Hrvatski jezik – 200 godina na razmeđu političkoga jugoslavenstva i hrvatstva – predavanje dr. sc. Domagoj Vidović na tribini Hrvatsko srce koja se održala u Metkoviću 17. travnja ove godine u organizaciji Ogranka MH Metković i Hrvatskoga domobrana.
Starčević i prije Starčevića
Naša priča počinje 18 godina prije rođenja Ante Starčevića (1805.). Tad, naime, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac uspijeva spriječiti uvođenje mađarskoga jezika u hrvatsku javnu upravu te ističe nužnost oslužbenjenja „ilirskoga“ jezika kao prvi korak u političkome i kulturnome ujedinjenju hrvatskih zemalja.
iznese presjek jezikoslovnih događanja u tome za hrvatski jezik prekretničkome razdoblje, razdoblju u kojemu se hrvatski jezik u potpunosti standardizirao, ali i u kojemu se vodila i, nažalost, još vodi stalna borba za njegovu potpunu međunarodnu afirmaciju ne samo na vanjskome nego i na unutarnjemu planu, piše dr. sc. Domagoj Vidović za Hrvatski tjednik. Tekst, uz dopuštenje autora, prenosimo u nastavku.
U tu je svrhu naglašivao i važnost jedinstvenoga pravopisa te surađivao s Jernejem Kopitarom i Josefom Dobrovským, a potaknuo je i prijevod Biblije na hrvatsko kajkavsko narječje. Godine 1812. Šime Starčević, bratić oca Ante Starčevića, objavljuje u Trstu prvu hrvatsku gramatiku napisanu hrvatskim jezikom u kojoj je opisan novoštokavski četveronaglasni sustav s naslovom Nòva ricsôslovica iliricska vojnicskoj mladosti krajicsnoj poklonjena.
Ta će slovnica biti jednim od temeljnih djela zadarske filološke škole koja se zalagala za izgradnju hrvatskoga književnog jezika na štokavskoj ikavskoj osnovici. Iz razdoblja uoči rođenja Ante Starčevića valja izdvojiti i podatak da 1818. izlazi Srpski rječnik Vuka Stefanovića Karadžića koji se u velikoj mjeri temelji na hrvatskoj rječničkoj baštini i dijalektološkoj građi, pri čemu je Karadžiću glavni pomagač bio jedan od Vrhovčevih suradnika, već spomenuti Jernej Kopitar, slovenski slavist posljedice čijega izjednačivanja hrvatskoga sa srpskim ćutimo i danas.
Nakon izborene jezične samostalnosti u jezično bratstvo i jedinstvo
Hrvatski narodni preporod već je na samome početku rezultirao knjižicom Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa (1830.) Ljudevita Gaja kojom je označen istinski početak ujednačivanja suvremenoga hrvatskog slovopisa. Prvi je tekst napisan gajicom, hrvatskim latiničkim slovopisom nazvanim po Gaju, Horvatska domovina Antuna Mihanovića, a gajicu su 1839. prigrlili i Slovenci.
U oblikovanju gajice sudjelovao je i Vjekoslav Babukić, hrvatski slovničar i jedan od glavnih predstavnika zagrebačke filološke škole, najutjecajnije od triju filoloških škola u XIX. stoljeću. Njezini su se predvodnici zalagali za morofonološki (korijenski) pravopis, čuvanje starih množinskih padežnih oblika te uporabu zasebnoga znaka za jat. Iako su hrvatskim jezikom u Hrvatskome saboru, koliko nam je znano, prije Ivana Kukuljevića Sakcinskoga u službenoj prigodi progovorili Vinko Knežević (19. siječnja 1809.) i Juraj Rukavina (21. studenoga 1832.), Kukuljević je neosporno zaslužan za oslužbenjenje hrvatskoga jezika održavši zastupnički govor 2. svibnja 1843. u kojemu je zaiskao uvođenje hrvatskoga jezika u javnu uporabu te ishodivši zaključak Hrvatskoga sabora od 23. listopada 1847. kojim se hrvatski jezik uvodi u javnu uporabu, što se počelo primjenjivati od 1848.
”Hrvati ne bi bili Hrvati da su znali uživati u vlastitoj jezičnoj samostalnosti”
Međutim, Hrvati ne bi bili Hrvati da su znali uživati u vlastitoj jezičnoj samostalnosti. Tako je već 28. ožujka 1850. potpisan Bečki književni dogovor kojim je počelo jezično unijaćenje Hrvata i Srba te u manjoj mjeri Slovenaca. Paradoksalno je da je među potpisnicima toga dogovora bio i Ivan Kukuljević Sakcinski koji se prije samo dvije godine izborio za oslužbenjenje hrvatskoga jezika.
