U petak, 5. svibnja u 13,40 na Krematoriju zagrebačkog Mirogoja bio je ispraćaj naše drage profesorice Radojke Bagur. Uz obitelj, kćeri Mirenu i Svjetlanu-Lanu okupilo se stotinjak Metkovaca i Neretvana koji žive u Zagrebu.
Nakon što je završio crkveni obred Suzana Marković (rođ. Magzan) održala je lijep, emotivan govor u sjećanje na prof. Radojku:
Kad me obitelj pok. Radojke zamolila da kažem nekoliko riječi u znak sjećanja na ovu iznimnu osobu, nisam ni slutila koliko je teško reći nešto o osobi koja se dotaknula mnogih života na različite načine.
Radojku sam poznavala cijeli život, od Metkovića i stanovanja u Bombardelli, zgradi koju je projektirao arh. Bombardelli na tragu Corbusiera, s balkonima različitih boja i pogledom na Neretvu. Bila je moja susjeda, prijateljica moje mame, moja profesorica i poslije prijateljica, a njezine su kćeri postale moje prijateljice. Susjedstvo u zgradi Bombardelli i uspomene na njega prate me kroz cijeli život. I ne samo mene! Adrijana, Meri, Aleksandra, Antonela, Mirela, Vanda i mnoge druge pamte predivan stan Bagurovih, dječju sobu Radojkinih kćeri Mirene i Lane, sve kreativne igre koje je Radojka poticala, kao i njezine razgovore – nikad prizemne, nikad provincijalne.
No, najlakše mi je reći nešto o njoj kao iznimnoj profesorici likovne kulture u osnovnoj školi i povijesti umjetnosti u gimnaziji u Metkoviću u kojima je Radojka provela cijeli svoj radni vijek. Bila je uistinu iznimna profesorica. Svoj je predmet izvanredno poznavala i izvanredno dobro predavala, svaki nastavni sat bila je savršeno pripremljena i metodički opskrbljena. Što je kroki, plein air, rimska kapitala, linorez – naučila nas je u osnovnoj školi. Šaš, botur, planika – naučila nas je prepoznavati i voljeti neretvanske motive, likovnim ih jezikom ugradila u naš identitet. Generacijama učenika metkovske gimnazije otvorila je vrata u svijet umjetnosti. U vremenima prije interneta i ostalih tehnoloških pogodnosti, kad udžbenike umjetnosti nisu pratili CD-ovi s glazbenim primjerima, snimila je briljantne isječke klasične glazbe i u učionicu dovela slavne skladatelje, pjevače, orkestre. Ni jedan koncert u Lisinskom, i ostalim koncertnim dvoranama u svijetu, ne može se usporediti s ushićenošću prvoga slušanja Čajkovskog, Zajca, Musorgskoga, Hačaturjana, Gerschwina u učionici metkovske gimnazije na satovima profesorice Bagur. Njezina povijest likovne umjetnosti, analize likovnih djela i građevina pripremili su nas, njezine učenike, da se u svakome svjetskom muzeju, sakralnom objektu, umjetničkoj izložbi osjećamo kao doma. Bila je sposobna otvoriti ta vrata u svijet umjetnosti, koji je nezaobilazna sastavnica svačijega života, a mnogima nasušna potreba i forma (ili formula) preživljavanja. A povijest umjetnosti za profesoricu Bagur nije bio samo predmet kojim je tako suvereno vladala! To je bila i prilika da spoznamo svoj neretvanski, hrvatski, europski identitet i važnost prostora na kojemu živimo, to prebogato kulturno naslijeđe relevantno i u europskom kontekstu.
I prije nego što je akad. Emilio Marin počeo duboko kopati po Plećaševim štalama, znali smo da je naš neretvanski kraj oduvijek važan i poseban. Analizom crkvice u Ninu ili katedrale u Šibeniku dala nam je svijest o tome koliko su važni skromnost, ali i ponos na svoje kulturno naslijeđe. Sve to baštinili smo od nje na njezin način samozatajno, bez dramatike, euforije, ispraznih fraza i suvišnih riječi.
Pa iako je mnoge svoje umirovljeničke dane provela u Zagrebu, bila redoviti posjetitelj kulturnih zbivanja, aktivni član udruge Petkom u pet, Društva povjesničara umjetnosti, posjećivala svoje kćeri i unuke u Americi, živjela za razgovore i susrete s njima, kao uspomenu na nju pamtit ćemo iznad svega njezinu ljubav za Dolinu Neretve, Gradac i Metković.
I zato Vučićevićeva pjesma Neretva upravo govori o ovoj divnoj ženi, koje, nažalost, među živima više nema, ali ostaje u sjećanjima nas koji smo ju voljeli i poštovali.
