Nacionalni stožer je donio novu odluku za koju je sasvim jasno da je motivirana obilježavanjem Dana sjećanja u Vukovaru, koje će se održati sljedeće srijede.
Naime, prema sadašnjim mjerama koje je donio Stožer zabranjena su okupljanja s više od 50 ljudi, no Stožer je našao način da tome doskoči.
Obilježavanje Vukovara ove je godine prvi put državni praznik, a prema novoj odluci Stožera, zabrana okupljanja se više ne odnosi na okupljanja koja se organiziraju radi obilježavanja blagdana i neradnih dana, pod uvjetom da se održe u skladu s epidemiološkim okvirom koji određuje Hrvatski zavod za javno zdravstvo.
U Arheološkom muzeju Narona potpisan je danas okvirni sporazuma za početak gradnje nove zgrade Muzeja (Lapidarij) koji će se nakon nekoliko godina pripreme uskoro početi graditi u Vidu, zapadno od mjesnoga groblja.
Sporazum su potpisali ravnatelj Muzeja Toni Glučina, predstavnik izvođača radova tvrtke Ing-grad d.o.o. Patrik Klarić i predstavnica nadzora radova. Potpisivanju su nazočili koordinatora za muzeje Ministarstva kulture i medija Hrvoje Manenica, arhitekt sate i nove zgrade Muzeja Goran Rako i gradonačelnik Metkovića Dalibor Milan koji se obratio prigodnim riječima.
Ukupna vrijednost radova je 43 mil. kuna (s PDV-om) a u najvećoj mjeri projekt će financirati Ministarstvo kulture i medija uz podršku Grada Metkovića.
1 of 7
Izgradnjom nove zgrade zadovoljit će se preduvjeti za kvalitetan rad muzejskih djelatnika, obnovit će se postojeći i postaviti novi stalni postav te omogućiti proširenje muzejske djelatnosti.
Arheološki muzej Narona je za posjetitelje otvoren na Međunarodni dan muzeja, 18. svibnja 2007. godine. U godinama koje su iza nas profilirao se kao jedna od važnijih ustanova u RH za prezentaciju antičkog nasljeđa. Zbog specifičnosti in situ prezentacije arhitektonskih ostataka rimskog hrama i građevina koje ga okružuju u sadašnjoj zgradi Muzeja nedostaju sadržaji koje muzejska ustanova mora imati. Svi ti sadržaji do sada su privremeno smješteni na tri lokacije u Vidu.
U proteklom tjednu na području Policijske uprave dubrovačko-neretvanske zabilježene su tri prometne nesreće s ozlijeđenim osobama u kojima je pet osoba lakše ozlijeđeno. S materijalnom štetom zabilježene su tri prometne nesreće.
Najveća koncentracija alkohola zabilježena je u Metkoviću
Najveća koncentracija alkohola od 1,75 g/kg izmjerena je u ranim jutarnjim satima, 8. studenog 28-godišnjaku koji je, tijekom redovne prometne kontrole, zaustavljen u Ulici kneza Branimira u Metkoviću, prilikom upravljanja osobnim vozilom dubrovačkih registarskih oznaka.
Vozač je isključen iz prometa i doveden u prostorije policije do prestanka djelovanja opojnog sredstva te je prekršajno sankcioniran novčanom kaznom u iznosu od 11 tisuća kuna i tromjesečnom zabranom upravljanja vozilima „B“ kategorije što je ujedno i najveća izrečena novčana kazna u proteklom tjednu.
U Dubrovačko-neretvanskoj županiji u posljednja 24 sata zabilježeno je 39 novih slučajeva zaraze koronavirusom, a obrađena su 84 uzorka.
Radi se o 20 osoba iz Metkovića, osam iz Ploča, pet iz Župe dubrovačke, tri iz Dubrovnika te po jednoj osobi iz Kule Norinske, Orebića i Slivnog.
