Tjednik Hrvatska riječ je pisao kako se u udžbeniku S reči na dela – Gramatika srpskog jezika za osmi razred osnovne škole skupine autora (izdavač BIGZ školstvo, 2021.), navodi da srpski, slovenski, makedonski i bugarski jezik pripadaju skupini južnoslavenskih jezika, a da »Hrvati, Bošnjaci i neki Crnogorci srpski jezik nazivaju hrvatski, bosanski, bošnjački i crnogorski«. O takvim navodima, koji se nalaze i u drugim udžbenicima u Srbiji, te o kriterijima za podjelu jezika i razlikama između hrvatskoga i srpskoga standardnog jezika razgovarali su s dr. sc. Domagojem Vidovićem, voditeljem podružnice Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje u Metkoviću.
Domagoj Vidović (1979., Metković) diplomu profesora lingvistike i hrvatskoga jezika i književnosti stekao je 2004. na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je ujedno i doktorirao 2011. godine. Voditeljem je Odjela za onomastiku i etimologiju od 2020., i metkovske podružnice IHJJ-a od 2014. godine. Predmetom je njegova užega zanimanja onomastika na rubnim hrvatskim prostorima i akcentologija. Objavio je tri samostalne knjige i tri u suautorstvu, tridesetak izvornih znanstvenih radova i sudjelovao na desetak međunarodnih znanstvenih skupova. Članom je Hrvatskoga filološkog društva, Odbora za onomastiku HAZU-a i Odbora za dijalektologiju HAZU-a, te ICOS-a, Međunarodnoga vijeća za onomastičke znanosti. Kao jedan od autora Školskoga rječnika hrvatskog jezika dobitnik je nagrade Grada Zagreba 2013. Dobitnik je godišnje državne nagrade za popularizaciju i promidžbu znanosti u području humanističkih znanosti Hrvatskoga sabora za 2014. godinu. Godine 2016. dobio je nagradu Narona u području znanosti koju dodjeljuje Grad Metković. Članom je Radne skupine Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine Grada Zagreba, od 2020. vanjski je član Povjerenstva za standardizaciju geografskih imena, a iste godine uvršen je u popis nacionalnih stručnjaka za predmetno područje standardizacija zemljopisnih imena te savjetovanje u području hrvatskoga standardnog jezika u sklopu suradnje s hrvatskim prevoditeljskim odjelima Službe za hrvatski jezik u Europskoj komisiji.
Kako komentirate podjelu jezika u udžbenicima u Srbiji za osme razrede u kojima se negira postojanje hrvatskog jezika?
Kao prvo, autori bi udžbenika trebali u njih ugraditi samo općeprihvaćene činjenice, a pisati nešto što ne postoji ni u domaćoj ni u svjetskoj literaturi, a da pritom nitko od autora nije svjetski ugledan slavist, najblaže je rečeno preuzetno. Naime, u starijoj su se domaćoj slavističkoj literaturi nekoć južnoslavenski jezici dijelili na zapadnu, središnju i istočnu skupinu. Zapadnu je skupinu činio slovenski, istočnu makedonski i bugarski, središnju hrvatski, srpski te bošnjački i crnogorski (tada se bošnjačkome i crnogorskome još nije priznavala samobitnost). Autori su udžbenika, dakle, cijelu središnjejužnoslavensku skupinu proglasili srpskom. Kad govorimo o stranoj slavističkoj literaturi, izdvojit ću tek primjer Enciklopedijskoga rječnika Brokgauza i Efrona (1890. – 1907.), napisane prije stvaranja Jugoslavije i njezine jezične politike kojom se nastojalo stvoriti jugoslavensku naciju. Autor natuknice Irinarh Nikolajevič Polovinkin (1863. – 1914.), ruski slavist koji se specijalizirao za slavenska narječja, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Sankt-Peterburgu, jasno je razlikovao hrvatski i srpski. Čak i u literaturi u kojoj se hrvatski i srpski nisu razlikovali nikad nije stajalo da su svi južnoslavenski jezici potekli iz srpskoga, a čakavski i kajkavski čak ni srpski jezikoslovci koji su sve štokavce smatrali Srbima nisu uključivali u srpski jezik, a čak su i srpski dijalektolozi (iako su neki od njih sve štokavce proglašavali Srbima) za štokavce ikavce tvrdili da su isključivo Hrvati ili Bošnjaci (nekoć Muslimani) te da je ikavica u Srba uglavnom plod doticaja s tim narodima, da nije autohtona. Prema tome, autori su udžbenika očito došli do »velikoga otkrića«. Pritom se i ja, a vidim i kolega Tomislav Žigmanov, pitamo gdje je nestao novoproglašeni »bunjevački jezik« iz te podjele, jer su se prije nekoliko mjeseci u srpskome javnome prostoru bunjevački govori nazivali posebnim jezikom, a sad se odjednom cjelokupan središnjejužnoslavenski prostor u jezičnome smislu proglašava srpskim. Dosljednost prije svega!
