Metković se prvi put spominje u dubrovačkoj knjizi tužba 30. siječnja 1422. Ondje u dvama redcima stoji flummaria Narenti subtus Metchovich (u prijevodu: na rijeci Neretvi pred Metkovićem). U dokumentu se navodi kako se 17. siječnja 1422. ser Mato Getaldić (ser Matheo de Gethaldo) potužio dubrovačkomu knezu Vlahi Sorgu (Blasio de Sorgho) na Petra Primića i Stanihnu Sladinovića (contra Petrum de Primo et Stanichnam Sladinovich).

Spomenuti je dokument prvi 1938. uočio srpski povjesničar Mihailo Dinić i uputio na njega u članku Trg Drijeva i okolina u srednjem vijeku[2]. Na isti je dokument 1957., pozvavši se na Dinića, u knjizi Naselja srednjovjekovne bosanske države iznova upozorio medijevalist Marko Vego[3] te zatim fra Ante Josip Soldo[4] u članku Iz prošlosti grada i župe Metkovića u časopisu metkovske župe svetoga Ilije Iskra.

Cjelokupan je dokument i njegov prijevod na latinski 1982. objavio povjesničar Ivan Jurić, tako da se 2022. uz 600. obljetnicu prvoga spomena Metkovića obilježila i 85. obljetnica pronalaska i 40. obljetnica prijevoda toga za Metković prevrijednoga dokumenta[5]. Osim što se u toj kratkoj vijesti prvi put spominje Metković, u dokumentu su potvrđeni imenski lik Stanihna kao inačica narodnoga imena Stanislav[6] te prezime Primić nastalo od talijanskoga imena Primo, koje se u Dubrovniku od druge polovice XIII. stoljeća prevodilo u Prvoslav[7].

O ojkonimu Metković

Ojkonim je Mȅtković motiviran istozvučnim prezimenom koje se izvodi iz osobnoga imena Metko. Na južnohrvatskome području od XIII. su stoljeća potvrđena osobna imena Medved, Medo, Medoje i Medoš[8], pa se može pretpostaviti da je i osobno ime Metko (< Medo < *Medvjed) jedna od inačica osobnoga imena Medo, koje je u Dalmaciji i Boki kotorskoj nastalo prijevodom kasnorimskoga imena Ursus[9]. Pritom treba napomenuti kako je rod Metković nastanjivao Neretvansku krajinu još početkom XVIII. stoljeća[10].

Iako je ime grada u najstarijemu dokumentu u kojemu se Metković spominje navedeno u jednini, u većini je kasnijih vrela pisanih hrvatskim jezikom sve do Drugoga svjetskog rata bio znatno rasprostranjeniji množinski lik. On je potvrđen u djelu fra Pavla Šilobadovića Kronike o četovanju u Primorju 1662. – 1686., Razgovoru ugodnome fra Andrije Kačića Miošića, općinskim spisima iz XIX. stoljeća i Općemu shematizmu Katoličke crkve u Jugoslaviji 1939.[11] Množinski lik prevladava i danas u okolici Metkovića (u Hercegovini, na širemu dubrovačkome području, u Makarskome primorju te Vrgorskoj i Imotskoj krajini), a dobrim dijelom i u dijelovima grada izvan samoga centra, u kojima se i danas čuje Ȉdēn/Ȉđēn ù Metkoviće (u ikavskim se dijelovima Neretvanske krajine čuje i lokativ ù Metkovićīn). Jedninski se lik češće navodi od druge polovice XIX. stoljeća te u svim službenim popisima stanovništva od 1857., a Radovan Jerković[12] navodi kako je prevladao među mlađim naraštajem 30-ih godina XX. stoljeća te to drži posljedicom stranoga utjecaja koji je prevladao i u ondašnjemu tisku. Jerkovićevo je mišljenje potvrdio i Petar Šimunović[13] domećući kako je pri zamjeni množinskih likova jedninskima pri standardizaciji imena hrvatskih naselja presudnu ulogu imao srpski jezikoslovac Đuro Daničić. Treba ipak imati u vidu kako je u najstarijim vrelima zabilježen lik Metković, kako danas u imenima većih naselja na hrvatskome ozemlju prevladavaju likovi u jednini, a službeno je ime grada već gotovo dva stoljeća Metković, tako da je, ponajprije zbog načela ovjerenosti i potvrđenosti u uporabi te tradicijskoga načela, suvišno problematizirati službeno ime najvećega neretvanskog grada.