Ukupno je zaraženo 18 osoba muškog spola i 21 osoba ženskog spola, a za njih 15 je utvrđena epidemiološka veza. Jedna osoba je preminula, muškarac iz Metkovića (rođ. 1928. godine).
Izliječene su 53 osobe: 26 iz Dubrovnika, deset iz Metkovića, devet iz Župe dubrovačke, pet iz Ploča, po jedna iz Opuzena i Stona te jedna osoba koja nema prebivalište na području naše županije.
U OB Dubrovnik hospitalizirane su 53 osobe pozitivne na koronavirus. Devet bolesnika zahtijeva intenzivnu skrb, četiri bolesnika su na respiratoru – neinvazivna ventilacija, a pet je na invanzivnoj ventilaciji.
U samoizolaciji su 823 osobe, a u posljednja 24 sata zabilježeno je jedno kršenje mjere samoizolacije. Od početka pandemije utvrđeno je ukupno 95 slučaja kršenja samoizolacije.
Stožer CZ DNŽ i dalje apelira na građane da se drže svih propisanih mjera od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Stožera civilne zaštite RH.
Tri objekta vjetroorgulja na brdu Trovro iznad Rogotina dobivaju završni izgled. Betonska obloga prekrivena je kamenim materijalom kako bi se objekti uklopili u prirodni ambijent.
Osim toga, započela je izgradnja kamenih vidikovaca i završno uređenje vrha Trovra. Nakon toga, pristupna staza od mjesta do vrha brda, u dužini od oko 900 metara, popločit će se kamenom, a na početku puta izgradit će se Biblijski vrt, piše Rogotin.hr.
U subotu, 7. studenoga, u Galeriji GKS-a je održan 32. redovni izborni sabor Hrvatskoga ronilačkog saveza.
Nakon pozdravnih govora gostiju, predsjednik Hrvatske zajednice tehničke kulture Damir Tomić sa svojim suradnicima Hrvojem Nekićem i Tomom Sjekavicom naglasio je poseban doprinos HRS-a u radu same HZTK-e i najavio nove projekte za nadolazeću godinu, u svrhu poboljšanja rada članica zajednice kao i pripreme za proslavu 75. godišnjice ove institucije.
Nakon usvojenih izvješća o radu za prošlu godinu pristupilo se izboru tijela i dužnosnika HRS-a za mandat 2020-2024. Nakon provedenog izbornog postupka za novog predsjednika HRS ponovo je izabran Kamilo Čuljak, za dopredsjednik Valentino Rajković, a za članove Upravnog odbora Mijo Vukušić, Davor Romanović, Ivica Ćosić, Josip Bilić i Mario Kamenjas. U Nadzorni odbor izabrani su Dario Duić, Dražen Ivanković i Hrvoje Mrakovčić, dok su za članove u Suda časti izabrani Sandi Magašić, Robert Pajk i Joško Radić.
Nakon provedenih izbora novoizabrani predsjednik Kamilo Čuljak prisutne je upoznao s prijedlogom Plana i programa rada HRS-a za 2021. godinu koji će se zbog novonastalih situacija s COVID -19 morati dodatno prilagođavati.
Novoizabrani dopredsjednik i Izbornik HRS-a Valentino Rajković također je naglasio da se sve sportske aktivnosti predviđene za iduću godinu moraju prilagoditi novoj situaciji, ali da se nada kako će se većina najavljenog održati u predviđenim terminima.
Shodno dnevnom redu podijeljene su nagrade HRS-a za uspješno djelovanje i doprinos u ronilaštvu povodom 15. obljetnice osnutka udruzi R. K. ‘ADRIATICRO’ – Zagreb, 20. obljetnice Š. R. ‘SCUBA ADRIATICA’ – Zadar i KPASR ‘NERETVA’ – Metković, 45. obljetnica KPA ‘ADRIA’ – Kraljevica te 50. obljetnica RK ‘MARSONIA’ – Slavonski brod.
