Gualberto rođen je koncem X. stoljeća u jednoj firentinskoj obitelji. Po običaju svoga vremena odgojen je za ratnika, a tada je u razjedinjenoj Italiji bilo mnogo zadjevica koje su se rješavale oružjem. Zato je ratnički zanat bio čest. Ivan je u njemu ostao sve dok jednog dana u nekoj slijepoj ulici nije susreo ubojicu svoga rođaka – ili čak brata. Taj je susret bio na sam Veliki petak. Ubojica je pao pred njim na koljena, raširio ruke u obliku križa i zamolio za oproštenje. Zamolio je u ime onoga koji je za sve nas na Veliki petak nedužan poginuo na križu. Da je Ivan slijedio tadašnje ratničke zakone, bio bi ga sigurno ubio i tako osvetio prolivenu krv. On to nije učinio, a takav je postupak bio za njega čas velike milosti. Oprostivši ubojici, stupio je u obližnju crkvu, kleknuo pred veliko raspelo te vidio kako Isus sagiba glavu prema njemu u znak da odobrava njegovo praštanje. U taj se čas u njegovoj duši zbila velika promjena – prava metanoja – i on odluči odsada služiti jedino Raspetome. Odluku je proveo u djelo priključivši se benediktincima u samostanu San Miniato u Firenzi.

Crkva se u to doba morala boriti s jednim velikim zlom. Bila je to simonija: kupovanje i prodavanje crkvenih časti preko koje su mnogi nevrijedni dolazili na vodeće i veoma odgovorne položaje nemajući za njih uopće potrebnih svojstava. Smrću opata u San Miniatu, koji je primio u zajednicu Ivana Gualberta, došao je na čelo te zajednice čovjek koji si je taj položaj kupio novcem od samoga firentinskoga nadbiskupa, dakle, nedostojnom trgovinom. Ivan je, uočivši to, došao u sukob sa svojom savješću. Smije li on slušati jednoga takvoga poglavara? U svojoj stisci obratio se nekom firentinskom pustinjaku, po imenu Teuzu, a taj mu je savjetovao neka napusti samostan. On je poslušao te pošao u samostan Camaldoli kod Arezza nadajući se da će ondje naći bolje stanje. Nada ga nije prevarila.

Međutim, Ivan je u Camaldoliju pod utjecajem milosti Duha Svetoga došao do spoznaje da Gospodin od njega očekuje osnivanje nove redovničke zajednice. Božji je naum nastojao ispuniti kad mu je g. 1038. opatica Itta darovala jedno zemljište. Na njemu je sagradio samostan zvan Vallombrosa, postavši opat i osnivač nove grane benediktinskoga reda koja dobi ime po prvome samostanu. Život je u Vallombrosi bio veoma strog. Pazilo se na kućnu stegu, šutnju, siromaštvo u hrani i odjeći. Ivan je, prema zamisli sv. Benedikta, opet uveo za početnike novicijat. To je, na žalost, u mnogim benediktinskim samostanima palo u zaborav, a na štetu redovničkoga duha i izgradnje. I tako Ivan Gualberto postade jednim od velikih obnovitelja redovničkoga života.

Dobar duh iz Vallombrose širio se dalje. Ivan je bio zamoljen da osniva nove samostane ili da neke već postojeće reformira. Uz taj posao posvećivao je naročitu pažnju skrbi za siromahe i bolesnike. Za njih je uz svoje samostane osnivao posebna svratišta, ubožnice i bolnice. Samostanskim je poglavarima nalagao da nijednoga siromaha ne otpuste praznih ruku. Redovnici su sami bili siromašni, ali su svoju siromaštinu dijelili i s drugima.

Ivan je pomagao i pape u nastojanju oko obnove Crkve, u borbi protiv simonije. Za lakše i bolje održavanje zakona celibata biskupijskim je svećenicima preporučivao da žive u malim zajednicama. Prije nego je postao redovnik, nije znao ni čitati ni pisati. Kasnije je, slušajući čitanje o životu svetih otaca, stekao izvanredno duhovno znanje tako da je mogao biti dobar duhovni vođa. Umro je 12. srpnja 1073. u samostanu San Michele Arcangelo u Passignanu. Papa Celestin III. proglasio ga je godine 1193. svetim.

sveci.net

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Na otočiću Visovcu u subotu, 11. srpnja 2015. godine, u novicijat je primljen Željko Barać, a prve zavjete položili su fra Tino Čatlak, fra Nikola Dominis, fra Zvonimir Romić i fra Nikola Žulj. Obred primanja, euharistijsko slavlje i obred zavjetovanja predvodio je fra Joško Kodžoman, provincijal.