Mjesni su etnici Mȅtkovac i Mȅtkōvka, a ktetik mȅtkovskī.

Iz metkovske antroponimije do XVIII. stoljeća

Metković je u kasnome srednjovjekovlju bio sasvim neznatno naselje smješteno između Drive[14] i Brštanika. Srednjovjekovni su Drivljani (kasniji Gabeljani), među ostalim, nosili prezimena Glavinić, Ilić, Maslović, Milošević, Novaković (njihovi su nasljednici Maslaći), Obradović, Popović i Sladenović (možda su povezani s današnjim Krstičevićima i Oršulićima, koji su nosili prezime Sladojević)[15]. Većinu tih prezimena nose i današnji stanovnici širega neretvanskog područja. Ujedno su Gabelu nastanjivali i Jamometići[16].

Iz srednjovjekovnih je vrela razvidno da se zbog potrebe za radnom snagom jedan dio Neretvana selio u Italiju. Spominje se dvoje Slivanjaca (1310. i 1324.), četvero Drivljana (1325. i 1350.) i čak 12 Zažabaca (1310., 1311., 1324. i 1330.) koji su dobili poslove slugu na Apeninskome poluotoku. Poznato je tek ime jedne od sluškinja (Bogdana iz Slivna), a od mjesta na koja su upućeni zabilježeno je tek da su se 1325. Zažapci zaposlili u Firenci.[17]

U Drivi je cvala trgovina robljem u kojoj su uz domaće ljude, među ostalim, sudjelovali Katalonci, Sicilijanci, Maljorčani, Jakinjani i drugi. U otklanjanju su se trgovine robljem posebno istaknuli drivski sudci Bogić Sladinović i Ratko Dobrivojević. Oni su 1396. pronašli način za spašavanje deset robinja koje su prevozili Firentinci. [18] S druge strane, zabilježena je pritužba Radovca Pribilovića iz 1409. da su mu Uglješa Carinković, Stipan Miladinović i Maroje Skvaričić u Desnama oteli rodicu i prodali je u roblje.[19] Nakon pada Neretvanske krajine pod Osmanlije trgovački putovi nisu utihnuli. Nakon što su se utvrdili, nastavila se vrlo unosna trgovina solju, a među trgovcima se solju u Gabeli 1564. spominje i jedan nositelj prezimena Gabrić.[20]

O samome se Metkoviću sve do konca XVII. stoljeća malo toga zna. Između ostaloga je spomenut na zemljovidu Giacoma Gastaldija iz 1570. Može se pretpostaviti da su tijekom osmanlijske okupacije Metkovci kao i ostali Neretvani bježali prema dubrovačkome području, otocima i ostatku Mletačke Dalmacije te Italiji, a prema nekim novim spoznajama čini se da su Neretvani bježali i u Istru. Naime, u središnju su Istru Mlečani tijekom XVI. i XVII. st. naseljavali stanovnike iz dijelova Dalmacije i Hercegovine pod osmanlijskom okupacijom te su među njima, čini se, bili nositelji prezimena Medak[21] (naselje Medaki nalazi se kod Svetoga Lovreča) i hercegovački Prkačini (postoji istoimeno naselje u Žminjštini). Da Metković sve do početka XIX. stoljeća nije bio važnije naselje, zorno pokazuje činjenica da je 1787. na zemljovidu pogrešno upisan kao Mirković (Mircovich).