Tijekom razgovora s prijateljima Vladimirom Marvučićem i Ilijom Vukotićem iz Svebarja (prvi je iz Bara, a drugi iz obližnjih Zubaca) počesto smo razgovarali o činjenici da se hrvatske vjerovjesnike (da ne rečem misionare) i danas šalje u daleke zemlje, a da njima, udaljenima od Hrvatske stotinjak kilometara, nedostaje svećenika kojima je materinski jezik hrvatski. Počesto smo govorili i o teškome usudu mjesnih katolika i Hrvata te mnogim poteškoćama s kojima se susreću. Tad sam postao svjestan koliko je, primjerice, položaj Hrvata u BiH povoljniji samom činjenicom da imaju vlastitu mjesnu i područnu vlast.
U razgovoru sa Stanislavom Vukorepom prozborio sam o nesvjesnosti bosanskohercegovačkih Hrvata kolika je blagodat nakon toliko stoljeća imati mogućnost ustrojiti vlastiti obrazovni sustav. Drugi je par rukava to što se u većinski hrvatskim županijama u Federaciji BiH poput Hercegovačko-neretvanske mjesto ministra obrazovanja, znanosti, kulture i sporta prepušta drugima, pa se onda kuka zbog ove ili one odluke.
Istočnohercegovački koji to nije
Možda sam upravo ponukan tim razgovorima prošlih tjedana vrlo često raspravljao o tome koliko je bitno svaku znanost, pa tako i jezikoslovlje, približiti puku i koliko Hrvati u tome zaostaju za svojim susjedima. Mnogi će vam hrvatski znanstvenik na to odmahnuti rukom i odvratiti da je riječ o pojednostavnjivanju, no da je to nasušno potrebno, razvidno je čim se pojavim na terenu. Već i najčešća podjela štokavskih govora barem stoljeće i pol utječe na javno mnijenje.
Tako me neki dan u Janjini jedan Janjinar(in) upitao je li na Pelješac ijekavica došla s carom Dušanom iz istočne Hercegovine i govore li Janjinari danas stoga istočnohercegovačkim dijalektom. Upitah ga govori li itko u istočnoj Hercegovini Mare, ruke, žene, boli (dakle, s naglaskom na zadnjem slogu). Odgovori mi da nije koliko on zna. Rekoh mu da to što on tvrdi potvrđuju i svi jezikoslovci na više mjesta te, štoviše, ističu kako su u novoštokavskim govorima silazni naglasci izvan nepočetnoga sloga rijetka iznimka.
Kako na Pelješcu čak i najnovoštokavskiji govori sustavno odstupaju od toga i još vrlo često gube zanaglasnu dužinu, i ja se pitam zašto se istočni pelješki govori svrstavaju u istu skupinu kao i govor Trebinja, Banje Luke ili Donjega Lapca. Sugovornik mi odgovori da mu je sve jasno, ali se i iz njegova pitanja prozire učinkovitost gotovo dvostoljetnih pokušaja da se Pelješac odnarodi iako je vlast Nemanjića ondje bila razmjerno kratka i gotovo da nije ostavila nikakve materijalne tragove.
Međutim, SANU je etnolozima i etnografima na jugu hrvatskoga juga otvarao konobe, plaćao im stan i hranu te se njima koristio i za političke ciljeve, a hrvatski su znanstvenici i danas ondje u obrambenom stavu dok od države mole za više juhe i mekši kruh te se kriju iza višestrukosloženih rečenica. S druge se strane lupeta, ali se ne dvoji i sve proglašava „njihovim“. Upravo stoga nama treba stručnjaka prosvjetitelja, koji poznaju znanstveni metajezik i vladaju građom dostatno da poklope drugu stranu, ali i da ne muče puk teorijama koje ni sami ne razumiju, nego da svoje znanje prilagode i primijene. No tko bi napustio grijane urede i koga bi uopće bila briga?
Latinski natpis na manastiru?