Iako navedeni dogovor nije imao bitnije posljedice na tadašnje jezično stanje u hrvatskim zemljama, jer su se i hrvatski, i srpski, i slovenski nastavili samostalno razvijati, ostao je trajnim vrelom nadahnuća pobornicima južnoslavenskoga jezičnog bratimljenja. Jedna je od posljedica Bečkoga dogovora prelazak Ante Starčevića na ekavicu.
Starčevićev je motiv prelaska na ekavicu bio odmak od Karadžićeve ijekavice koju je pogrdno nazivao blejanjem. Iste je godine (1850.) objavljen i Pravopis ilirskoga jezika Josipa Partaša, u kojemu je izrazitije zastupljeno morfonološko načelo. Morfonološko načelo zastupala je i riječka filološka škola, koja je svoje viđenje književnoga jezika zasnivala na mješavini triju hrvatskih narječja s prevladavajućim utjecajem čakavice te biranjem jezičnih odrednica zajedničkih većini slavenskih jezika.
Između hrvatstva i jugoslavenstva hrvatskih vukovaca
Koncem XIX. stoljeća počeli su djelovati i hrvatski vukovci, čiji je znatniji utjecaj otpočeo pisanjem Akademijina rječnika 1880. Njihova prevlast u oblikovanju hrvatske jezične politike, kako navodi Lada Badurina, počinje svojevrsnim pravopisnim savjetnikom Marćela Kušara (inače pravaša koji je vrlo oštro polemizirao s pripadnicima srbokatoličkoga pokreta u Dubrovniku) pod naslovom Nauk o pravopisu jezika hrvackoga ili srpskoga (fonetičkom ili etimologijskom) iz 1889.
Tim se djelom utire put oslužbenjenju Hrvatskoga pravopisa Ivana Broza 1892. pisanoga fonološkim načelom. Treba napomenuti kako su među hrvatskim vukovcima opstojale dvije struje čije se djelovanje pojednostavnjeno može opisati podatkom kako su jedni, poput Ivana Broza, pisali priručnike u kojima su se služili hrvatskim imenom, a drugi, poput Tome Maretića, dvočlanim i neprirodnim srpsko-hrvatskim.
Srboljubnoj se struji vukovaca u kasnijoj fazi jezikoslovnoga djelovanja, isprva oduševljen Dubrovnikom koji je nazivao biserom hrvatske kulture, u nekim svojim fazama pridružio i Vatroslav Jagić.
Oslužbenjenju Brozova pravopisa i prevlasti hrvatskih vukovaca unatoč u hrvatskim je tiskovinama do 1918. prevladavala uporaba morfonološkoga (korijenskoga) pravopisa zagrebačke filološke škole.
Uoči Drugoga svjetskog rata smjerovi su se jezične politike nastojali utvrditi i različitim anketama. Tako je 1912. u slovenskome časopisu Veda objavljena Anketa za jezično zbliženje Slovena, u kojoj su sudjelovali i Hrvati.
Kao kuriozitet ću izdvojiti mišljenje Pelješčanina Nikole Zvonimira Bjelovučića koji se zalagao za književni jezik utemeljen na štokavskome narječju. Bjelovučić je pritom držao da je slovenski jezik tek narječje poput kajkavskoga. Dvije godine poslije (1914.) objavljena je Skerlićeva anketa po kojoj su se, u svrhu jezičnoga bratstva i jedinstva, Hrvati trebali odreći jekavice, a Srbi ćirilice. Jedan od tek četvorice javno izjašnjenih protivnika ekavice bio je Mile Starčević, nećak Ante Starčevića.
Zaključke su navedene ankete zdušno prihvatili mnogi hrvatski književnici iako je Jovan Skerlić glavom i bradom u Istoriji nove srpske književnosti 1912. ustvrdio kako nijedna sastavnica starije hrvatske književnosti nije utjecala na oblikovanje suvremene srpske književnosti (na črte i rjeze srpske pismenosti nakon Kosovske bitke 1389. nije ni mogla utjecati jer su uglavnom bile pisane ruskoslavenskim i slavenosrpskim, a tek iznimno narodnim govorom).