Godine 1684. u Metkoviću je živjelo oko 180 Turaka (uglavnom vojnika) i 50 katoličkih obitelji. Njihova su prezimena bila Banić, Grubješić, Marinić, Sironjić i Vuković. Od njih se poslije u metkovskim maticama ne spominje ni jedna osim Grubješića, a Sava Grubješić 1786. mijenja prezime u Milan u čast svojoj majci. Navedena obitelj i danas nastanjuje Metković.[22]

Metkovska toponimija

U samome sam gradu terenskim istraživanjem potvrdio pedesetak toponima. Ime Krnjésavac potječe od prezimenu Krnjesavić zabilježenoga u opuzenskome stanju duša iz 1733[23]. Prezime je Krnjesavić nadimačkoga postanja te se izvodi iz nadimka Krnjesav (usp. Krnjeslav) tvorenoga od pridjeva krnj i apelativa slava. Na zapadnim se padinama Predolca nalazi Òrašina (< orah), četvrt koja je većim dijelom dana (poglavito zimi) u osoju, slično kao istoimena četvrt na Mliništu. Predio se sjevernije od Orašine, između Orašine i Doljana, naziva Đùmruk (< đumruk ‘carina’ < tur. gümrük). Na istočnim se padinama Predolca i zapadnim Šibanice prostire Pòtkraj (< pod + kraj ‘predio između korita rijeke i gorskoga vijenca’). Još se istočnije od Potkraja, na padinama Gledavca, nalazi predio Pȃvlovača (usp. prezime Pavlović < Pavao). Pod Pavlovačom su Ìzvori (< izvor ‘vrelo’), odnosno predio koji su Metkovci nekoć nazivali Grȕdine (< gruda ‘okruglast kamen’), a starije je ime za Izvore i danas živo među Gluščanima. Pod okukom se prema Dubravici prostire Símin dȏ (prozvan po vlasniku zemljišta Simi Šukovezu), a nad njom su Košćùrine, predio na kojemu su se nekoć ostavljale konjske strvine. Južno se od Simina dola u blatu nalazi predio Kȍševo (pokošeni predio). Metkovsko se gorje sastoji od brda Prèdolac (< *Prekodolac ‘predio iznad doca, doline’) ili Svȇtī Rȍko[24], Šȉbanica (usp. šiblje) i Glédavac (< glédati ‘promatrati’), a na tromeđi Metkovića, Glušaca i Dubravice završava brdom Dešanj (< Deša[25]). Na dodiru neretvanskoga gorja i doline čest je toponim Blȉnja (< blinja ‘vodoplavno područje s povremenim vrelima’)[26].

Staro se središte Metkovića nekoć nazivalo Sèlo[27], a predio ispod njega, u kojemu su se nalazile obradive površine, Podsèlo. Područje se oko početka Ulice Petra Krešimira IV. naziva Plàtan (< platan ‘Platanus’ < dalm. *PLATĂNU[28]) i prozvano je po posječenome stablu platane, a nešto istočnije od njega su Slȁtine (predio prozvan po zbiralištima s bočatom vodom) te Dúčinovci (< Dučinović[29] < Dučin < Duča < Dujam). Jugozapadno se od Platana nalaze Móbine koje ime duguju imenici moba ‘zajednički rad za opće dobro’, a južno se od Mobina prostire Pójstrūžje (< *Podstružje), tj. područje ispod Struge, prokopa koji je nekoć vodio iz Koševa prema Staroj Neretvi. Manji se predio nepoznata jezičnog postanja u blizini Mobina i Pojstužja naziva Nȅvolāj[30]. Najprostranija je metkovska prigradska četvrt na lijevoj obali Neretve Klȁda. To je ime metaforičko (klada je cjepanica, komad drveta za loženje). Područje usporedno s Mobinama koje je bliže Neretvi naziva se Pȑžine (< pržina ‘sitni riječni pijesak’), a Trg kralja Tomislava nekoć se nazivao Plòkāta (riječ je o dalmatoromanizmu kojim se u srednjoj i južnoj Dalmaciji označuje popločan trg; usp. dalm. *PLACA[31]). Na području se današnjega gradskog parka nekoć nalazio otočić Písak (usp. pijesak), koji je s jedne strane omeđivala Neretva, a s druge njezin rukavac Lìmān (< tur. liman ‘obala’). Predio se Pisak nazivao i Òtok[32], a predio se od robne kuće prema autobusnome kolodvoru nazivao Podòtok. Jedno se, pak, od metkovskih kupališta nazivalo Àda (< ada ‘riječni otok’; tur. ada). Jugozapadno se od Pržina prostire Vȅlikā bòčina (< bok) koju od Nokta dijeli Stara Neretva. Nȍkat (G Nòkta, L u Nòktu) razdvaja Veliku bočinu od predjela Mȃlā bòčina, a istočno su se od Nokta smjestile Jȁsline (usp. jasle ‘otvoreni sanduk iz kojega se hrani stoka’). Unutar je Jaslina predio Šìrokē lúke (< širok + luka ‘obradivo zemljište nedaleko od vodotoka’). Istočno su od Jaslina smješteni Jèōvci, predio prozvan po biljci johi. Jugozapadno su od Jeovaca Vrbōvci prozvani po vrbi. Močvarni se pak predio južno od Male bočine naziva Sìget (< mađ. sziget ‘otok’). Ondje je i predio Metèriza (< meteriz ‘rov, prokop’ < starotur. meteris ‘opkop, rov’) kojemu je srodan čest neretvanski toponim Bàjer (< bajer ‘nasip’ < tur. bayır ‘brijeg, zemljište na padini’). Južno se od Sigeta, na južnoj obali drugoga rukavca Stare Neretve (onoga koji se u Neretvu ulijeva kod Kule Norinske) nalazi novije naselje Prȅvlaka (< prevlaka ‘područje između dvaju vodotoka’). To je južni rub Metkovića. Na jugoistoku Metković na predjelima Pȁrile[33] (< para) i Rȇp (< rep ‘prevlaka’) graniči s Dubravicom.

