Dubrovačka biskupija u subotu je slavila svećeničko ređenje i postala bogatija za tri nova svećenika. U punoj katedrali Gospe Velike, po rukama dubrovačkog biskupa monsinjora Roka Glasnovića, sveti red prezbiterata primili su Ivo Markić, Jure Paponja i Mišo Pecotić.

-Miješaju se emocije straha i neizvjesnosti, ali i sreće te zadovoljstva kakvo je prisutno samo onda kad možemo osjetiti našega Gospodina. Smisao našega života je vjerovati onome koji nas drži na ovome svijetu. Moja životna odluka se zatvarala i dugo nije htjela izaći na vidjelo. Bog me pozivao a ja sam stajao u kutu, iako sam još kao dijete na pitanje što želim biti kad odrastem, uvijek odgovarao: Bit ću svećenik! Rekli bi u Smokvici: Mali će biti pop! I eto me sad tu u poznim godinama – smije se don Mišo Pecotić, najstariji bogoslov zaređen u subotu u dubrovačkoj katedrali, u 59. godini života. Još za njegova ređenja za đakona moglo se čuti kako je don Mišo dokaz da nikad nije kasno za odgovor na Božji poziv.

Rođen je 9. listopada 1963. u Splitu. Osnovnu školu završio je u Smokvici, a srednju upravnu školu u Splitu. Upisao je pravni fakultet u Splitu 1982. godine. Radio je u upravnim tijelima lokalne, županijske i državne vlasti na području otoka Korčule. Također je desetak godina radio u OTP banci. Teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu od 2016. godine. Za đakona je zaređen 4. prosinca u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike po rukama apostolskog upravitelja Dubrovačke biskupije mons. Mate Uzinić, riječkog nadbiskupa koadjutora.

– Među ljudima nema toga tko je strpljiv koliko Bog. Njemu je jedan dan koliko nama tisućljeće tako da On čeka i nada se da ćemo Mu doći. Mnogo je znakova koji nekima prođu kroz uši, drugima ostaju. Imao sam sve, radio sam i u svemu tome ipak osjećao prazninu i nedostatak unutarnjeg mira. Odlaskom na teologiju i životom s bogoslovima, koji su bili itekako mlađi od mene, osjećao sam se dobrodošao, kao u njihovim godinama – prepričava svoj put.

Kako se odnosimo prema ljudima, tako se odnosimo prema Bogu. Taj je odnos identičan. Koliko volimo bližnjega toliko volimo Boga, kaže 58-godišnji bivši bankar pa iznosi detalj svoga života koji mu je ukazao kako ni u 50-tima nije kasno za bogosloviju i novi životni put.

– Imao sam iščašenje gležnja zbog čega sam završio u Zavodu za rehabilitaciju Kalos u Veloj Luci. U mjesec i pol dana sam imao vremena razmišljati: Zašto si nezadovoljan? Imaš sve, a nemaš ništa. Koji je tvoj put? S godinama sam se udaljavao od Boga, imao sam starog oca o kojem je valjalo brinuti. Na jedno uho ulazio je zov, a na drugo opravdanje zbog čega se nisam odazivao. U svemu tome sam u Kalosu susreo gospođu koja me ispitivala koliko znam o našim teolozima i u razgovoru mi otkrila kako je završila teologiju sa 70. godina, nakon odlaska u mirovinu. Inače je bila sudac Općinskog suda u Zagrebu. To mi je bio znak da sa štakama pođem u župnika i priopćim mu svoju odluku. On je odmah pozvao biskupa koji je bio umjeren i pričekao godinu formacije, a ja sam ostao čvrsto u svojoj namjeri da studiram teologiju i nakon toga više nikad nisam dvojio. Rekao sam biskupu da postoje samo dvije moguće prepreke, ako se razbolim ili umrem – govori don Mišo Pecotić koji je svojedobno čak bio dopisnik Slobode Dalmacije iz Smokvice!

Don Miša su došli podržati Ruža Tomašić te njezin prezimenjak Kuzma, načelnik Općine Smokvica. Zaželjeli su mu sreću i dugo služenje Bogu i vjernicima. Kako kaže načelnik Tomašić, Pecotić je uvijek bio aktivan u svom mjestu i nema toga sumještanina koji bi mogao reći lošu riječ o njemu.

Uz njega je u dubrovačkoj katedrali zaređen i Ivo Markić.

– Potaknut životom ujaka i strica koji su bili svećenici, najprije sam otišao u sjemenište u Splitu a kasnije odlučio slijediti Krista. U konačnici, odluku da budem svećenik donio sam na trećoj godini studija. Bilo je neodumica, znate kako to izgleda – Gospodin zove a mi zakompliciramo! Postojale su dvojbe je li to za mene, jesam li možda ipak za obiteljski poziv. Ipak, u molitvi sam osjetio da je Gospodin živ i da me on hoće. Uvijek sam imao podršku obitelji i prijatelja, u slobodi i ljubavi – priča Ivo Markić, inače rođen 3. siječnja 1997. u Zagrebu.

Osnovnu školu završio je u Janjini, nakon toga biva primljen kao kandidat Dubrovačke biskupije u Nadbiskupsko sjemenište u Splitu te upisuje Nadbiskupijsku klasičnu gimnaziju „Don Frane Bulić“. Svećeničku formaciju u Centralnom bogoslovnom sjemeništu u Splitu nastavlja 2015., potom upisuje studij teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Splitu te odlazi u Rim na nastavak studija teologije na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Za đakona je zaređen 1. listopada u crkvi sv. Ignacija u Rimu po rukama predsjednika Papinskoga vijeća za promicanje jedinstva kršćana kardinala Kurta Kocha. Đakonski praktikum imao je u župi Svih svetih u Blatu, na otoku Korčuli.

– Još sam kroz djetinjstvo osjećao taj poziv, ali se on pomalo gubio s vremenom, kroz smrt majke u vrijeme kad sam bio učenik 7. razreda osnovne škole, i kasnije kroz srednju školu. Ne bih rekao da me Bog prestao zvati, ja sam se povukao. Međutim, poslije srednje počelo se ponavljati pitanje: Gdje si? Vratio sam se onome što je Bog gradio u meni kroz prve godine ministriranja, kroz vjeronauk, svetu pričest, krizmu, osobito kroz ispovijed i pohađanje svete mise. Uvijek je prevladavao taj strah da se odazovem i propitivanje je li svećeništvo za mene, ali Bog je djelovao i kroz druge ljude, prije svega svećenike. Pokazao mi je da to nije nedostižno, da kroz to neću niti trebam prolaziti sam – priča don Jure Paponja iz Gabela Polja, rođen 24. siječnja 1992.

Don Jure je osnovnu školu završio u Metkoviću, a srednju za hotelijersko turističkog komercijalista u Dubrovniku. Teologiju je studirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Za đakona je zaređen 4. prosinca u dubrovačkoj katedrali Gospe Velike po rukama Mate Uzinića, riječkog nadbiskupa koadjutora. Na đakonskom praktikumu bio je u župi sv. Ilara, u Mlinima. Uživao je potporu pokojnog oca, brata i sestre, susjeda i župnika, a u subotu, nakon obreda zaređenja osjeća se zahvalno. Pripovijeda kako se za dvosatne mise jedva suzdržavao da ne zaplače. Za biskupove homilije u sebi je ponavljao: To je to! I sad čeka mladu misu i odluku kojoj će župi Dubrovačke biskupije najprije služiti.

Foto: Vedran Levi/Cropix