”Čudnovati južnoslavenski kljunaš”
Treba ujedno napomenuti kako se službeni jezik Kraljevine SHS po Ustavu iz 1921. nazivao srpsko-hrvatsko-slovenačkim. Dakle, tad je čudnovati južnoslavenski kljunaš imao tri sastavnice. Na poslovično je bolno hrvatsko otrježnjenje trebalo pričekati do 1928. i atentata u beogradskoj skupštini, no šteta je već bila učinjena, pa se pojavljuju ideje o oživljavanju ikavice kao temelja hrvatskoga književnoga jezik osobito unutar dalmatinskih crkvenih krugova kako bi se hrvatski jezik što više odmaknuo od srpskoga.
Ipak, na jezične razlike između Hrvata i Srba upućuje još 1924. osvjedočeni politički Jugoslaven Tomo Maretić, 1935. crnogorski bjelaš Radosav Bošković, 1937. Julije Benešić, a 1940. Petar Guberina i Kruno Krstić. Guberini se i Krstiću 1941., za vrijeme NDH, u pisanju fonološkoga pravopisa pridružuje Franjo Cipra. Navedeni je pravopis bio zabranjen, a Franjo se Cipra pridružio autorima korijenskoga pravopisa iz 1944., među kojima je bio i Adolf Bratoljub Klaić. Tako se u službenu uporabu 1941. – 1945. prvi i jedini put nakon 1892., vratio morfonološki (korijenski) pravopis.
Od novosadca do londonca
Komunistička Jugoslavija odlučila je, pak, jezično pitanje riješiti po uzoru na Bečki književni odgovor, pa je 10. prosinca 1954., suprotno prijašnjim odredbama ZAVNOH-a u kojima se hrvatski jezik nazivao narodnim imenom, potpisan nametnuti Novosadski dogovor u čijim se zaključcima govori o navodno jedinstvenome jeziku Hrvata, Srba i Crnogoraca te potrebi izradbe zajedničkih jezičnih priručnika i nazivlja.
U tu su svrhu Matica hrvatska i Matica srpska 1960. izradili pravopise na ijekavici i ekavici s tim da su, primjerice, u hrvatskoj inačici novosadca normativno izjednačene natuknice lijepo i lepo.
Novosadski je dogovor poništen Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika objavljenom 17. ožujka 1967. iako su ga se Matica hrvatska i tadašnje Društvo književnika Hrvatske formalno odrekle tek 1971., kad Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš priređuju glasoviti Hrvatski pravopis, tzv. londonac, koji je u najvećemu dijelu uništen i pretisnut tek 1990.
Treba istaknuti i kako je prva slovnica koja je u bivšoj državi ponijela hrvatsko ime bila Priručna gramatika hrvatskoga književnog jezika Eugenije Barić, Mije Lončarića, Dragice Malić, Slavka Pavešića, Mirka Petija, Vesne Zečević i Marije Znike, autora čija se imena nerijetko zanemaruju iako su ti ljudi iskazali iznimnu hrabrost. Nepravedno se prešućuju i imena sedmorice potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku (1971.), kojom se tražila jezična ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, a tek se u XXI. stoljeću u popisima hrvatskih pravopisa počeo navoditi izvandomovinski ikavski Pravopis hrvatskog jezika Petra Tutavca Bilića objavljen sudbonosne 1971. u Buenos Airesu.
Vanjski nasrtaji i nakon osamostaljenja
Od 1990. hrvatski je jezik napokon službenim jezikom u Republici Hrvatskoj, no borba se za hrvatsku jezičnu ravnopravnost nastavila i nakon hrvatskoga osamostaljenja, pače i nakon oslužbenjenja hrvatskoga jezika u okviru Europske unije 2013. Valja imati na umu da je ispod radara prošao podatak da je dio europskih diplomata i dužnosnika pristao na oslužbenjenje hrvatskoga jezika pod narodnim imenom samo zbog toga što nijedna druga država iz tzv. Zapadnoga Balkana dotad nije bila primljena u Europsku uniju.
Djelomice i stoga svako malo na međunarodnome planu uskrsne zamisao o tome da bi tijela Europske unije mogla početi štedjeti (slično je kušala i Austro-Ugarska) na troškovima prevođenja upravo na govornicima južnoslavenskih jezika. Ugroze hrvatskomu jeziku prijete i iz bliskoistočnoga susjedstva. Ponajprije, dakako, iz Srbije u kojoj se već u dvama navratima posebnim zakonima posezalo za hrvatskom književnom baštinom te oslužbenilo tzv. bunjevački jezik u dijelovima Vojvodine.
