Trebao je ovo biti slavljenički članak jer upravo pišem svoje 400. štivo za naš omiljeni časopis i to u 1350. broju, no sudbina i Ministarstvo kulture (ne nužno tim redoslijedom) odlučili su mi ipak pomutiti mali jubilej i učiniti ovo štivo oproštajnim nakon više od 13 godina isprva povremenoga, a negdje od konca svibnja 2012. (uz jedan kraći predah) stalnoga pisanja za Hrvatsko slovo.

Počeo sam kao jezični savjetničar, zatim postao kolumnistom, a na koncu i novinarom koji je za svoj gušt odradio četiri intervjua, i to sva četiri s Hrvatima iz Crne Gore, s dvjema damama iz Boke kotorske i s dva muža u punome smislu riječi iz Svebarja.

Posljednji me je broj Hrvatskoga slova podsjetio na blistav tematski broj iz 2011. kad se tijekom ljeta pojavila prva inačica srbijanskoga Zakona o kulturnome nasljeđu. Upravo to pokazuje da nisu svi kulturni časopisi isti te da postoje oni koji prepoznaju bitne trenutke u hrvatskoj (kulturnoj) povijesti. I onda i sada bilo je autora koji su se činili većim katolicima od pape, koji Slobodana Prosperova Novaka i Dubravka Jelčića drže „desničarskim kuriozitetom“ i kojima još nije jasno da 1867. godina, godina u kojoj su se turske postrojbe povukle iz većih srpskih gradova, uključujući i Beograd, ni po čemu nije referentna ni za srpsku, a još manje za hrvatsku književnost.

Oni ne žele vidjeti da je „srpski svet“ svoje pandže, nakon što se isprva okomio na Hrvate na sjeveru Bačke, udarom na dubrovačku sastavnicu hrvatske književnosti stavio i na hrvatsku državu. Riječ je o „stručnjacima“ koji bi članili podrijetlo Držića ili Gundulića, a pritom svoje teorije ne primjenjuju na Dantea (je li on toskanski ili talijanski književnik), Cervantesa (pripada li on samo Kastilji ili ipak i čitavoj Španjolskoj) ili Goethea (daleko je u njegovo vrijeme Njemačka bila od ujedinjenja).

Uostalom, dubrovački je govor u Držićevo vrijeme bio još različitiji od bilo kojega srpskoga idioma nego što je danas, s tim da je danas, ponajprije po fonologiji i leksiku, ali u manjoj mjeri i po morfologiji i sintaksi, jedan od najposebnijih štokavskih govora te po mnogo čemu znatno bliži svojemu čakavskom nego štokavskom susjedstvu. To vam govorim ne samo kao dijalektolog, nego i kao osoba koja je rođena u blizini Grada i kojoj je, kao i svim (i)jekavcima u istočnome dijelu Neretvanske krajine, jasno da se čak i istočnohercegovački govori, kojima pripada i moj očinski, znatno razlikuju od dubrovačkoga.

Što onda reći za torlačke ili šumadijske i ne potire li se time tzv. jezični argument? Kad Miljenko Jergović ustvrdi da je književnost „onoliko nečija koliko se taj netko njome bavio i koliko ju je kao stvarni čitatelj i interpretator doživljavao svojom“, odgovara na pitanje čiji su dubrovački književnici jer se, primjerice, Gundulić (koji je današnjemu Hrvatu jezično neusporedivo bliži od Držića) u Srbiji prevodio, i to „rđavo“, kažu sami Srbi, a u Hrvatskoj priređivao i dopunjavao.

Hrvatsko je slovo ujedno bilo glasilom bokeljskih Hrvata u njihovoj borbi protiv otimanja Bokeljske mornarice, pa iako nismo ni približno zadovoljni formulacijom kojom je upisana na listu UNESCO-ve svjetske kulturne baštine, jedini je hrvatski kulturni tjednik koji je cjelokupan broj posvetio čuvarima baštine i zagovora svetoga Tripuna, čija je festa gotovo dvjesta godina starija od dubrovačke.

Hrvatsko slovo bilo je ujedno tijekom više od četvrt stoljeća izlaženja najotvorenije stvaralaštvu hrvatskih književnika izvan domovine. Povezivanje je hrvatskih književnika počelo Međudržavnim susretom hrvatske književnosti u organizaciji Južnohrvatskoga ogranka DHK-a, tj. okupljanjem književnika s dalmatinsko-hercegovačko-bokeljske tromeđe kojima su se pridružili Moližani na čelu s nedavnom preminulim Antoniom Sammartinom, a svoj je vrhunac doživjelo Svjetskim festivalom hrvatske književnosti koji je čak i u ova kokuzna pošasna vremena okupio Hrvate iz Sjeverne i Južne Amerike, Australije i Europe.

U nekim normalnim okolnostima i u nekoj neslučajnoj državi već bi to bio dovoljan poticaj institucijama da pronađu načina da se održi ovaj časopis koji je na svojim plećima više od četvrt stoljeća nosio Stjepan Šešelj ostavši posljednjih mjeseci potpomognut tek dvjema posljednjim Mohikankama Dubravkom Vidak i Mirom Ćurić.

U prošlome broju kao da smo se svi vratili u prošlost jer su na stranicama Hrvatskoga slova, uz nas koji smo ostali do kraja, osvanula i najprepoznatljivija lica časopisa iz razdoblja u kojemu sam bio njegovim suradnikom – Mate Kovačević i Benjamin Tolić. Nedostajali su nam ipak, svatko na svojoj stranici, Damir Pešorda te pokojni Igor Mrduljaš i Zvonimir Magdić, a u zapozorju Marika Mustafčić i Ivan Božičević s naočalama na nosu te nasmiješena Tina Grgić iza zaslona.

Ploviti se mora, govorili su umorni mornari stari dok bi tri litre iskapili i tri pjesme otpjevali, ali smo malo tužni jer ne odlazimo zato što smo se zadihali i uznojili dok smo ribu ulovili, nego su nas drugi poslali leć’.

Piše: Domagoj Vidović / Hrvatsko slovo
Foto: Zvonimir Kuhtić