Obred uvođenja u redovnički život (Oblačenje habita)

Fra Ivan Udovičić, ravnatelj i prefekt Sjemeništa, nakon procesije uveo je prisutne u cjelokupnu svečanost slavlja rekavši kako smo se danas da sudjelujemo u dva značajna čina: prvi je čin oblačenje ili uvođenje u redovnički život jednog postulanata, a drugi čin jest polaganje prvih zavjeta četvorice novaka. Zatim je fra Ivan naglasio „da bi ovi mladi ljudi ustrajali na tom putu kojim će da­nas krenuti, da bi mogli izvršiti obećanja koja će danas i javno dati, uz njihova nastojanja i Božju pomoć koje neće nedostajati, potreban im je i naš primjer kršćanskog, odnosno redovničkog života. Zato je ovaj današnji dan veoma značajan ne samo za budućeg novaka (onoga koji će danas obući redovničko odijelo – habit) i one koji će danas izreći svoje zavjete Bogu da će slijediti Isusa Krista po primjeru sv. Franje iz Asiza, nego i za sve nas: bilo vjernike laike, a osobito za nas osobe Bogu posvećenog života (franjevce), koji smo se danas ovdje okupili. Ovo ne smijemo zaboraviti, ovoga moramo postati svjesniji“, završio je fra Ivan.

Provincijal fra Joško Kodžoman upitao je kandidata za novicijat: “Predragi brate, što tražiš od nas?’ Kandidat je odgovorio: “Potaknut božanskim nadahnućem, želim biti dionik va­šega života u bratstvu Reda manje braće. Usrdno molim da me, obučena u odjeću kušnje, iskušate te naučim s ljubavlju i veselo na sebe uzeti jaram Gospodinov i tako savršeno nasljedovati Krista – po uzoru siromašnog i poniznog sv. Franje – ljubitelja križa”. Provincijal je odgovorio: “Bogu hvala. Čestitamo ti i uključujemo te u svoje bratstvo da s nama postaneš jedno srce i jedna duša”.

Zatim je o. Provincijal molio za novaka Željka Baraća: „Bože, začetniče i darovatelju svetoga zvanja, dobrostivo pogledaj ovoga svoga službenika koji te ponizno moli. Daj da ovaj brat, koji želi iskusiti naš način života, molitvama i zaslugama blažene i bezgrešne Djevice Marije i zagovorom Serafskog Oca, nauči iskreno i čisto ispovijedati, žarko moliti, dolično živjeti, ponizno slušati, čuvati čistoću srca i tijela, revnovati za sveto siromaštvo i čeznuti za vrhuncem svakog savršenstva. Po Kristu Gospodinu našemu.“

Fra Jure Šimunović, meštar novaka, poškropio je habit i pasac koji je novak obukao uz pomoć župnika Gospe Sinjske fra Ante Bilokapića.

Euharistijsko slavlje i zavjetovanje

Nakon uvođenja u redovnički život i oblačenja habita, započelo je euharistijsko slavlje koje je predvodio provincijal fra Joško Kodžoman. Na slavlju su sudjelovali 24 svećenika, među kojima su bili magistar bogoslova fra Ivica Jurić, visovački gvardijan fra Mate Gverić, meštar novaka fra Jure Šimunović, ravnatelj i prefekt Sjemeništa fra Ivan Udovičić,  bogoslovi te obitelji i prijatelji postulanta i novaka.

Na početku propovijedi o. Provincijal je pozdravio odgojitelje, gvardijana fra Matu Gverića, braću svećenike, bogoslove, sjemeništarce, obitelji i prijatelje današnjih slavljenika, a zatim je naglasio kako posebno želi „pozdraviti mladu braću koja danas napuštaju kuću novicijata, nakon što su na ovom otočiću provela godinu dana kušnje i vježbanja u franjevačkom načinu života i koja danas polažu svoje jednostavne zavjete na godinu dana, želeći tako nastaviti svoj put rasta u redovništvu, preispitujući i jačajući svoju odluku, da se za koju godinu posvema posvete Gospodinu i stave u službu Crkvi i narodu Božjem“. Obraćajući se novaku rekao je „poseban pozdrav i tebi, dragi Željko, koji danas započinješ svoj novicijat poslušan glasu Božjem, koji te zove i hrabri da nastaviš svoj put prema svećeništvu i redovništvu. U novicijat ulaziš sam, bez drugih kolega, ali to te nije obeshrabrilo, jer vjeruješ sebi, Zajednici koja te prima, i Bogu u konačnici. Uostalom, kao ljudi, uvijek smo sami kada trebamo donijeti važne životne odluke. Sami prihvaćamo život, iako u njemu štošta doživljavamo, sami biramo životne putove, iako na početku nismo u stanju razumjeti i sagledati dalekosežnost i značenje tih odluka“.

U nastavku propovijedi, govoreći o sv. Benediktu, čiji se blagdan na današnji dan slavi, o. Provincijal je istakao kako „želimo i molimo da im njegov duh, duh zauzetog i odvažnog propovjednika Evanđelja, duh istinskog obnovitelja posrnulog ljudskog roda, bude izvorom nadahnuća i poticaj za vjerno i predano nasljedovanje kršćanskih kreposti“, a zatim nadodao kako je sv. Benedikt „životvornom riječju svoga Pravila i neumornom revnošću svojih učenika preobrazio ondašnju Europu u blagoslovljenu zemlju kršćanske vjere i jedinstva; koji je odgojio ljude iz različitih plemena i naroda za djela ljubavi i blagodat mira; koji je otkrio ljepotu i dostojanstvo ljudskog napretka nadahnutog evanđeljem, i danas molimo, da pomogne svojim zagovorom, vratiti današnjim pokoljenjima smisao za Krista i poslušnost njegovim riječima. Molimo ga da zagovara sve, redovnike i redovnice, te sve europske narode kako bi lakše pronašli put do istinskog mira, pravednosti i bratskog zajedništva…“ (Iz molitve sv. Benediktu) Molimo ga, na poseban način za naš hrvatski narod da konačno pronađe put do plodnog i sretnog životnog zajedništva, u miru svih sa svima, u blagostanju, u društvenom i gospodarskom napretku… Zalog naše opstojnosti, kao i u svim proteklim stoljećima, nije dodvoravanje politikama velikih sila, nije prihvaćanje životnih modela i vrijednosti koje su protivne našoj vjerničkoj i nacionalnoj tradiciji, već pristanak uz provjerene kršćanske vrijednosti, u zaštiti obitelji, očuvanju duha uzajamnosti i solidarnosti“, rekao je o. Provincijal.