Je li se naprosto spremno zaboravljalo i zaboravlja da na standardološkoj razini hrvatski i srpski jezik nisu nikada ni bili isti jezik?
Hrvatskim su jezikom jezik svojih djela nazivali govornici svih triju hrvatskih narječja. Hrvatski se jezik izrijekom spominje u Istarskome razvodu (1275.) i Vinodolskom zakoniku (1288.). Nadalje, hrvatskim su jezikom jezik svojih djela, neovisno o tome u okviru koje su države stvarali, nazivali svi relevantni hrvatski književnici od Jurja iz Slavonije (oko 1400.) i Marka Marulića (1521.), preko Dubrovačana Dominka Zlatarića i Vladislava Menčetića do pisaca iz jugoslavenskoga razdoblja, kad je hrvatski jezik bio sustavno zatiran, poput Miroslava Krleže (1893. – 1991.) i suvremenih hrvatskih književnika. Važno je napomenuti i kako je Teofil Kristek (1561. – 1622.), ravnatelj slovačkoga isusovačkog kolegija, koji je bio u službi pape Klementa VIII. jasno razlikovao hrvatski od srpskoga. Ukratko, jedna kraća epizoda tijekom koje je nametnut dvočlani naziv ne mijenja činjenicu da su hrvatski i srpski jezik njihovi govornici oduvijek razlikovali bez obzira na razmjerno visok stupanj međusobnoga razumijevanja njihovih govornika. Ono što je zanimljivo jest da su na te razlike upućivali i hrvatski književnici (poput Antuna Kanižlića još u XVIII. stoljeću) i srpski jezikoslovci (poput Jovana Ćirilova). Na standardološkoj razini u Hrvata su uvijek ističe tronarječna osnovica (štokavska, čakavska i kajkavska) koje u srpskome jeziku nema, jer među Srbima nema ni čakavaca ni kajkavaca, a i štokavci ikavci su razmjerno rijetka i uglavnom uvezena pojava.
Znanstvene analize mnogih hrvatskih jezikoslovaca pokazuju da se hrvatski i srpski standardni jezici razlikuju u nizu aspekata. Koje su to razlike?
Najveće su razlike danas u nazivlju. Čak je i negdašnji JUS (»jugoslavenski standard«) imao svoju hrvatsku i srpsku inačicu, a otkako su se južnoslavenske države osamostalile, svaki je jezik posve samostalno izgrađivao vlastito nazivlje. Hrvatski je jezik od početaka svoje standardizacije skloniji jezičnomu čistunstvu, a srpski znatno lakše preuzima strane nazive. Dakako, i pravopisne su i slovopisne razlike vidljive (npr. srp. slušaćeš), pogotovo u pisanju stranih imena (srp. Majkl Džordan i sl.). Pritom treba napomenuti kako je hrvatski Bunjevac Lovro Bračuljević stotinjak godina prije Vuka Stefanovića Karadžića provodio fonološko načelo te da je najstariji hrvatski rječnik od srpskoga stariji gotovo tri stoljeća, pa je jasno tko je od koga mogao preuzimati rječničko blago. Govoriti, primjerice, o srpstvu dubrovačkoga govora posve je bespredmetno jer je dubrovački glasovni sustav jako blizak čakavskome, a nema usporednice ni u jednome od srpskih govora. Danas, pak, standardizacija obaju jezika ide svojim smjerom, međusobno je razumijevanje prednost, ali bi uz njega trebalo ići i međusobno poštivanje, a s pisanjem ovakvih udžbenika to teško ide.
Kada su utvrđena polazišta za promjenu postojećeg stanja u međunarodnoj klasifikaciji jezika kad su u pitanju nacionalni jezici, hrvatski i srpski?
