Prošloga smo tjedna ispratili četiri ugledna imena hrvatskoga jezikoslovlja, a upravo će četvorici hrvatskih jezikoslovnih velikana od 10. do 12. listopada 2019. u Neumu, Stonu, Metkoviću, Pločama, Opuzenu, Čapljini i Ljubuškome biti posvećen jubilarni 15. Neretvanski znanstveni, kulturni i književni susret.

Od Steinbecka i Faulknera do hrvatske norme

Navedimo velikane kronološkim redom: Krsto Spalatin, Slavko Pavešić, Stjepan Krešić i Luka Vukojević. Svi oni potječu sa širega neretvanskog područja, od Stona do Konjica te od Vinina u Hrasnu u istočnoj Hercegovini do Šipovače kod Ljubuškoga u zapadnoj. Dvojica su među njima, Krsto Spalatin i Stjepan Krešić, znatan dio svojega radnog vijeka proveli u inozemstvu svim nedaćama i političkim progonima unatoč ipak uspjevši održati vezu s domovinom. I dok je Krsto Spalatin doživio hrvatsku samostalnost te u domovini potkraj života objavio Peterojezični rječnik europeizama (1990.), djelovanje nam je Stjepana Krešića razmjerno nepoznato iako je prevoditeljem nekih od najvećih djela svjetske književnosti kao što su Faulknerova, Dickensova i Steinbeckova. Slavko Pavešić sudionikom je najvažnijih jezikoslovnih zbivanja, jednim je od autora Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.), ali i potpisnikom glasovite Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1971.). Ujedno je bio urednikom i suautorom Jezičnoga savjetnika s gramatikom (1971.) te suautorom Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika (1979.), koja je u vrlo teškim vremenima ponijela hrvatsko ime. Luka Vukojević uvelike je utjecao na oblikovanje suvremenoga hrvatskog standardnog jezika u samostalnoj hrvatskoj državi ponajprije kao priređivač i suautor najopsežnijega suvremenog hrvatskog jezičnog priručnika Hrvatskoga jezičnog savjetnika (1999.) te kao dugogodišnji oblikovatelj hrvatskoga nazivlja u suradnji s Hrvatskim zavodom za norme. Riječ je o četvorici hrvatskih jezikoslovaca koji su svojim podrijetlom vezani za južne hrvatske krajeve, ali koji su uvelike oplemenili hrvatsko jezikoslovlje i filologiju. Njihovo je djelovanje ponajbolji odgovor na novoskovanu poštapalicu Jeziku je svejedno jer su dva jezična savjetnika među najprodavanijim i najtraženijim priručnicima XX. i XXI. stoljeća, prevoditeljski rad pokazuje da je puk itekako svjestan nužnosti baštine elitnoga u jeziku i da se toga ne straši, nego tomu teži te činjenice da su propisivači (da ne rečem preskriptivisti) itekako praktičari (izdaju pravopise, gramatike, rječnike, osmojezičnike čak), a ne zatucanci koji nikad ne napuštaju vlastiti ured (da ne rečem jezični laboratorij) osim u pratnji jezičnoga redarstva. Oni nam pokazuju i kako se poštuje hrvatska baštine te da se na njezinu temelju grade i primijenjuju nove jezične teorije, da se autoriteti poštuju, ali da se i nakon njih živi jer bismo, da nismo išli i da ne idemo naprijed, još pisali na desetak različitih načina, slagali slovnicu po latinskome uzoru i zapisivali desetak egzonima iz sredozemnoga i srednjoeuropskoga kruga zaboravljajući da Zemlja odavna nije ravna ploča i da su nam sad bliski i Pjongčang, i Fukušima, i Esvatini, zemljopisna imena za koja do početka ovoga stoljeća nismo ni čuli.

Spalatin, Krsto, hrvatski jezikoslovac (Ston, 15. listopada 1909. – u blizini Punto Gorda, Florida, SAD, 16. prosinca 1994.). Studirao romanistiku na Sveučilištu u Zagrebu, gdje je 1934. i doktorirao. Radio je kao gimnazijski profesor i lektor u Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi u Zagrebu. Do Drugoga svjetskog rata uglavnom se bavio francuskim jezikom i književnošću, a nakon Drugoga svjetskoga rata  Bio je lektor za hrvatski jezik na sveučilištima u Rimu i Napulju (1941. – 1948). Zatim je prešao u SAD, gdje je predavao na Wesleyan College u Iowi (1948. – 1952.), a zatim talijanski i francuski jezik na Sveučilištu Marquette u Milwaukeeiju (1952. – 1975.). Nakon umirovljenja bavio se kontrastivnom lingvistikom, a 1990. objavio je Peterojezični rječnik europeizama. Pisao je, među ostalim, za iseljeničke časopise Hrvatska revija i Journal of Croatian Studies te za zagrebački časopis Marulić.