„Kao redovnička zajednica, braćo i sestre, danas se veselimo novom životu i Bogu zahvaljujemo na njemu, veselimo se zbog novih mladica, koje pomlađuju našu Zajednicu i zahvaljujemo Božjoj providnosti na ljubavi i vjeri koju je Bog usadio u srca ovih mladića. Zahvaljujemo njihovim dragim roditeljima i svima koji su im pomagali na životnom putu, prijateljima, odgojiteljima i rodbini, da dođu do ovog svečanog trenutka“, naglasio je o. Provincijal, i nadodao kako su „danas, čini se, sve ljudske i kršćanske vrijednosti i stilovi života na velikom ispitu. Nije samo redovništvo u krizi zvanja, jednako se tako duboka kriza uvukla i u smisao svih tradicionalnih ljudskih oblika zajedništva. Sve je slabije oduševljenje ljudi za život koji obvezuje, a sve je naglašenija potreba i želja za životom bez ikakve obvezatnosti, u slobodi koja zarobljava a ne oslobađa i ne usrećuje. Europa se, čuli smo mnogo puta, odrekla i odriče svojih kršćanskih korijena. Stare postulate života  zamijeniše novi, koji se u konačnici mogu svesti na profit, na interes, na dominaciju“. „Franjevaštvo srećom u svojoj izvornosti nosi uvijek novu i svježu poruku života, poruku nade, poruku ljudskog bratstva, navještaj mira za kojim čezne svako društvo. Ono upozorava na stvarnost i potrebu zauzetosti u očuvanju svega stvorenoga, prekrasne prirode koju nam je Bog darovao, ono je bilo i ostaje isprošena milost za spasenje svijeta i čovjeka. I zato se ne čudimo što mladi ljudi našeg vremena, prepoznaju tu svježinu i ljepotu franjevačke karizme i što se i sami daju uvući u jednu čudesnu avanturu života, koju nitko nije u stanju unaprijed pretkazati, niti do kraja razumjeti“, rekao je o. Provincijal i pri završetku naglasio kako „po odluci ovih mladića, svijet i naš hrvatski narod, neće ostati bez onih koji će, i nadalje, ponosno nositi franjevački habit, te se truditi u izgrađivanju prepoznatljive franjevačke duhovnost“. Na kraju propovijedi o. Provincijal je zahvalio domaćinima na Visovcu, odgojiteljima, župnicima, roditeljima i prijateljima na ljubavi i trudu koji su uložili u odgoju ovih mladih.

Nakon propovijedi činu zavjetovanja pristupila su četiri novaka koji su na Visovcu proveli godinu dana spremajući se za taj čin. Nakon pitanja i odgovora o. Provincijal je molio za Božju pomoć a potom su zavjetovanici, jedan po jedan, kleknuli pred Provincijala i čitali obrazac zavjetovanja:

„Na hvalu i slavu Presvetoga Trojstva.

Ja, brat I. I., jer mi je Gospodin udijelio ovu milost

da Evanđelje i stope Gospodina našega Isusa Krista izbližega slijedim,

pred prisutnom braćom,

u tvojim rukama, provincijale fra Joško, čvrstom vjerom i voljom:

zavjetujem Bogu Ocu svetome i svemogućemu

da ću na godinu dana

živjeti u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći;

ujedno se obvezujem na život i Pravilo Manje braće

što ga je potvrdio papa Honorije

te se obvezujem da ću ga vjerno obdržavati

sukladno Konstitucijama Reda Manje braće.

Predajem se, stoga, svim srcem ovome bratstvu

da bih, učinkovitim djelovanjem Duha Svetoga,

vođen primjerom Marije Bezgrješne,

zagovorom Oca našega svetoga Franje

skupa sa svim svetima, i uz vašu bratsku pomoć,

mogao ustrajno težiti savršenoj ljubavi

u služenju Bogu, Crkvi i ljudima.“

Nakon izgovorenih riječi zavjetovanja, o. Provincijal je zaključio riječima:

„A ja, u ime Crkve i našega bratstva primam tvoje zavjete,

i budeš li ih obdržavao, u ime svemogućega Boga obećajem ti vječni život“.

U ruke o. Provincijala prve zavjete položili su:

• fra Tino Čatlak,
• fra Nikola Dominis,
• fra Zvonimir Romić
• fra Nikola Žulj

Poslije zavjetovanja o. Provincijal predao je pojedinačno svakom zavjetovaniku Pravilo i Generalne konstitucije.