Postoje tri temeljna kriterija za podjelu jezika: genetskolingvistički (po njemu su i hrvatski i srpski nastali iz praslavenskoga, ali međufaze još nisu točno utvrđene), kriterij identifikacije govornika (Hrvati svoj jezik nazivaju hrvatskim, Srbi srpskim) i strukturni kriterij (gramatika; zanimljivo je da i tu postoji velika razlika jer velik dio srpskih dijalekata pripada balkanskom jezičnom savezu čija je značajka, među ostalim, gubljenje padeža, a tome savezu od hrvatskih govora pripadaju tek janjevački i karaševski koji su dijelom balkanskoga jezičnog saveza postali jer su izdvojeni iz kontinuiranoga jezičnoga prostora). Neki jezikoslovci (poput Radoslava Katičića) izdvajaju i kulturološki kriterij. Taj je kriterij osobito bitan za Bunjevce koji su tijekom čitave svoje povijesti nakon doseljenja u Bačku uklopljeni u hrvatske kulturne tijekove.
Jezik se, kao temeljna označnica nacionalnoga identiteta, Hrvatima s utjecajnih političkih motrišta osporavao. Osporavao se s utjecajnih političkih motrišta na tragu svih onih austrofilskih, ugarskofilskih, srbofilskih i jugofilskih političkih interesa. Je li izostanak slobodne i suverene hrvatske države bio favorizirajući faktor upravo tih i takvih nastojanja?
Postoji definicija po kojoj je jezik dijalekt koji ima svoju vojsku i mornaricu. Bez samostalne države položaj bi hrvatskoga jezika bio znatno nepovoljniji. Velike su sile jezično pitanje uvijek iskorištavale za vlastite probitke po onoj staroj »zavadi, pa vladaj«. Da kriteriji o tome gdje prestaje dijalekt, a počinje jezik nisu posve razvidni, pokazuje podatak da se danas, ovisno o podjeli, govori od 3.000 do 6.000 jezika na kugli zemaljskoj.
Jesu li se hrvatski jezikoslovci u nizu stručnih članaka energično suprotstavili politikantskim provokacijama spram hibrida tzv. srpskohrvatskog jezika, kao političkog konstrukta?
Hrvatski se jezikoslovci neprestano tome opiru već desetljećima. Dostatno je prisjetiti se različitih deklaracija, od one glasovite iz 1967., preko Sarajevske iz 1971. do Podgorske iz 2010. uoči ulaska u Europsku uniju. Treba napomenuti kako u međunarodnoj zajednici postoji veliko nerazumijevanje južnoslavenskoga jezičnog pitanja, jer se na njega primjenjuju neprimjenjivi obrasci. Kad se nastoji primijeniti skandinavski obrazac, zaboravlja se da je nešto što u Skandinaviji zovu dansko-norveškim jezikom u nas posve nepromjenjivo, jer Hrvatska nikad nije bila srpskom kolonijom ni Srbija hrvatskom (dok je dansko-norveška država postojala gotovo tri stoljeća), pa se ni srpski nije mogao nametnuti Hrvatima ili hrvatski Srbima kao danski Norvežanima. Govornicima njemačkoga jezika valja napomenuti kako se uz odrednicu »hrvatski« nikad do polovice XIX. stoljeća i Bečkoga dogovora nije dometala odrednica srpski te da je stanje u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj jednostavno neusporedivo s našim, jer su Austrijanci svoj jezik uvijek nazivali njemačkim, a govornici njemačkoga u Švicarskoj svoju inačicu njemačkoga katkad nazivaju švicarskim njemačkim, dakle opet njemačkim. Hrvati, pak, nikad svoj jezik nisu nazivali srpskim, a Srbi hrvatskim dok im nije nametnut dvočlani naziv. Kad se ipak pokuša usporediti stanje u hrvatskome sa stanjem u jezicima poput španjolskoga i portugalskoga, ponovno se miješaju kruške i jabuke jer Hrvatska nije kolonijalna sila. Ipak, čak kad se i to učini, istaknuti treba da brazilski portugalski i gradišćanskohrvatski u imenu sadržavaju izvorni jezik kojemu pripadaju (ne postoji gradišćanski hrvatsko-srpski). Na koncu treba istaknuti i kako su sličnosti između slavenskih jezika goleme i izvan južnoslavenskoga područja, te da ovakvo jezično stanje nije endemsko. Ukratko, pitanje je ravnopravnoga položaja hrvatskoga jezika u obitelji europskih i svjetskih više pitanje za hrvatske diplomate nego jezikoslovce jer tu opstoji pitanje jačega, ali u posljednje vrijeme Ministarstvo vanjskih i europskih poslova uistinu jako mnogo radi na tome da se hrvatski jezik u svim europskim institucijama naziva isključivo svojim narodnim imenom.
