Nije žvaka za seljaka, a ni snijeg za južnjaka
Zimske su nas radosti u punome jeku ove godine zakačile gotovo početkom proljeća, a kako pisac ovih redaka od svojega ćaće baštini ljiubav prema snijegu samo na razglednicama, vlastitih doživljaja na njemu u metropoli gotovo da nema. Ipak, u rodnome je kraju drukčije, ondje sam prvi put vozio na snijegu, dakako bez zimskih guma jer ih onda, a zbilja je davno to bilo, nitko nije ni imao, a rijetko tko je i za njih čuo. Uostalom, tko bi očekivao da će na Žabi pasti snijeg u prosincu, a i kad padne, čiji bi ćaća pomislio da će mu sin krenuti prema Dobranjama u danu kad se snijeg nije zadržavao u gradu, ali ga je već bilo čak i oko Lovačke kućice.
Citroen je bio više-manje tehnički ispravan, jedino što mi je trebalo bio je suvozač koji bi mi držao upravljač dok sam iz druge brzine prebacivao u treću objema rukama. To je znalo izazvati šok i nevjericu jerbo je mnogi metkovski vozač mislio da vozač mojega Citroena vozi sa suvozačeva mjesta. Budući da smo i ja i putnici preživjeli, razložno zaključujete da je sve dobro završilo, a Citroen je postao prvom zažapskom ralicom nakon terenskih vozila Rajka Rodina i rodijaka Obšivača.
Znajući za ovu priču, a nesvjestan da je vozač napredovao (rekli bi danas evoluirao), pratitelj je posljednjega puta sad već legendarnoga Golfa trojke prvo upitao ima li Golf zimske gume. „Ima, znaš kolike su kazne, a meni je mater Bračka.“ „Ima li klimu?“ „Jok, ali grijanje radi. Samo okreneš sklopku.“ „Ja, ja, ja! Može, kupin ključeve i vozin.“ „Samo pripazi malo na vodu, zna je gubit, ostavio san ti i antifriza i vode, pa kad budeš pio kavu na po puta, samo nadolij ako bude trebat.“ „Znan, znan!“ I otiđoh ja novijom šesticom put Zagreba po mećavi i dočekah jutro kad je trojka trebala doći u Zagreb.
Zvonjelica se isključila, a prestara je da bi bilježila pozive kad je isključena, a kako na jugu često upadne sat u bunar (dogovor u podne ne mora nužno značiti da ćete se naći prije četiri, a možda se dogovor pomakne za podne kojega drugog dana, tjedna, godine), nisam previše razmišljao zašto kasni kacamorat moje trojke. „Đe si? Odgovara li ti da se vidimo u nedilju?“ „Može“, odvratih zadovoljan novim vozilom. „Je li bilo sve u redu?“ „Jes!“
A ne bijaše baš tako! Naime, neimenovani mi je visoki izvor dojavio da se sklopka od grijanja nije okrenula, pa da se kroz Liku prošlo vozeći se u skladu s vanjskom temperaturom, što je oblikovalo frizuru ala Povratak u budućnost (koliko je plješivih, da ne rečem ćelavih, dobro je da još ima vlasulja) sa sigama i stalagmitima poput onih iz Jame u Predolcu. „Popio je više rakije nego ti hladnjak vode, a i zvao te oko četri, pa kako si ti spavo, mene je dobio“, reče neimenovanac. U prvo se uvjerih i sam po praznim bocama po kolima, a u drugo povjerovah. Pa da je zima za južnjake…
Lagani prijelaz
Kako je zimi najbolje pod jorgan-planinom ili uz pećicu, više se lista, pa iskrsne i neki podatčić. Tako je Marinko Tomasović u svojemu radu podužega naslova o kugi u Makarskome primorju 1815. objavio podatak da su tih godina po župnim izvješćima u „tursku zemlju“ prebjegla 102 Dobranjca i 51 Vidonjac. Upravo ti podatci objašnjavaju nepotvrđene predaje nositelja nekih prezimena (npr. Martinovića, Milinkovića i dijela Rodina), koji danas nastanjuju sela na rubu Hutova blata, da potječu iz susjednih dalmatinskih župa.