Cjelokupno slavlje na Visovcu uveličao je pjesmom Zbor franjevačkih bogoslova iz Splita pod ravnanjem fra Frane Bosnića.

Fra Mate Gverić, visovački gvardijan, čestitao je novaku i zavjetovanicima na započetom putu kao i njihovim obiteljima i odgojiteljima. Zahvalio je svima koji su sudjelovali u pripremi ovoga slavlja i pozvao sve na okrepu i osvježenje.

/www.franjevci-split.hr/

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Sveti Benedikt je umro 21. ožujka 547. i njegov se blagdan stoljećima slavio na taj dan. No kako je u Korizmi slavljenje svetaca suzdržano, blagdan je sv. Benedikta premješten na današnji dan, da mu se može nesmetano posvetiti dolična i zaslužena pažnja. Grob mu se nalazi u crkvi slavne opatije Monte Cassino. To je mjesto koje će posjetitelj Italije rijetko kada zaobići jer na njemu se, osim svečeva groba, može još mnogo toga lijepa vidjeti, doznati i doživjeti. U ikonografiji prikazuju svetog Benedikta obično kao opata sa štapom i knjigom pravila, a kraj njega stoji gavran.

Sv. Benedikt je otac zapadnog redovništva, osnivač benediktinskog reda i jedan od najvećih velikana zapadnog redovništva, zapadnoeuropske kršćanske kulture uopće. Njegov životopisac i duhovni sin sveti papa Grgur Veliki o njemu piše ovako:

»Bio jedan čovjek časnoga života po imenu Benedikt, a to znači blagoslovljen i po milosti i po imenu. U sebi je već od mladosti nosio ozbiljnost jednog starca. Prije je dozreo po karakteru nego po godinama, svojoj duši nije pružao nikakve užitke. Boraveći na ovoj zemlji, prezreo je ovaj svijet sa svim njegovim čarima kao ocvao, premda ga je mogao slobodno uživati.« Pišući životopis sv. Benedikta sveti je Grgur imao pred očima više pouku i pobudu nego točno opisivanje svih podataka i zgoda toga života. On je bio uvjeren da je neobična pojava sv. Benedikta takva te više govori od suhih podataka koji bi se o njemu mogli nabrojiti. Mi ćemo ih i u ovome prikazu ipak sažeto nanizati, ali tko se želi upoznati sa sv. Benediktom u duhu sv. Grgura Velikog, taj neka posegne za svečevim životopisom iz pera benediktinca I. Herwegena, što je preveden i na hrvatski jezik.

Benedikt se rodio oko g. 480. u Norci, malom biskupskom sjedištu na podnožju sabinskih brda. Bio je sin dobrostojeće obitelji koja ga je poslala u Rim na odgoj i stjecanje znanja. Rim je tada još uvijek blistao od sjaja i stare slave, i dičio se grobovima apostolskih prvaka Petra i Pavla. Ipak nije bio ono što je bio negda. Prijestolnica je carstva bila u Bizantu, na Istoku. Istina, rimski je biskup bio glava cijele Crkve, ali baš za vrijeme papina izbora g. 498. Benedikt je morao vidjeti i doživjeti mnogo neugodnosti. Rimski kler nije bio na visini. U gradu se živjelo lakoumno, pohlepno trčalo za užicima, premda je opasnost od barbara bila trajna. Rimske prilike nisu oduševile mladoga i ozbiljnoga Benedikta. Njegov je duh težio za nečim višim i sadržajnijim. Zato je i napustio Rim i studije. Da bi našao Boga u što većoj mjeri, nastojao se osloboditi svih spona koje bi ga u tome mogle spriječiti.

Želja za svojim idealom odvela je mladoga Benedikta u potpunu samoću, u jednu špilju kraj Subiaca. Možda je na taj izbor utjecala i Benediktova lektira o životu strogosti, samoće i pokore mnogih redovnika tamo daleko na Istoku. Svakako je Bog velikog patrijarha zapadnoga redovništva htio uzeti u svoju školu. U njoj je Benedikt ostao kao ponizni učenik tri godine i stekao mnogo vrijednih duhovnih spoznaja i iskustava. Zatim ga je Bog iz tamne špilje izveo van na svjetlo da bi kao veliki svjetionik svijetlio u njegovoj Crkvi. Poučio ga je kako valja osnovati zajednicu te u njoj zajednički tražiti Boga. Benedikt je proučio i redovničko pravilo sv. Bazilija Velikog te došao do spoznaje kako pojedine samostanske zajednice treba da postanu crkve u malom, što savršenije ostvarenje crkvene zajednice. Međusobna povezanost članova treba da je slična povezanosti udova u jednom živom organizmu, a prava će glava svakoj zajednici biti sam Krist, koji je glava otajstvenoga svoga tijela, to jest Crkve.

Budući veliki učitelj redovništva prošao je i kroz napasti. Životopisci spominju da je kao samotnik osjetio jake napasti u tijelu. Protiv njih je postupio veoma odlučno. Svukao se i gol bacio u kupine, koje su ga dobrano izbole. Međutim, on će malopomalo shvatiti da čovjek mora biti odlučan, a da ipak ne mora upotrebljavati uvijek najdrastičnija sredstva. U svojim će pravilima razviti posve odmjerenu i uravnoteženu askezu. Smisao za sklad, uravnoteženost bit će jedna od značajki njegove duhovnosti.