Drugi je primjer toga kako su „predaje“ iz bliskoistočne kuhinje utjecale i još utječu na puk mjesno tumačenje postanja toponima Manastiriu Osobjavi. Naime, puk drži da je riječ o lokalitetu navodnoga pravoslavnog manastira iako o njemu nema nikakvih zapisa i iako ga je mnogo logičnije dovesti u vezu s franjevačkim samostanom u Kuni. Ako i zanemarimo povijesne podatke, treba napomenuti kako je riječ samostan u hrvatskome jeziku prvi put potvrđena tek pred dvjestotinjak godina, i to u rječnicima Joakima Stullija.
Kapelica posvećena Gospi, sv. Roku i sv. Spiridonu koju je podigao Celestin Medović 1908. u Crkvicama.
U hrvatskome je jeziku sve do početka XX. stoljeća znatno češće, poglavito na dubrovačkome području i u Boki kotorskoj, u uporabi bio grecizam manastir(usp. toponim Manastirine u Solinu). Tek se u prvoj polovici XX. stoljeća apelativi samostan i manastir razjednačuju, tj. samostan počinje označivati samo katoličke, a manastir samo pravoslavne sakralne objekte.
Primjenom forenzičke onomastike došao sam do zaključka kako je korijen „pučkoga tumačenja“ navodno anonimno pismo jednoga Janjinara neretvanskomu parohu Ljubi Vlačiću, koji je i neretvanske doseljenike u Osobjavu u XIV. i XV. stoljeću proglasio pravoslavcima te čak naveo kako su izginuli na predjelu Velika njiva kako ih Dubrovčani ne bi pokatoličili. Nevolja je tek u tome što su oni onamo došli kao katolici.
Isti je taj anonimac ujedno iznio „predaju“ o postanku ojkonima Potomje, po kojoj se mjesto prozvalo Potomnje „pošto je potonje (t. j. kašnje sviju drugih) prevrnulo vjerom“, odnosno Potomjani su po njegovoj teoriji posljednji na Pelješcu s pravoslavlja prešli na katolištvo. Iz povijesnih vrela razvidno je, pak, da je naselje prozvano po crkvi svetoga Tome iz XV. stoljeća.
Po teorijama Ljube Vlačića i Nikodima Milaša Pelješčani su bili pravoslavcima barem od IX. stoljeća, dakle najmanje 150 godina prije nastanka pravoslavlja. Čak i ako zanemarimo činjenicu da je teško biti papa prije pape, nevolja je u tome što mjesna toponimija dokazuje da je prvotni susret Hrvata s kršćanstvom bio ujedno susretom s kršćanskim Zapadom. Upravo je u Potomju zabilježen toponim Subrijana nastao hrvatskom prilagodbom latinske sveze sanctus Cyprianus ‘sveti Ciprijan’, koja je prošla kroz dalmatski filtar. Budući da su srodni toponimi odrazom rane hrvatsko-romanske simbioze te su uglavnom nastali do X. stoljeća, još je teže povjerovati u tezu o pelješkome pravoslavlju prije pravoslavlja, a pravoslavlje tražiti u toponimima koji su daljom etimologijom latinski, znanstveno je utemeljeno koliko i gatanje iz graha prebranca. Pritom često sebi postavljam pitanje zašto puk upija „predaje“ poput spužve, a činjenice jako sporo, ali se onda sjetim da smo sami sebi nerijetko podapinjali noge.
Rijetki su, poput Nikole Zvonimira Bjelovučića, sebi i svojim čitateljima priznavali da su pogriješili što su crkve „bizantskoga sloga“ jednoć držali pravoslavnim. Posljedice svega toga, nažalost, ćutimo i danas, a obrazovati se u ovoj samoprozvanoj zemlji znanja ne damo.
