam tako mislio. Školu sam mrzio, čak i osnovnu, imao sam same jedinice. Upisao sam Prometni faks i brzo odustao. Povremeno bih i kockao, a radio sam u očevoj autoprijevozničkoj firmi, vozio sam kombi. Jedino što me zanimalo bio je sport, sport i samo sport. Od šeste, sedme godine sam igrao tenis, mogao sam gledati turnire po sedam osam sati dnevno bez da trepnem – Federer, Nadal, Đoković bili su mi idoli. Bavio sam se i bejzbolom. Bio sam vrlo nervozna osoba, nezadovoljna, isprazna, a moliti sam znao samo Očenaš koji me naučila baka i kojeg sam izgovarao jedino pred ispit u školi – svjedoči fra Željko, koji je do ruba takvog života došao u – brdima.

– Volio sam ići u planine, ako nije bilo društva, išao bih sam. Tako sam se 2008. godine, u 28. godini života našao na Samoborskom gorju. Odjednom mi se, u toj samoći počeo vrtjeti film mog života pred očima, odnos prema roditeljima i sestri, drugim ljudima, disfunkcionalnost koja je bila moja svakodnevica. Kako osim Nebeskog Oca nisam znao ni za Isusa, ni za Duha Svetoga ni za Blaženu Djevicu Mariju, obratio sam se njemu, obećao da ću se pokušati popraviti. Kao da sam čuo glas: ‘Ne, nećeš uspjeti bez mene!’ Želio sam krenuti dalje, ali nešto me je vratilo na mjesto na kojem sam sjedio. Srce mi je snažno udaralo zbog srama i neugode. Vrištao sam i plakao. Osjetio sam ljutnju Boga na mene. Ali nestala je bol dok sam se spuštao s brda, osjećao sam se lakše, drugim očima sam gledao na svoj život. Moje iskustvo i poruka koja se dogodila na brdu je: sram zbog svojih djela je najveća bol koju sam ikada doživio a opraštanje grijeha najveća je radost i mir. To može dati samo Bog i dao mi je. Otac nebeski je toliko dobar i nježan, ja sam tako doživio. Tri, četiri dana nisam nikome ništa govorio. Povjerio sam se tek nekolicini bliskih osoba. Kroz sljedeće mjesece budio sam se radostan, molio sam se kako sam znao, prijatelji su se čudili, izgledao sam im nekako fanatičan – prisjeća se fra Željko, kojeg je prijateljica pozvala u crkvu.

To mu je bilo previše, ali počeo je neprekidno čitati Sveto pismo, skriven, satima je tražio odgovore na pitanja. Jedan od njih je bio i: “Volio bih te više vidjeti u svom hramu”. Povremeno, a zatim sve češće dolazio je u crkvu Presvetog Trojstva u Prečkom, gdje se priključio vjeronauku za starije i u Vazmenoj noći se krstio, pričestio i krizmao.

Težak studij

– Moji doma bili su u šoku, bojali su se da nisam u kakvoj sekti, ali znam da im je bilo drago što sam se promijenio. Mislio sam kako će krštenje biti senzacija, da će se dogoditi čudo, ali ničega fantastičnog nije bilo, samo sam osjećao da sam očišćen od prijašnjeg života. No, sve je to bilo daleko od svećeničkog poziva, o tome uopće nisam razmišljao, niti sam što znao o redovnicima. Ipak, jednog dana u našu zajednicu došao je franjevac koji me je pozvao da dođem koji dan u njegovu župu u Bristivici iznad Trogira. Ostao sam devet mjeseci, išli smo na hodočašća, jednom smo bili u samostanu u Imotskom gdje sam izbliza vidio kako izgleda fratarski život. Znao sam da je to to – kaže fra Željko, koji se sljedeće godine priključio postulaturi u Imotskom, pa jednogodišnjem novicijatu na Visovcu, te počeo studirati teologiju i filozofiju u Splitu, a zadnju godinu je završio u Zagrebu.

Živi u Klerikatu na splitskom Trsteniku. Zanima nas kako je nekadašnji loš đak uspio završiti tako težak studij.

– Bez problema, učio sam sedam, osam sati dnevno, bio vrlo dobar student, samo mi je filozofija izazivala malo temperature – smije se.

Sada tenis igra manje, ali dragi partner mu je fra Ivica Jurić koji se, kaže, pošteno trudi, ali još uvijek je jači u nogometu.

Zanimljiva je bila reakcija obitelji kad bi imao krizu tijekom studija. Otac mu je kazao: “Ako si već krenuo, lijepo to i završi!” Mladu misu, nakon ređenja u splitskoj crkvi Gospe od Zdravlja imat će u crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu, a potom se vraća u Dalmaciju gdje će preuzeti biokovsku župu Kozica i Zavojane.

– Veselim se beskrajno, bit će izazova na tako dalekoj i malenoj župi, ali valja se kaliti tamo gdje je teže. I nema mi druge. Sve ružno ostalo je iza mene, počinjem novi život – beskrajno je optimističan fra Željko, kojeg smo kao pasioniranog tenisača priupitali kako gleda na ‘slučaj Đoković’ u Zadru:

– Pitate njegova velikog obožavatelja; Novak je po meni najbolji svih vremena, samo mu povremeno treba resetiranje. Mislim da je čista srca pristupio turniru u Zadru i iskreno mi je žao što se zbog korone tako završilo.

Piše: Damir Šarac/SD