Još je jedno važno iskustvo Benedikt doživio. Latio se vodstva neke monaške zajednice u Vicovaru. Bio je to težak posao jer je kod pojedinaca te zajednice bilo mnogo samovolje, a premalo smisla za zdravu stegu. Benedikt je htio uvesti red, ali ga raspušteni monasi htjedoše otrovati. Pružili su mu čašu otrovana vina i samo ga je čudesan Božji zahvat spasio od smrti. To je očit primjer do čega sve može dovesti opala stega jedne redovničke zajednice. Zato će Benedikt napisati kasnije svoje pravilo koje će biti mudar čuvar potrebne redovničke stege. Za to pravilo Pius Parsch piše da je »knjiga vrijedna za stoljeća, odgojna knjiga za sva vremena«.

Benedikt se iz Vicovara vratio u Subiaco. I tu su ga razne skupine monaha zamolile da im bude duhovni otac. On ih je podijelio u 12 malih samostana, a svakome stavio na čelo jednoga kao oca. Sam je pak preuzeo cjelokupno duhovno vodstvo sviju. Tako se malopomalo počeo oblikovati benediktinski način redovničkoga života, »škola služenja Gospodinu«, u kojoj je vladao duh prve Crkve u Jeruzalemu. U tome načinu apostolskoga života – po uzoru apostola – naročito su se poštovale kreposti poslušnosti, molitve i rada, stvarao se benediktinski ideal: »Moli i radi!«

Walter Nigg sv. Benedikta naziva čovjekom koji izgrađuje. On je to najviše pokazao u Monte Cassinu. Samostan što će ga ondje osnovati postat će stvarno i u fizičkom i u duhovnom pogledu »grad na gori«. Taj je grad Benedikt sagradio sa svojim najvjernijim učenicima na ruševinama neke stare utvrde u kojoj se nalazilo i jedno hramsko svetište. Taj monaški grad Benedikt je gradio prema jasno zacrtanom planu koji je obuhvaćao ne samo materijalno zdanje već i idealnu izgradnju redovničke zajednice. Ona je morala biti u sebi posve zbijena, ali i otvorena prema vani za sve zadatke i potrebe onoga vremena.

Naš suvremenik, poznati teološki pisac Ladislav Boros, u svojoj knjizi Otvorenost duha piše o benediktincima ovako: »Oni su stvorili kršćansku povijest time što su počeli provoditi svoj život u bratskoj zajednici na jednome čvrsto stalnom mjestu. Zato i postojanost na jednom mjestu sačinjava bit benediktinskoga reda. Kad je taj red nastajao, sav je svijet bio u pokretu. Valja si samo predstaviti stanje u prvoj polovini VI. stoljeća. Germanska su plemena provodila seobu velikoga stila. Vojni su pohodi zadobivali karakter pravih prirodnih katastrofa. Selili su se cijeli narodi. Kasna je antika postala nestalna, izvana je sve bilo rastrojeno, a iznutra bezsadržajno. U toj je situaciji Benedikt doviknuo: ’Stoj! Seobi naroda neka je kraj!’ On je taj svoj ’stoj!’ zaviknuo ne polemički, već po metodi svetaca koji mnogo ne govore već rade. On je još nešto rekao: ’Odložite mačeve!’ I tako mir postade ključna točka sve benediktinske duhovnosti. Benedikt je time upravio zov svemu Zapadu: kršćanima, kojima su carstvo i moć ispali iz ruku te koji su se kao Rimljani i Germani, kao carevi, kraljevi, vojskovođe, činovnici, časnici, ratnici i legionari prostodušno i čvrsto laćali mača. U taj je svijet surovosti Benedikt zaviknuo: ’Mir! Dolje oružje!’

Pretpostavka za stalnost na mjestu i život bez oružja bio je treći element benediktinskoga života: bratstvo rada i molitve. ’Ora et labora!’ postade time temeljni obrazac našega Zapada. Molitva je postala zajedničko slavlje. Ako u blagdanskom bogoslužju Crkve još i danas nalazimo hranu i snagu, onda to dugujemo Benediktu iz Norcije. Uz molitvu je sav prožet njome stajao i rad, zajednički bratski rad na polju. Poštovanje rada ruku, koje sve do danas na Zapadu nije posve izumrlo, dugujemo sv. Benediktu. Ako seu daljnjim stoljećima pljačke, ropstva, iskorištavanja i osvajanja ipak mogao izgraditi kršćanski srednji vijek, jedan prostor u kojem su kršćani među sobom mogli živjeti kao braća, onda se to zbilo na temelju onakvoga načina života kakvim su živjeli benediktinci. I tako je sveti Benedikt iz Norcie postao ocem jednoga svetoga Zapada.«

Benediktinsko je pravilo na Monte Cassinu postiglo svoj konačni oblik. Ono svjedoči o Benediktovu idealu svetosti. Ono očituje tako veličanstvenu životnu mudrost, zahvaćenost Bogom i ljubav prema Kristu da je kroz 1400 godina zahvatilo svojim duhom osim tolikih monaha i toliki broj kršćana. Benedikt je ipak bio uvjeren da njegovo pravilo nije zadnja riječ o redovništvu pa je ostavio otvorena vrata i drugim mogućnostima. One su se kroz povijest redovništva i ostvarivale. No od Benediktove mudrosti mogli su mnogo naučiti i svi kasniji osnivači novih redova.