Janjina
Umjetnost u praksi
Da završimo u revijalnom tonu, napominjem kako mi se na jugu jedan kulturni trudbenik pohvalio kako je na poklon dobio više stotina slika mjesnoga umjetnika. „On ti to malo zamrči u po ure i da nama. Dugo nismo znali šta ćemo s tin, a onda smo se domudrili da to moremo podilit kad triba dat vatrogasciman, zboru ili KUD-u nagradu za Dan općine. Jednon smo čak i njemu dali njegovu sliku jer se nismo sitili da je njegova. Nasriću zaboravio i on.“
Javnobilježnički ured Joško Pandža više nije u Ulici Ante Starčevića. Od ponedjeljka, 9. studenog, bit će otvoren na novoj adresi, u Ulici Hrvatskih iseljenika 6 (na Limanu, gdje je nekada bila Hypo banka).
Danas je u 93. godina života preminuo Marko Carević, on je svojim javnim djelovanjem obilježio politički, privredni, kulturni i društveni život Metkovića i Doline u drugoj polovici prošloga stoljeća.
Marko Carević rodio se 1928. u Metkoviću u obitelji Grge i Petrice. Osnovnu i građansku školu završio je u Metkoviću, a elektrotehničku školu naknadno je završio u Zadru.
Prvi je posao dobio u poslijeratnom Mjesnom odboru privrede, potom radi u metkovskoj poljoprivrednoj zadruzi do rujna 1948., kada Razvitak osniva Kino Pobjeda u kojemu gosp. Carević započinje novi radni odnos, kao kinooperater i voditelj. Filmski repertoar nije zaostajao za kultnim zagrebačkim kinima. Gužve pred blagajnom oslikavale su kulturni puls grada, ali i cijele Doline. Care će napustiti kino 1959. godine kada osniva prvu metkovsku tiskaru i knjigovežnicu Štamparija Biokovo. Zapošljava sedamdeset radnika koji rade u tri smjene. Nakon pet godina prelazi u novoosnovanu poslovnicu Ribomaterijal Zagreb u Metkoviću kojom rukovodi do umirovljenja 1. srpnja 1985.
Sa suprugom Gabrijelom, rođenom Ketini, dobio je dvoje djece, pok. Grgu i Vandu.
Kino i kazalište u Metkoviću obilježili su Carin život. Privuko ga je Biokovsko-neretvansko kazalište pa u rujnu 1945. glumio agenta u predstavi Teški časovi u režiji Ivice Gluščevića… u kazalištu volontira kao tehničar i majstor svjetla gotovo četrdeset godina.
Bio je član odbora za izgradnju Ljetne pozornice, koja je otvorena predstavom Dundo Maroje, i Doma kulture, volonterski je vodio radove sedam od trideset godina izgradnje.
Bio je član metkovskog i republičkog SIZ-a za kulturu, tajnik Lovačkog društva Metković, član osnivačkog društva Ornitološke zbirke Metković, odbornik Kotara Makarska i općinski odbornik, svjedok na vjenčanjima, predsjednik NK Neretva 1973., bio je predsjednik Komisije za vjerska pitanja kada je pripomogao da se župna kuća vrati Crkvi, kao i da se dobije građevinska dozvola za izgradnju crkve sv. Nikole.
Osam godina je bio predsjednik MO Centar. Za njegova je mandata obnovljen rad Gradske knjižnice u Metkoviću pri MZ Centar, sagrađena je gradska mrtvačnica, dijelom provedena kanalizacija, uređeno staro groblje i započeta izgradnja novoga groblja.
Životni je vijek posvetio borbi za ljepši i kvalitetniji život u Metkoviću. Jedan je od poslijeratnih Metkovaca, uz Dragu Bušića, Ivicu Gluščevića i Marija Veraju, koji su Metkoviću priskrbili perjanicu grada, kulturnoga središta Neretve, na kojemu su nam zavidjela mnoga neretvanska mista.
Nakon provedenih izbora novoizabrani predsjednik Kamilo Čuljak prisutne je upoznao s prijedlogom Plana i programa rada HRS-a za 2021. godinu koji će se zbog novonastalih situacija s COVID -19 morati dodatno prilagođavati.
Grad Metković mu se odužio Nagradom za životno djelo koju je primio 