Metkovci koji žive na lijevoj obali Neretve dio Metkovića na desnoj obali Neretve nazivaju skupnim imenom Prȇko[34]. Sjeverno je od Lučkoga mosta predio Ȗnka prozvan po humkama, tj. graničnim humcima[35]. Sjeverozapadnije se od Unke prostire četvrt Vȉlinovac (u imenu se očuvalo pučko vjerovanje u vile), a na krajnjemu sjeverozapadu Glìbuša (ime duguje istoimenoj rječici, a ime se te rječice izvodi iz apelativa glib). Zapadni je od istočnoga dijela Metkovića na desnoj obali Neretve razdijeljen Crnim putom. Četvrt je Cȓnī pȗt nazvana po putu koji se crnio od „šljakeˮ iz parnih lokomotiva. U zapadnome se dijelu Metkovića nalaze četvrti Strȕga (< struga ‘prokop’), Miléževac (< Mileža < Mile < Miloslav), Jȇrkovac (< Jerko < Jero < Jeronim; vjerojatno prema prezimenu Jerković) i Dȕvrāt (usp. dovratak).

Motivacijska razredba toponima

U metkovskoj su se toponimiji odrazili toponomastički nazivi, i to odreda oni koji se odnose na vodna područja. Na različite vrste izdignuća u močvari upućuju nazivi brig[36] ‘brijeg’ i liman ‘obala’, na riječne otoke naziv ada, otok i siget, a svojevrsne močvarne polutoke prevlaka. Predjeli s umjetnim vodotocima najčešće su motivirani nazivima bajer ‘nasip’ (< tur. bayır) i struga. Ujedno su se u njoj odrazile i metafore bok, klada, nokat i rep te vjerojatno dovratak (usp. toponim Duvrat). Na sastav tla ili vode upućuju toponimi Glibuša, Pisak i Pržine, a na močvarna isparavanja Parila. Na oblik zemljopisnoga objekta upućuju toponimi Grudina i Široke luke, a na položaj Podotok, Podselo, Pojstružje, Potkraj, Predolac i Preko. Na negdašnje korito Neretve upućuje toponim Stara Neretva. U mjesnoj su se toponimiji odrazili biljni nazivi joha, orah i vrba, a toponim Šibanica upućuje na predio izložen udarima vjetra. Različiti su vidovi ljudske djelatnosti razvidni iz toponima Jasline i Košćurine (stočarstvo), Koševo (poljoprivreda), Crni put (vrsta prometnice), Plokata (vrsta javnoga prostora), Unka (grobište), Selo (tip naselja) te Đumruk i Gledavac (upućuju na upravni ustroj i moguće obrambene objekte). Pučka su vjerovanja uzrok nastanka imena Vilinovac. Najbrojnija je skupina toponima antroponimskoga podrijetla. Toponimi se iz te skupine mogu odnositi na osobna imena (Dešanj, Dučinovci, Jerkovac, Mileževac i Simin do) i prezimena (Krnjesavac i Pavlovača).