Povijest je okrugla kao lopta
Nakon zagrijavanja slijedi pravi posao u obliku višestruko poučnoga primjera. Naime, da se povijest ponavlja, zorno se vidi na primjeru Krešića. Da stotinu starih Metkovaca upitate jesu li Krešići Metkovci, stotinu bi vam jedan rekao da nisu i… Prevario bi se. Naime, prvi se Krešići u Metkoviću spominje davne 1757. Dakako, njihovi potomci danas više ne žive u našemu gradu, no kako se svako nekoliko desetljeća u naš grad spustio pokoji od nositelja toga prezimena i kako je Darko Krešić radio s Julijom Dominikovićem, a Julio mi je obećao veću minutažu… Znate kako ide u našim krajevima…
Matica je Krešića u Dašnici, zaseoku župe Hrasno. U njoj se 1694. spominju Kreševići i Krešići, a po predaji su se u Dašnicu nositelji tih prezimena doselili iz Kreševa u srednjoj Bosni izbjegavši pred Osmanlijama. Ta predaja nije provjerljiva, no kako se Kreševići spominju u Dubrovačkome primorju od 1420., druga se predaja po kojoj su Krešići iz Hercegovine prebjegli pred Turcima u Ponikve na Pelješcu (u kojima se 1587. spominje Mihoč Krešin, vjerojatni rodonačelnik istočnopeljeških Krešića) čini vjerojatnom.
Valja napomenuti da dio pripadnika starih rodova istočno od Neretve, kojima se nije uspjelo nametnuti crnogorsko podrijetlo, drži da potječe iz srednje Bosne, a dio se starih crkava na tome području posvećenih Bogorodici povezuje s Gospom Olovskom (poput stare župne crkve na Trebinji). Da te predaje nisu posve neutemeljene, pokazalo se u članku Petre Talajić u kojemu se spominju Neretvani u pratnji bosanske kraljice Katarine Kosače.
U drugome se dijelu predaje navodi kako se koncem XVII. stoljeća dio Krešića s Pelješca vratio u Dašnicu, a dio je iz Ponikava prešao u Česvinicu kod Stona u kojoj danas postoji zaselak Krešići. Ništa tu nije čudno jer su mnogi Zažapci (s obiju strana granice od Hrasna do mora te od Drijena do Misline) stanovali na kopnu (Krešići na Dašnici i u Vininama), a jesenili na Škoju (uzmorju između Neuma i Bosanke) ili Pelješcu (uglavnom između Stona i Žuljane). Krešići su osim na Pelješcu jesenili i na Radežu i Ilinu Polju kod Neuma. Prvi upis Krešića u gradačke matice potječe iz 1722. kad se Đure Krešić Jovanov iz Vranjeva Sela oženio Anđom, kćeri Tome Putice iz Prapratnice.
Sad tu ponovno moramo stati i ponoviti da je kršćansko ime Jovan u južnim krajevima sve do polovice XVIII. stoljeća bilo rašireno među katolicima, a znalo se nadjenuti i znatno kasnije. Tako je na jednoj kući pod crkvom svetoga Ilije tijekom obnove na pročelju izmilio natpis Jovo Gluščević, a Jovo je u Metkoviću živio koncem XIX. stoljeća. Osobna su imena Jovan i Jovo u neretvanskih katolika istoga podrijetla kao i otočka, tj. nastala su prema čakavskome izgovoru talijanskoga imena Giovanni. Opširnije o tome možete pročitati u više mojih stručnih članaka, pa se nećemo ponavljati. Valja napomenuti da je dio Hrašnjana sa stokom boravio i na srednjodalmatinskim otocima (poglavito Hvaru, možda Braču), pa nije naodmet spomenuti kako u Milni stanuju Bonačići Krešići koji se u povijesnim vrelima spominju od 1710., pa se opravdano postavlja pitanje jesu li profesor Časlav Krešić i popularni Bona dalji rođaci.
