Nakon što je PSG preko Daniela Narcissea zabio za izjednačenje u finalu Lige prvaka 2017., Vardaru je ostalo svega sedam sekundi da pokuša doći do pobjede. Kako je ispalo, tih sedam sekundi bilo je sasvim dovoljno vremena da Luka Cindrić izvede loptu s centra Alexu Dujshebaevu i da ovaj gurne Ivana Čupića u zicer na kojem je ostao oči u oči s Thierryjem Omeyerom.
“Na kraju je bilo sve toliko jednostavno“, derao se službeni komentator EHF-a dok je Vardar slavio naslov sa zvukom sirene. “Dajte loptu Ivanu Čupiću i pustite ga da zabije.“
Ukratko, to je bilo točno ono što je trebalo napraviti. Čupić do tog trenutka nije imao gol iz igre, zabio je dva sedmerca i proveo je relativno malo vremena na terenu, ali u zadnjem napadu je izašao na parket. To je vrijeme kad na teren izlaze vođe, tada igraju oni koji će loptu hladno provući u prvi kut, točno tamo gdje je Omeyer otvorio mrvicu prostora kako bi ga navukao na šut i onda zatvorio vrata.
Koliko je Čupić važan kao vođa još bolje se pokazalo lani kada je Vardar u Köln otišao kao topovsko meso. Igrači mjesecima nisu primili plaću, krpali su sami troškove odlaska na Final Four i taman kada je izgledalo da ludilo i entuzijazam ipak nisu dovoljni jer je Barcelona na poluvremenu vodila sa sedam razlike, u svlačionicu je ušetao Čupić i počeo skupljati komade razbijene vojske kako bi je poveo prema još jednom naslovu. To je navijačima bilo možda i značajnije od onog prvog naslova. U tom trenutku Čupić je pokazao da nije samo profesionalac, nego da mu je stalo. Pokazao je da je Vardarlija.
Zbog toga nije bilo nikakvo iznenađenje kad je izašla vijest da će Čupić ostati u novom Vardaru nakon što je Mihajlo Mihajlovski odlučio preuzeti projekt koji je Sergej Samsonjenko napustio. Kuda da uopće ide? Čupić je navršio 34 godine, veći dio karijere je iza njega, ostvario se u svakom mogućem rukometnom smislu i došao je u godine kad bitne postanu neke druge stvari, tu su žena i djeca, neki novi način života koji će brzo postati stvarnost na koju nije navikao. Vardar je njegov dom i odlučio je ostati. Istu stvar su odlučili i Timur Dibirov, Stojanče Stoilov i Christian Dissinger, pristat će na manje novca i ostat će u Vardaru, ali stvar kod Čupića je u tome što je on to rekao prvi, a to šalje neku poruku.
Znao je Čupić da će svi ovi potpisati, ali on je time želio poručiti da će on ostati što god se dogodilo. Pokazao je svojim ponašanjem da je spreman odreći se dijela novca koji mu po svakom kriteriju pripada jer mu je stalo. Postavio se kao vođa i dao je drugima primjer koji mogu pratiti.
Međutim, ovo nije priča o Ivanu Čupiću. U konačnici, njegove priče su ispričane. Kadetsko Europsko prvenstvo 2004. i sve one utakmice koje je odigrao kao dijete Metkovića; tri Lige prvaka i sedam medalja koje je osvojio igrajući za Hrvatsku na velikim natjecanjima; svi oni sedmerci, suhi listovi i neuhvatljivi udarci; pa čak i ona ozljeda u kojoj je ostao bez pola prsta na šuterskoj ruci. Sve to skupa je već odavno poznato.
Ovo je priča o hrvatskom rukometu, ispričana kroz to da je Čupić postao Vardarlija,
Cijeli članak možete pročitati na portalu Telesport.hr.