Jezično raslojavanje metkovskih toponima

U mjesnoj toponimiji nalazimo prežitke dalmatoromanskoga supstrata (Platan i Plokata). Od adstratnih je slojeva najzastupljeniji turski, ne samo u skupini toponima uvjetovanih nekim vidom ljudskoga djelovanja (usp. toponime Bajer, Đumruk i Meteriza), što je očekivano, nego i među odrazima toponomastičkih naziva (usp. toponime Ada i Liman), što nije osobito često. Usto se u mjesnoj toponimiji nalazi i trag mađarskoga supstrata (usp. toponim Siget) kao prežitka austrougarske uprave. Od odraza se apelativa koji pripadaju temeljnomu hrvatskom sloju izdvaja toponim Blinja te ikavski toponimi Brig i Pisak koji potvrđuju podatak da su se ikavski govori nekoć prostirali i istočno od Neretve.[37]

Zaključak

Ojkonim Metković u povijesnim se vrelima spominje od 1422. Naselje je prozvano po rodu Metković (< Metko < Medo), koji je nastanjivao Neretvansku krajinu do početka XVIII. stoljeća. Tijekom povijesti znatno je potvrđeniji bio množinski lik imena naselja Metkovići, ali je već od druge polovice XIX. stoljeća u službenoj uporabi jedninski lik Metković. Budući da je do XVIII. stoljeća M

etković bio maleno naselje, o sastavu se njegova stanovništva i rodovima koji su ga nastanjivali do konca XVII. stoljeća ne zna mnogo, ali se na temelju podataka iz okolnih naselja mogu naslutiti migracijski smjerovi (doseljavanje u naselje iz istočne Hercegovine i neposrednoga okružja te iseljavanja prema slobodnome teritoriju Dubrovačke Republike te otocima i Istri uoči i tijekom osmanlijske okupacije).

Na gradskome je području zabilježeno pedesetak toponima. Na temelju jezičnih slojeva razvidan je supstratni romanski utjecaj (usp. toponime Platan i Plokata) te adstratni turski (Ada, Bajer, Đumruk i Meteriza) i mađarski sloj (Siget). Iz mjesne se toponimije osobito izdvajaju sinonimni hidronimi različita jezičnoga postanja (primjerice, hidronimi Otok, Ada i Siget koji se odnose na riječne otoke).

Piše: Domagoj Vidović / Zadarska smotra, LXXIV/3-4, str. 37–43.

[1] Ovaj je rad nastao dopunom istoimenoga rada objavljenoga u zborniku Prvih 600 godina Metkovića. 1422. – 2022. – I. dio (ur. Gluščević, Smiljan), str. 533–541.

[2] Mihailo DINIĆ: Trg Drijeva i okolina u srednjem vijeku, u: Godišnjica Nikole Čupića, zbornik radova, Beograd, 1938., 109–147.

[3] Marko VEGO: Naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo, 1957., 74.

[4] Ante Josip SOLDO: Iz prošlosti grada i župe Metkovića, Iskra, br. 1, Metković, 1970., 10.

[5] Ivan JURIĆ: Spomendani iz prošlosti Donjega Poneretavlja, Metković, 1996., 27.

[6] Među neretvanskim iseljenicima u Osobjavi 1466. spominje se Stjepan Stanihnić (Milan GLIBOTA: Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri, Zadar, 2006., 45), iz čega je razvidno da se narodno ime Stanihna odrazilo i u mjesnome prezimenskom fondu. Usp. i osobno ime Palihna < Pale < Pavao od kojega je nastalo pelješko prezime Palihnić i, gubljenjem glasa h, slivanjsko Palinić.

[7] Nenad VEKARIĆ: Vlastela grada Dubrovnika – osobna imena, Dubrovnik, 2018., 85.

[8] Petar ŠIMUNOVIĆ: Hrvatska prezimena, Zagreb, 2006., 306.