Smrt sv. Benedikta sv. Grgur ovako opisuje: »Dao se odnijeti u crkvu i svoje slabe udove naslonio je na ruke svojih učenika. Ondje ustade i ruke podiže prema nebu te izgovarajući riječi molitve, predade duh.«

Papa Pavao VI. proglasio je sv. Benedikta zaštitnikom Europe. Razlog je tome što se njezina povijest bez Benedikta i njegova djela ne može zamisliti. Njegovo je djelo prisutno i u našoj hrvatskoj povijesti, a o njemu dokumentirano govore tri debela sveska dr. Ostojića Benediktinci u Hrvatskoj. Tko se želi upoznati više sa svetim Benediktom i njegovim djelom, a osobito njegovom prisutnošću u Hrvatskoj, neka posegne za tim vrijednim knjigama i neka ih čita pa će mnogo doznati i naučiti.

Sv. Benedikt je svojim zajednicama kao glavno pravilo dao ovaj program: »Božjem djelu ili Božjoj službi ništa drugo ne smije se pretpostaviti!« Zato je sav benediktinski život uokviren i prožet svetom liturgijom. »Sveti Benedikt je stvorio idealne liturgijske obitelji koje su liturgijsku hvalu Bogu stvarno pjevale, a s njome povezivale i najozbiljniji rad na svim područjima« (Pius Parsch). Danas, u doba razmahanog liturgijskog pokreta, u jeku liturgijske obnove, dobro je da idemo u liturgiji za onim duhom kojim odiše Pravilo sv. Benedikta. Ako od svakoga sveca možemo nešto naučiti, onda od sv. Benedikta možemo to na osobit način.

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Među najpopularnijim ostavštinama svetoga Benedikta je križ, tj. medaljica svetog Benedikta uz koju se vežu brojni oprosti i zaštita od svakoga zla.

1. Život svetog Benedikta

Sveti Benedikt iz Nursije u Italiji (480-543), brat blizanac svete Skolastike, smatra se ocem zapadnog monaštva u Europi. Na njegovu “Pravilu svetog Benedikta” temelji se organizacija brojnih vjerskih redova. Sam benediktinski red ima svoju kolijevku u Monte Cassinu u Italiji, 70 kilometara od Rima.

Kako bismo mogli razumjeti simboliku medaljice svetog Benedikta, moramo znati za jedan događaj iz života ovog sveca. Benedikt je tri godine živio u špilji kao pustinjak. Kako je bio na glasu svetosti jedna ga je vjerska zajednica zamolila da preuzme mjesto njena poglavara koji je tada preminuo. Nekima se od “redovnika” ova ideja nije svidjela pa su pokušali ubiti Benedikta otrovanim kruhom i vinom. Poput svetog Ivana evanđelista Benedikt je također na čudesan način Božjom intervencijom spašen od trovanja. Nakon što je učinio znak križa nad otrovanim jelom i pićem, shvatio je da ga pokušavaju ubiti te je prevrnuo čašu i zapovjedio gavranu da odnese kruh.

2. Medaljica svetog Benedikta

Prednja strana ove medaljice nosi sliku svetog Benedikta koji drži križ u desnoj ruci i “Sveto pravilo” u lijevoj ruci. Uz njega se na jednoj strani nalazi razbijena čaša iz koje izlazi zmija otrovnica, a na drugoj strani gavran. Iznad čaše i gavrana utisnute su riječi: “Crux Sancti Patris Benedicti” (Križ svetog oca Benedikta). Na rubu medaljice stoji zapisano: “Ejus in obitu nostro praesentia muniamus” (Neka nas u času smrti naše zaštiti njegova prisutnost).

Na stražnjoj strani medaljice nalazi se križ na kojem su utisnuta početna slova ovih riječi: “Crux SacraSit Mihi Lux” (Neka mi križ bude svjetlo) i početna slova riječi: “Non Draco Sit Mihi Dux” (Neka mi zmaj ne bude vođa). Oko samog križa nalazimo početna slova riječi “Crux Sancti Patris Benedicti” (Križ svetog oca Benedikta). Na obodu su utisnuta početna slova dvostiha: “Vade Retro Satana,Nunquam Suade Mihi Vana — Sunt Mala Quae Libas, Ipse Venena Bibas” (Odlazi Sotono, ne savjetuj me ispraznostima – zlo je to što nudiš, sam pij svoj otrov). Na vrhu samog križa možemo vidimo utisnute riječi Pax (Mir) ili monogram I H S (Isus).

3. Potpuni oprost onima koji nose medaljicu

Potpuni oprost na smrtnomu času dobivaju oni koji nose medaljicu sv. Benedikta i ispunjavaju sljedeće uvjete:

1. ako preporučuju dušu Bogu
2. ako se ispovjede i pričeste ili (ako to nije moguće) zazovu sveto ime Isusovo uz skrušeno kajanje.