Neretvanskom deklaracijom o bosanskom jeziku kušalo se, pak, 2016. bošnjačkomu jeziku pridružiti i cjelokupnu književnost srednjovjekovnoga Huma uz napomenu kako je „južno podneblje ostvarilo nemjerljiv značaj u konstituiranju, razvoju i očuvanju lingvističke i književne bosnistike“.
Time se nastojalo paraznanstveno stvoriti nepostojeću višestoljetnu tradiciju bošnjačkoga jezika posezanjem za hrvatskom baštinom u BiH. Posezanja su otpočela već odabirom glotonima bosanski koji je u starijim hrvatskim jezičnim priručnicima najčešće bio istovjetan današnjemu dijalektološkom nazivu štokavski, čemu su potporu dali i neki ugledni hrvatski jezikoslovci svjesno otvorivši još jedno jezikoslovno bojište.
Bočnih udara ima i od strane dijela montenegrinista koji prisvajaju hrvatske humanističke, renesansne i barokne pisce iz Boke kotorske te u korpus crnogorskoga jezika ubrajaju i hrvatske govore u Boki kotorskoj i Svebarju.
Samo je sa Slovencima većina prijepornih pitanja riješena, a različiti pogledi na dio govora u Gorskome kotaru i dijelovima sjeverne Istre te na prekomurski dijalekt ne remete odnose između hrvatskih i slovenskih dijalektologa.
Unutarnji neprijatelj nikad ne spava
Da su i u jezikoslovlju Hrvati sami sebi najveći neprijatelji, najbolji su pokazatelj hrvatski policentričari i pluricentričari udruženi s razbijačima hrvatskoga jezičnog jedinstva. Policentričari su sa svojim modernijim pluricentričnim izdankom suvremena inačica sljedbenika Bečkoga i Novosadskoga dogovora.
Oni danas izbjegavaju uporabu srpskohrvatskoga imena, koji je hrvatski filolog Stjepan Krešić smatrao „monstruoznim ponižavajućim nazivom kemijske formule“, kako bi prikrili vlastitu težnju za povratkom na jugoslavensku jezičnu politiku. Njihova je teza kako Hrvati, Bošnjaci, Srbi i Crnogorci govore jednim jezikom ma kako ga pojedini od pripadnika tih naroda nazivao valjda zato što su na kugli zemaljskoj samo pripadnici navedenih naroda toliko neuki da ne znaju ni kojim jezicima govore.
Policentrična/pluricentrična su stajališta iznesena u Deklaraciji o zajedničkome jeziku (2017.) objavljenoj na 50. obljetnicu Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskoga jezika. Razbijači, pak, hrvatskoga jezičnog jedinstva znatno su raznorodnija skupina koju uz političke Jugoslavene tvore, među ostalim, i hrvatski kampanilisti i neumjereni lokalpatrioti, među kojima su uz zabludjele ovce i mnogi korisni naivci, koji bi od Hrvatske učinili državu s tisuću jezika.
Njihove se zamisli ogledaju u pokušaju izdvajanja hrvatskoga čakavskog i kajkavskog narječja iz hrvatskoga jezičnog bića. Neprincipijelna je koalicija hrvatskih policentričara/pluricentričara i razbijača hrvatskoga jedinstva u različitom uzela maha u posljednjih desetak godina na valu svejedničarstva, pokreta kojim se nastoji oslabiti i u konačnici razoriti hrvatski jezični standard uime borbe za nekakvu apstraktnu slobodu nesputanoga izražavanja. Iako se ciljevi policentričara, razbijača i svejedničara donekle razlikuju, cilj im je vazda isti – rastakanje hrvatskoga jezičnog jedinstva.
Na čemu smo?
Na koncu hrvatskomu puku mogu poručiti tek da se, ako im se dubinski ne upućuje u problematiku, drže one biblijske: „Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ Hrvatskim, pak, jezikoslovcima domoljubnoga nagnuća poručujem da se ostave sebi svojstvena besplodna ladičarenja i iscrpljivanja taktičkim igricama, a uhvate u koštac s pojavama koje izravno ugrožavaju opstojnost hrvatskoga jezika.
Povijest nas, naime, uči da se hrvatska jezična politika već puna dva stoljeća (pa i malo duže) oblikuje u stalnome sukobu između jugoslavenskih (nekoć austroslavističkih, zatim jugounitarističkih i komunističkih te danas pluricentrističkih) i hrvatskih snaga. U toj su nam borbi svjetionicima velikani poput Ante Starčevića, s kojim u ključnim pitanjima (poput imena jezika) nije bilo pregovora. Postoje li danas ljudi takve hrabrosti i širine?