[9] Na dubrovačkome su se području osobna imena Medo, Medvjed i sl. u XV. i XVI. stoljeću mijenjala u Orsat ili Urso (N. VEKARIĆ: Vlastela grada Dubrovnika – osobna imena, 78). Narodno ime Metko u srpskome osobnoimenskom fondu bilježi Milica Grković (Milica GRKOVIĆ: Rečnik ličnih imena kod Srba, Beograd, 1977., 128) te ga povezuje s narodnim imenom Medvjed ili kršćanskim Metod. Također navodi kako su u Dalmaciji (dakle, na hrvatskome jezičnom području) osobna imena kao što je Meda prevedena od lat. Ursus. U makedonskome osobnoimenskom fondu narodno se ime Medo povezuje s apelativom med (postoji i narodno ime Med), a Meto s kršćanskim imenom Metod (Olga IVANOVA: Makedonski antroponomastikon (XV-XVI vek), Skoplje, 2006., 282, 286). U slovenskome antroponimijskom fondu žensko se ime Metka povezuje s kršćanskim Margarita (Janez KEBER, Leksikon imen, Celje, 2008., 350).

[10] Godine 1702. u Gabeli se spominju dvojica Ivana i jedan Cvitko Metković (Mile VIDOVIĆ, Don Radovan Jerković – život i djelo, Metković, 2000., 250). Prezime je Metković potvrđeno u Konavlima, no nositelji toga prezimena ne mogu biti u srodstvu s neretvanskim Metkovićima jer je prezime Metković u Konavlima potvrđeno tek u XVII. stoljeću. Prezime je Metković u kasnome srednjovjekovlju potvrđeno i u Boki kotorskoj.

[11] U vrelima se često kao temeljni lik pojavljuje i akuzativni lik Metkoviće (tako je i u Kačića Miošića). Slični su primjeri vrlo često potvrđeni na širemu području istočno od Neretve (npr. Galoviće, Goračiće, Oštrovce; Domagoj VIDOVIĆ, Zažapska onomastika, Zagreb, 2014., 179), u Popovu, Konavlima, Dubrovačkome primorju, Boki kotorskoj i okolici Bara te na Pelješcu.

[12] Mile VIDOVIĆ: Don Radovan Jerković – život i djelo, 550–552.

[13] Petar ŠIMUNOVIĆ: Toponimija hrvatskoga jadranskog prostora, Zagreb, 2005., 183–184.

[14] Iz dokumenata je razvidno da se u Gabeli u kasnome srednjovjekovlju govorilo ikavicom, pa stoga rabim lik Driva, a ne Drijeva.

[15] Milan GLIBOTA: Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri, Zadar, 2006., 22. Među stanovnicima Gabele spominju se i Hrvatinići.

[16] Riječ je o vlasteoskome rodu iz Šćenice u Bobanima u istočnoj Hercegovini (Mihailo DINIĆ: Humsko-trebinjska vlastela, Beograd, 1967., 60–61).

[17] Dušanka DINIĆ-KNEŽEVIĆ: Prilog proučavanju migracija našeg stanovništva u Italiji tokom XII i XIV veka, Godišnjak Filozofskog fakulteta, br. XVI/I, Novi Sad, 1973., 52–55.

[18] Dušanka DINIĆ-KNEŽEVIĆ: Prilog proučavanju migracija našeg stanovništva u Italiji tokom XII i XIV veka, 52–55.

[19] Milan GLIBOTA: Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri, 30.

[20] Milan GLIBOTA: Povijest Donje Neretve i prvi mletački katastri, 64.

[21] Apelativ izvor nije u starijim razdobljima potvrđen u hidronimiji hrvatskoga povijesnog prostora (usp. Dunja BROZOVIĆ RONČEVIĆ: Hidronimi s motivom vrelišta na povijesnome hrvatskom prostoru, Folia onomastica Croatica, br. 7, 1997., 7–40), a i u Metkoviću je riječ o novome toponimu zabilježenom tek u drugoj polovici XX. stoljeća.

[22] Mile VIDOVIĆ: Don Radovan Jerković – život i djelo, 252.

[23] Križan, sin Bože Krnjesavića iz Metovića spominje se u Stanju duša župe Opuzen 1733. kao stanovnik Trnova (Mile VIDOVIĆ: Povijest župa doline Neretve, Metković, 2011., 322). Srodnoga su postanja, primjerice, ojkonimi Bagalovići i Momići, koja imena duguju rodovima Bagalović i Momić koji su u Neretvanskoj krajini izumrli u drugoj polovici XVIII. stoljeća.