Među oprostima koje je papa Benedikt XIV. u breveu od 12. 3. 1742. podijelio ovoj medaljici jest i potpuni oprost uz obične uvjete (ispovijed, pričest, molitva na nakane sv. oca) na blagdane: Božić, Bogojavljenje, Svijećnicu, Uskrs, Spasovo, Duhove, Presveto Trojstvo, Tijelovo, Veliku Gospu, Bezgrješno začeće, Malu Gospu, Sve svete, Sv. Benedikta (11. 7.) ako barem jednom u tjednu:

1. mole krunicu ili
2. poučavaju u vjeri ili
3. posjete bolesnike ili
4. daju milostinju siromasima ili
5. dođu na sv. misu.

Djelomični oprosti vezani su uz mnoge molitve ili pobožnosti i mnoga dobra djela. ¹

4. Porijeklo medaljice svetog Benedikta

Nije sigurno kada je nastala medaljica svetog Benedikta. Za vrijeme suđenja za vračanje u Natternbergu blizu opatije Metten u Bavarskoj 1647. godine, optužena žena svjedoči kako nije imala nikakve moći nad gradom jer se on nalazio pod zaštitom križa. Tijekom istrage, na zidovima spomenute opatije pronađen je veliki broj iscrtanih križeva koji su bili okruženi slovima čije je značenje s vremenom zaboravljeno.

U jednom zapisu iz 1415. godine konačno je pronađena slika na kojoj vidimo svetog Benedikta koji u jednoj ruci drži štap s križem na vrhu i svitak u drugoj ruci. Na samom štapu i svitku zapisane su potpune rečenice na kojima se objašnjava značenje inicijala na medaljici. Kasnije se medaljice koje na sebi nose lik svetog Benedikta, križ i početna slova počinju izrađivati u Njemačkoj te polako širiti po Europi. Benedikt XIV. daje službeno odobrenje za medaljicu 23. prosinca 1741. godine te 12. ožujka 1742. godine u svojim kratkim pismima.

5. Milosti koje se primaju preko ove medaljice

1. Brani nas od vradžbina i drugih đavolskih utjecaja.
2. Štiti nas od tlačenja i zavođenja zloduha.
3. Pomaže pri obraćenju grešnika, posebno kada se oni sami nalaze u smrtnoj opasnosti.
4. Pomaže kao zaštita od kušnji.
5. Djeluje protiv zaraznih bolesti i otrova.
6. Majke pred porodom dobivaju posebnu pomoć za siguran porod.
7. Pruža zaštitu u vrijeme bura, oluja i drugih nevolja na zemlji.
8. Pomaže u liječenju tjelesnih tegoba.

6. Kako koristiti medaljicu

1. Na lančiću oko vrata.
2. Na krunici koju molimo.
3. U džepu ili torbi.
4. U automobilu ili iznad vrata i prozora u stanu.
5. U temeljima kuće.
6. Pričvršćenu na sredini križa.

Korištenje bilo kojeg vjerskog predmeta služi kao podsjetnik na Boga i usmjeruje nas prema služenju Bogu i našim bližnjima. Medaljica se ne smije poistovjećivati s amajlijom ili nekakvim čarobnim predmetom.

7. Križ sretne smrti

Raspelo poznato pod imenom “Križ svete smrti” ne nosi taj naziv samo zbog egzorcizirajućih svojstava Medaljice i Kristova tijela, već zbog zaštite koja proizlazi iz same smrti svetog Benedikta. Papa Grgur Veliki (540.-604.) opisuje smrt svetog Benedikta sljedećim riječima:

„Šest dana prije nego što je napustio ovaj svijet, Benedikt je naredio da se otvori njegova grobnica. Odmah nakon toga pao je u groznicu praćenu velikom vrućicom i čestom nesvjesticom. Kako se iz dana u dan njegova bolest sve više pogoršavala, naredio je redovnicima da ga prenesu u kapelicu gdje se osnažio primajući Tijelo i Krv našega Spasitelja Krista. Dok su njegovo slabo tijelo pridržavala dvojica njegovih učenika, on se uspravio s rukama uzdignutim prema nebu i u tom molitvenom stavu predao svoj duh.“

Molitva svetom Benediktu za zaštitu od Zloga

Sveti Benedikte, ti si se potpuno predao Bogu i živio si samo za njega. Svojim primjerom, svojom vjerom i svojom ljubavlju prema Bogu potaknuo si tolike plemenite duše da prihvate ideale redovničkog života. Svetošću svoje duše i poučljivošću od Duha Svetoga odupro si se Sotoninoj moći da istrgneš od njegove vlasti duše koje je on htio zauvijek upropastiti. Oče Benedikte, zagovaraj nas kod Boga da privuče k sebi sve duše koje poput tebe žele živjeti u vjernosti Evanđelja. Sveti Benedikte, brani nas od zloga koji hoće da zastranimo s Božjeg puta, puta dobra, ljubavi i istine. Zaštiti nas od neprijateljevih zasjeda, spasi nas od njegovih zamki, učvrsti nas protiv napasti i budi uz nas na našem smrtnom času. Sveti Benedikte, miljeniče Božji, udalji od nas sile zla i nauči nas da u svakom času sačuvamo mir srca. Amen.

www.stpeterslist.com | Bitno.net

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA

Bio je to veliki događaj za Bošonti. Ovdje nema novina, no o tom se je događaju govorilo već nekoliko tjedana prije, nego što se dvije junačke momčadi sastadoše da se potuku. I jesu se tukli, no srećom nije bilo mrtvih glava.