Pavešić, Slavko, hrvatski jezikoslovac (Konjic, Bosna i Hercegovina, 9. lipnja 1912. –Beograd, 9. prosinca 1975). Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1936. i doktorirao 1960. disertacijom Jezik Stjepana Matijevića. Bio je srednjoškolski profesor, a od 1950. radio je u Institutu za jezik JAZU. Objavio je radove iz povijesti i suvremenosti hrvatskoga jezika, iz dijalektologije i leksikografije. Urednik je i suautor Jezičnoga savjetnika s gramatikom (1971.), koautor Priručne gramatike hrvatskoga književnog jezika (1979.) i Povijesnoga pregleda, glasova i oblika hrvatskoga književnog jezika (1991.). Sudjelovao je u izradbi Matičina Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika (1960.) i Rječnika hrvatskosrpskoga književnog jezika (1967.) te Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967.). U Institutu je neumorno radio na širenju jezične kulture i na podizanju mladoga znanstvenoga kadra, ali je njegov glavni i najteži zadatak bio završetak gotovo stogodišnjega posla na Akademijinu Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika i na osmišljavanju njegovih Dopuna. Počeo je kao obrađivač, a kao njegov posljednji urednik umro na skupu o Đuri Daničiću, prvom uredniku toga velikoga rječnika.

Krešić, Stjepan, hrvatski klasični filolog i književni prevoditelj (Vinine, Donje Hrasno, Neum, Bosna i Hercegovina, 22.  veljače 1915. – Ottawa, Kanada, 21. travnja 1984). Diplomirao i doktorirao filologiju 1941. u Zagrebu. God. 1959. iselio se u Kanadu, gdje je bio profesor na Odsjeku za klasičnu filologiju Sveučilišta u Ottawi. Objavio je više grecističkih i latinističkih studija, a zapaženi su i njegovi prijevodi Krika i bijesa W. Faulknera i Posmrtnih spisa Pickwickova kluba Charlesa Dickensa. Prevodio je i Oscara Wildea, Steinbecka, Zweiga… Uredio je zbornik Suvremena književna hermeneutika i interpretacija klasičnih tekstova (Contemporary Literary Hermeneutics and Interpretation of Classical Texts, 1981). Nekoliko je dana prije smrti u zrakoplovu tijekom povratka s Martinika s Vinkom Grubišićem razgovarao o svojim planovima, o opsežnoj Povijesti hrvatske kulture u četiri poglavlja (na engleskome). Tada je dovršavao Predrenesansu te radio na razdoblju Od Ilirskog preporoda do Prvog svjetskog rata. Prvi je dio Predrenesanse bio priređen, a objavljen je posmrtno pod naslovom The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages (Journal of Croatian Studies, XXV–XXVI/1983–84). Prevodio je s latinskoga, grčkoga, engleskoga i francuskoga, proučavao izgovorne razlike između američkoga i britanskoga engleskog. Grubišić njegovim najvažnijim tekstom o hrvatskoj književnosti drži The Principal Characteristics of Croatian Literary Culture in the Middle Ages, pregled hrvatske srednjovjekovne književnosti.

Vukojević, Luka, hrvatski jezikoslovac (Šipovača, Ljubuški, Bosna i Hercegovina, 7. listopada 1955. – Zagreb, 24. lipnja 2011.). Osnovnu je školu polazio u rodnome mjestu, a gimnaziju u Ljubuškome. Na Filozofskome faklultetu u Zagrebu završio je 1979. studij kroatistike i filozofije. Godinu je dana radio u Školi za strane jezike u Zagrebu, od 1980. do 1987. na Pedagoškome fakultetu u Osijeku, od 1987. do 1991. bio je lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Touluseu, a od 1991. do umirovljenja radio je na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Magistrirao je 1985. s temom Lingvometodički pristup nezavisnosloženoj rečenici, a doktorirao 2005. s temom Izražavanje posljedičnih odnosa u hrvatskome standardnom jeziku (priređena kao knjiga 2008.). Luka Vukojević autor je brojnih stručnih članaka iz područja standardologije i sintakse. Autor je najvećega dijela najopsežnijega hrvatskog jezičnog priručnika koji nosi naslov Hrvatski jezični savjetnik (1999.) te je jedan od autora knjige Jezični savjeti (2010. i 2011.).