[24] Predolac se nekoć nazivao Sveti Roko po drugome titularu crkvice svetoga Ivana Nepomuka i svetoga Roka na metkovskome groblju izgrađenom oko 1850.

[25] Narodno ime Desa/Deša (< Desimir) potvrđeno je na širemu neretvanskom području od XII. stoljeća (Danijel ALERIĆ, Problem desnoga i lijevoga u jugoslavenskoj toponimiji, Rasprave Zavoda za jezik, br. 4-5, 1979., 135–212), a bilo je često do početka XX. stoljeća. Pridjevski dometak *-j upućuje na mogućnost da je riječ o prežitku negdašnjih zemljišno-posjedničkih odnosa (Dešanj < Dešnje brdo ‘Dešino brdo’).

[26] U Neretvanskoj krajini potvrđen je i hidronimni apelativ blečka ‘blatna lokva’, koji nije potvrđen drugdje na hrvatskome jezičnom području.

[27] Selo je i dio Opuzena.

[28] Orsat LIGORIO, Problem leksičke stratifikacije u adrijatistici, Zadar, 2014., 204.

[29] Vid Dučinović iz Metkovića spominje se 1664. (Mato BREČIĆ, Onaj koji zapovijeda rijekom, Historijski zbornik, LXXVI/1, 51–73).

[30] Mato BREČIĆ (Onaj koji zapovijeda rijekom, Historijski zbornik, LXXVI/1, 51–73) povijesni toponim Volaj dovodi u vezu s romanizmom volat.

[31] O. LIGORIO, Problem leksičke stratifikacije u adrijatistici, 202.

[32] Na širemu je neretvanskome području u toponimiji zabilježeno više apelativa kojim su se imenovali otoci. Uz temeljni su se apelativ otok (usp. metkovske toponime Otok i Podotok te ojkonim Otok u Slivnu) odrazili i apelativi ostrvo ‘prevlaka, močvarni polutok’ (usp. toponim Ostrvo u Hutovu blatu), ada ‘riječni otok’ (usp. toponim Ada u Metkoviću i Gabeli), siget ‘riječni otok’ (usp. toponim Siget u Metkoviću) te apelativ ško(l)j. Apelativ ško(l)j u Neretvanskoj krajini označava i morski otočić (usp. Škoj kod Kleka), i močvarni otok (usp. toponim Škoj kod Komina), i uzmorje na kojemu se jeseni sa stokom (Školj je u užemu smislu poluotok Klek, a u širemu čitavo područje od Ponte Kleka do Bosanke na kojemu su istočnoneretvanski i istočnohercegovački stočari jesenili; D. VIDOVIĆ, Zažapska onomastika, 212). Čini se da se navedeni apelativ prenio duboko u hercegovačko zaleđe (usp. toponim Školj za pašnjak u Podveležju koji bilježi Asim Peco; Asim PECO: Mikrotoponimija Podveležja, Sarajevo, 1990., 158).

[33] Jezero Parila nalazi se, pak, između Rogotina i Ploča.

[34] Usp. srodne toponime kod Omiša i na Ugljanu.

[35] Mato Brečić (Onaj koji zapovijeda rijekom, 51–73) navodi kako su se apelativom humka služili mletački zemljomjerci pri utvrđivanju granice. Po pučkoj etimologiji navedeni je predio prozvan po tome što su se ondje tijekom XIX. stoljeća pokapale žrtve različitih epidemija.

[36] Slično je u Lici gdje se mjesto uz vodu ili potok također zove bri(je)g (Dunja BROZOVIĆ RONČEVIĆ, Nazivi za blatišta i njihovi odrazi u hrvatskoj toponimiji, Folia onomastica Croatica, br. 8, 1999., 1–40).

[37] Usp. Domagoj VIDOVIĆ, Utjecaj migracija na novoštokavske ijekavske govore u Neretvanskoj krajini i Donjoj Hercegovini, Hrvatski dijalektološki zbornik, br. 15, 283–304.