Krešići na Pelješcu
Na Pelješcu je, dakle, Krešićima matica u Ponikvama, odakle se jedan 1758. preselio u Zaton-Dole. Zbog potomaka se Nikole Antunova, koji se oko 1780. preselio u zaselak Šotrići u Česvinici, taj zaselak prozvao po Krešićima, a iz Krešića se 1827. jedna grana toga roda preselila u Luku, druga 1833. u Hodilje, a 1869. treća u Ston. Krešići se u Trpnju spominju od 1664. i iako nije potvrđena njihova veza s ponikovskim i hercegovačkim Krešićima, zbog rjetkoće prezimena ona nije nemoguća. Godine 1839. u Kućište se, pak, iz Dubrovnika doselio Antun Luigi Krešić, pa je i to pokazatelj da je Krešića bilo i u Dubrovniku, a znamo da ih je 1731. bilo i na Lopudu.
Krešići u Bosni i Hercegovini
Iz Dašnice pod brdom Budisavinom Krešići su se isprva odselili u obližnje Vinine također u Hrasnu. U osmanlijskome zemljišniku iz 1701. spominju se Periša i Kosta Krešić u Gornjemu Hrasnu, i to u zaseoku Radiševina. Slično kao i Obradovići koji su se iz Crnoglava spustili na jesenište u Dračevice kod Neuma, a zatim se preselili u dalmatinski dio Zažablja, Krešići su se iz Dašnice i Vinina spustili u svoja jeseništa na Školju, u Vranjevo Selo (gdje ih spominju matice 1722.) te Ilino polje i Radež (za Radež znamo da se najstarija obitelj doselila iz Vinina, a mi iz bližika znamo da nisu bili udobre s rodijacima Sočama).
Istodobno su se počeli spuštati i prema Hutovu blatu i Neretvi, pa se 1792. spominju u Svitavi i Tasovčićima, a početkom XIX. stoljeća iz Dašnice se jedna grana preselila u Bajovce, druga u Sjekose, treća iz Radeža ženidbom u Doljane, a onda iz Doljana u Gnjilište i Gabelu. Dio ih je prešao i u Borojeviće u Dubravama kod Stoca, a zatim na Gola Brda i Stanojeviće.
Krešići su već oko 1700. prešli Neretvu i znatno sjevernije. Naime, dio ih se iz Hrasna preselio u župu Goranci sjeverno od Mostara, u zaselak Sovići. Ondje su 1742. popisane obitelji Marka i Ilije Krešića s ukupno 20 članova. Godine 1768. dio je Krešića u Gorancima promijenio prezime u Džidić, a od tih Džidića poslije su navodno nastali Jurići, pa se povijest poprilično usložnila.
Od Krešića s Goranaca potječu današnji Krešići na Planinici, u Cimu i Ilićima te potomci najstarijih Krešića u Mostaru. Zašto su Krešići bježali iz istočne Hercegovine, najzornije potvrđuje podatak da su, nakon što su odazvali osmanlijskomu pozivu da se vrate na rodnu grudu tijekom Hercegovačkoga ustanka 1875., Marko i Filip Krešić iz Svitave „isječeni na komade“.
Među hercegovačkim Krešićima danas su poznati novinari Zoran i Hrvoje, a potonji je metkovski gimnazijalac.
Izvan Hercegovine Krešići u većemu broju žive u Tuzli i Živinicama, a ima ih i po srednjoj Bosni i Posavini. Po nekim procjenama u Bosni i Hercegovini živi oko 1750 Krešića.
Malo statistike za Hrvatsku
Nakon što su izumrli Krešići koji se spominju od 1757., početkom XIX. stoljeća u Metković su se doselili Krešići od Mostara i iz Doljana, a danas se doseljavaju iz svih dijelova Hercegovine u kojima Krešića ima.
Godine 1948. u Hrvatskoj ih je živjelo 158. Najviše ih je bilo u Metkoviću i Zagrebu (po 13), a na Pelješcu su živjeli u Česvinici (12) i Sparagovićima (8). Izvan naše županije i Zagreba najviše ih je bilo u Slavoniji i Srijemu te Banovini (u okolici Hrvatske Kostajnice).