Na tu misao došli su naši učitelji. Misao se svidjela veleučenom gospodinu Binoju, bošontskom pisaru. On zna i čitati i pisati, no ta pisma mora sam čitati, jer u njima ima dosta znakova, koje samo on razumije. Osim toga, zna i nekoliko engleskih riječi, no na svoju muku, a i još veću muku onih koji ga slušaju, upotrebljava ih uvijek na krivome mjestu. Bilo kako bilo, sve je lijepo pripravio i sebe odredio za »umpire« – suca ove utakmice.

Bilo je kišno doba. Ujutro je kiša padala kao iz kabla. Cijelo igralište izgledalo je kao jedna velika bara, no to igrače nije ni najmanje smetalo. Oni igraju uvijek bosonogi, pa im se cipele neće smočiti. A ako se koji izvrne u vodu, uz indijsku vrućinu i sparinu to tek dobro rashladi.
Utakmica je počela više-manje na vrijeme. Čekali smo tek koji sat, jer se igrači nisu mogli odlučiti što će tko igrati. Na koncu su se složili, da će svaki nastojati biti tamo gdje je veća opasnost. Kako vidite, prava bratska ljubav.

Binoje Babu slomio se bodreći naše igrače, da pokažu svijetu i rodu što mogu i znadu; da junački ispruže svoje noge i da udaraju loptu što jače mogu. Nakon svoga govora potrča prema »centru«, da odanle zazviždi za početak utakmice. No kud će ruka nego u pekmez! Baš tamo je bila jedna lokva, i dragi se naš Binoje posklizne i ispruži koliko je dug i širok, a širok je prilično!

Oh, tužna godino, pomislim, slab je početak za Bošonti. I bio je. Čim su igrači iz Canninga dobili loptu, poletješe kao strijela prema bošontskom golu. Binoje vidi opasnost, maše rukama i viče iz svega grla: »Ofsajd!« Zviždaljka zviždi. Igrači stali, pa gledaju sada što će biti. »Ne smije se ovako brzo započeti!«, bio je kratak i jasan odgovor protivnicima Bošontija. A sa sucem se ne smije raspravljati. Publika se smije, no Bošonćani su za neko vrijeme bili spašeni.

Nakon nekoliko minuta opet opasnost. Jedan protivnički igrač majstorski proigra sve naše igrače. Sam je pred golom. Naš se golman od straha poskliznuo. Gol je bio prazan, kad li zviždaljka opet zazviždi s drugog kraja igrališta. »Penalty against Canning«, zagrmi »nepristrani« sudac Binoje. Pa još engleski! Prijatelji Canninga protestiraju, no Binoje im tumači kako je glavna stvar na utakmici slušati suca, jer će se inače igra pretvoriti u strančarstvo, pa će se o njoj i osobito o sucu svašta govoriti. Meni su od smijeha dolazile suze na oči.

Bošontski igrači pokušali su sve i sva da se približe golu Canninga, no uvijek bi zapeli negdje na sredini igrališta. Ili bi se učitelj Nikola izvrnuo, ili bi Pavao promašio loptu, ili Ivan naletio na kakvu lokvu. No ipak im se sreća jednom nasmijala: lopta se nekako otkoturala do protivnog gola, vratar se poskliznuo i urnebesni povik navijesti Bošontiju i svoj okolici, da je Bošonti zabio — gol! Canning ih je zabio već 5 ili 6, no vještinom »međunarodnog suca« Binoja svi su bili proglašeni »protuzakonitima«. No, u drugom poluvremenu igre dobi Bošonti 4 čista gola, tako čista, da im ni Binoje nije mogao naći nikakove pogreške.

Dakle, sve u svemu, nije bilo tako porazno, kako smo očekivali. Bilo je »samo« 4:1 za Canning.

Nakon utakmice dođoše naši igrači s Binojem Babu na čelu, da me u svojoj »poniznosti« upitaju, tko je najbolje igrao i najviše vrijedio na bošontskoj strani. »Bez sumnje Binoje Babu. On vam je spasio barem deset golova!«, odgovorim ja službeno. Binoje je bio veoma veseo zbog toga moga priznanja. Blaženo se smješkao, pa smo od toga dana postali i još veći prijatelji.

A sada da završim pozivom na vas. Ako koja momčad tamo od New Yorka do Californije misli da je dosta jaka, da se s nama ogleda »na megdanu«, neka nam na vrijeme pošalje vijest u Bošonti, pa ćemo sve pripraviti za utakmicu. No, pod jednom pogodbom: da »nepristrani« Binoje Babu bude sudac, i da mu se svatko pokorava. Pristajete li na ovu pogodbu???

Pozdravlja Vas počasni predsjednik bošontskog kluba »Tigers!«

Ante Gabrić SJ

izvor i foto: bitno.net

TEKST SE NASTAVLJA NAKON OGLASA