Zaboravlja li se kako će se upornim nametanjem politike jezičnoga unitarizma određene postojeće napetosti u regiji prije uvećati nego smiriti?
Prije dva-tri ljeta u jednome je britanskome turističkom vodiču bilo i nekoliko preporuka o tome što Britancima nije pametno govoriti da dođu u Hrvatsku. Jedna je od njih bila da ne smiju nikad izreći da su hrvatski i srpski isti jezik jer Hrvati na to pobjesne. Mislim da tome ne treba više ništa dodati. Jezični je unitarizam u južnoj Europi dosad uglavnom dovodio i do političke dominacije. Nijekanje nečije samosvojnosti obično isprva dovodi do isključenja »nesamosvojnih« iz političkoga života, a onda i fizičkoga nestanka, bilo asimilacijom, bilo progonom. Pokušajte samo zamijeniti uloge i zamisliti da u hrvatskim udžbenicima stoji da su srpski, bošnjački i crnogorski druga imena za hrvatski jezik te da pripadnici tih manjina to moraju učiti. Hvala Bogu, meni je, a vjerujem i većini hrvatskih državljana to nezamislivo.
Na inicijativu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, bunjevački govori upisani su prošloga tjedna u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro, objavilo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske. Zbog čega je značajan ovaj upis i što će to značiti u poraksi?
U obrazloženje upisa bunjevačkih govora u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske jasno se naznačuje nedvojbeno zajedničko etnološko i dijalektološko podrijetlo svih hrvatskih Bunjevaca od Gorskoga kotara do Bačke. Upravo je to pokazatelj pripadnosti svih Bunjevaca hrvatskomu narodnom biću iako su ih različite vlasti nastojali izdvojiti iz hrvatskoga korpusa. Hrvati su uz Talijane europski narod s najsnažnijim pokrajinskim antropološkim i dijalektološkim specifičnostima, koje treba njegovati. Vjerujem da vaše čitatelje ne treba podsjećati koliko je jak dalmatinski pokrajinski identitet (a Dalmatinima su se u XVIII. stoljeću nazivali i mnogi stanovnici Subotice i Sombora). On se tijekom austrijske vladavine Dalmacijom zloupotrebljavao protiv dalmatinskih Hrvata otprilike kao što se danas regionim Bunjevac u Bačkoj ili Bokelj u Boki kotorskoj zlorabi kako bi se raskolilo hrvatsko narodno biće. Međutim, regionim ne bi smio potirati etnonim, pa kao što sam ja ponosan na svoje dalmatinske korijene (s očeve strane neretvanske, s majčine na bračke), činjenica da su Bunjevci antropološki i jezično pripadnici hrvatskoga naroda nimalo ne umanjuje njihovu posebnost, ali i povezanost s drugim hrvatskim štokavcima ikavcima, od jadranskoga zaleđa, preko Slavonije i Srijema te dijelova Bosne i Hercegovine sve do dijelova Gradišća i Molizea. U praksi zaštita bunjevačkih govora omogućuje (čak i financijsku) potporu njihovih istraživanja, mogućnost prekograničnoga povezivanja i suradnje te podizanje svijesti mjesnoga stanovništva o važnosti očuvanja mjesnih govora. Ta svijest već postoji, nju su njegovali autori različitih bunjevačkih rječnika, a sad ona dobiva i institucijsku međunarodnu potporu.
Intervju vodio: Zvonko Sarić / Hrvatska riječ
Očuvanje i zaštita zaštićenih prirodnih vrijednosti od nacionalne, ali i međunarodne važnosti, često iziskuje brojne aktivnosti poput borbe s invazivnim stranim vodenim biljnim vrstama. U području posebnog ornitološkog rezervata Kuti i ekološke mreže Natura 2000 Delta Neretve raznolisni krocanj je jedna od njih, a ima je gotovo u području vodenih ekosustava cijele doline rijeke Neretve.