Godine 2001. Krešići su se znatno proširili po Neretvanskoj krajini (s 13 im je broj skočio na 119). U Metkoviću ih je bilo 83, Pločama 17, Opuzenu 8, Krvavcu i Staševici po 5 te 1 u Otoku u Slivnu. Na Pelješcu ih je gotovo nestalo. Tek su 2 živjela u Dubi Stonskoj, a 1 u Sparagovićima. Ukupno ih je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji bilo 179 (izvan Neretvanske krajine najviše u Dubrovniku – 25), dakle više nego 1948. u cijeloj Hrvatskoj. Izvan naše županije uvjerljivo su najrasprostranjeniji bili u Slavoniji i Srijemu (osim u većim gradovima najviše ih je bilo u Starim Jankovcima), Lici (odakle su se doselili iz Slavonije nakon Oluje) i velikim hrvatskim gradovima (čak ih je 165 bilo u Zagrebu, a među njima se stasom i osebujnošću ističe Dario Nikica Krešić Gero). Ukupno je 2001. u Hrvatskoj živjelo 820 Krešića, četverostruko više nego 1948., a 2011. u Hrvatskoj su živjela 954 Krešića. Da se broj stanovnika Hrvatske tako povećavao, danas bi nas bilo više od 20 milijuna.
Jesu li krešile pristojbe?
I sam je prezimenski lik poučan jer se izvodi od pokraćenoga imena Krešo < Krešimir, lika jednoga od rijetkih imena narodnih vladara koje je u znatnijoj mjeri preživjelo veći dio srednjovjekovlja. Izvorni je lik toga narodnog imena bio Kresimir, a njegova je izvedenica Kresoje zabilježena u Zažablju 1418. Branimira, Zdeslava, Domagoja i inih nije, naime, bilo ni za lijeka sve do hrvatskoga narodnog preporoda.
Kako su se gasile kneževske i kraljevske obitelji, nestajala su vladarska imena, a Krešimir je sa svojim inačicama valjda opstao jer se vatra mogla paliti kresanjem (udaranjem kamenom o kamen) ili bi Krešići sve skresali onima koji su im se zamjerili, pa su duže živjeli. Neka odaberu sami da ne bi glasoviti Đelo.
Ukratko, prezime je Krešić višestruko poučno. Pokazuje nam kako nisu stari Metkovci oni koje očekujemo, upućuje na višestoljetne migracijske smjerove iz zaleđa prema planinama na granici Bosne i Hercegovine na sjeveru, ali i prema primorju i (polu)otocima na jugu. Pokazalo nam je i kako je slava naših kraljeva stoljećima bila nepoznata, na nju je narod pozornost obratio tek nakon objave prosvjetiteljskih djela fra Andrije Kačića Miošića i srodnih autora, a u imenski su fond vraćena tek tijekom hrvatskoga narodnog preporoda.
S obzirom na to da među Krešićima ima odvjetnika, uputio bih ih na to da je na Pelješcu dosta zemljišta u vlasništvu Krešića u Sjedinjenim Američkim Državama i to upravo u području moguće gradnje brze ceste od Pelješkoga mosta do Dubrovnika. Neka se uhvate posla jer s obzirom na to da je dio Krešića u Trpnju promijenio prezime u Porobilo, poslije neće imati previše izgleda. „Tko prvi, njemu djevojka“, stara je hrašanjska.
Još malo o mojoj majci
Neki dan javim materi Bračkoj da moram na HRT, a jutro poslije prikaže se emisija koju sam prethodno snimao. Mati je valjda mislila da emisija ide uživo, pa tijekom prikazivanja primih SMS (ne maslinovo ulje, to moram sam kupiti, ona ne da, nego poruku) Stavi kosu iza uha., a nakon završetka snimke Jesi li se uopće počešljao? Tako i ja napokon shvatih onu poznatu uzrečicu: „Jadna ti majka!“
