U četvrtak, 28. listopada 2021. godine u 19 sati u crkvi Sveta Mati Slobode u Zagrebu slavljena je sveta misa za dubrovačkog biskupa Josipa Mariju Carevića, mučenika za vjeru i domovinu. Misno slavlje je predvodio don Josip Krpić, a uveličao ga je župni mješoviti zbor Župe Duha Svetoga.

U svojoj propovijedi don Josip se osvrnuo na jedan susret splitskog biskupa Franića sa sugrađaninom u Splitu koji je za biskupa Carevića rekao: „Don Jozo, bio je spasitelj i otac nas siromaha.“

1 of 8

Biskup Josip Marija Carević je rođen 16. veljače 1883. u Metkoviću. Školovanje je završio u Splitu i Rimu, gdje je doktorirao filozofiju i teologiju. Zaređen je za svećenika Splitske biskupije 28. listopada 1908. godine. Bio je ugledan splitski svećenik i vjeroučitelj na realnoj gimnaziji. Imenovan je dubrovačkim biskupom 13. travnja 1929., posvećen je za biskupa 4. kolovoza 1929. godine u Zagrebu, a ustoličen u Dubrovniku 8. rujna 1929. Ostaje biskupom Dubrovačke biskupije do 1940. godine, kada je odlukom Svete Stolice umirovljen, a upravu biskupije preuzima apostolski administrator mons. Pavao Butorac, biskup kotorski.

Biskup Carević dolazi u Zagreb, te se kao umirovljeni biskup nastanio na području župe Sv. Marka u Zagrebu, u Jurjevskoj ulici. Povremeno je obilazio po Zagrebačkoj nadbiskupiji i držao prigodne svečanosti. Tako je 13. lipnja 1940. u župi Kloštar Podravski obavio blagoslov barjaka Društva katoličkih muževa, a 16. lipnja 1940. godine obavio je svečanost prve sv. Pričesti. Ostao je ondje kao župnikov gost osam dana, jer je kloštarski župnik Alojzije Stella bio također ranije svećenik Splitske biskupije. U srpnju 1941. godine bio je u župi Peteranec i obavio svečanu posvetu glavnog oltara u župnoj crkvi. Nalazimo također da je 25. kolovoza 1943. godine, bio ponovno u Kloštru Podravskom, te ondje 27. kolovoza dijelio sakrament sv. Potvrde. Ostao je u župi kao gost do 10. rujna 1943. godine i dijelio sakrament sv. Potvrde u Ferdinandovcu i Kalinovcu.

Spisi u Arhivu Biskupske konferencije govore da je trebao postati njezin generalni tajnik, odnosno vojni ordinarij.

Prema jednom svjedočenju, došla je na Nadbiskupski duhovni stol u Zagrebu 1943. godine delegacija ljudi iz župe Veliko Trgovišće moliti svećenika za ispomoć o božićnim blagdanima za filijalu Strmec. Svećenika nije bilo dovoljno ni za redovite potrebe župa, a kamoli da idu u filijalne kapele, pa je uprava nadbiskupije kanila ljude odbiti. To je čuo biskup Carević i on se ponudio da pođe za božićnu ispovijed i božićne blagdane u Strmec. Tako je otišao u prosincu 1943. u Zagorje i nikad se više nije vratio u Zagreb. Naime, biskup je nakanio i ostati ondje.

Kuća u kojoj je biskup stanovao bila je drvena, sada je na njezinom mjestu zidana kuća. Svaki je dan služio Svetu misu u kapelici Majke Božje u Strmcu, dijelio svete sakramente, te je bio od pomoći i koristi župniku u Velikom Trgovišću vlč. Matiji Horvatu, koji je ondje bio župnikom do svoje smrti 1960. godine.

Nadbiskup zagrebački, mons. dr. Alojzije Stepinac pozivao je biskupa Carevića u Zagreb, bojeći se za njegov život, zbog blizine partizanske zone, no on je to odbio, držeći da dobro poznaje partizane i da mu se neće ništa dogoditi.

Rudolf Komerički, župnik u Velikom Trgovišću, spominje u svom pismenom izvješću od 3. listopada 1990. godine da se biskup Carević “tokom svog boravka ovdje gotovo svakodnevno susretao s partizanima, jer je Strmec bio njihovo područje. Bio je s njima u dobrim odnosima, služio za njih mise i ponekad sprovodio njihove poginule. Zlo se dogodilo odmah prvih dana po svršetku rata kad ga je jedan župljanin, s kojim je bio posebno dobar i povezan i pred kojim je mogao otvoreno iznijeti svoje mišljenje o svemu, pa i o partizanima, možda i ne sluteći zlo, uvukao u klopku. Partizani su čuli što biskup Carević misli o njima. Tada su ga uhvatili i nakon strašnog mučenja ubili u šumi na području župe Luka. Značajno je spomenuti da je biskup svojim mučiteljima prorekao kako će koji umrijeti, što se i ostvarilo, jer kad sam došao u ovu župu, još su trojica njegovih mučitelja bila na životu i točno su tako završili kako im je biskup prorekao. Za grob mu se točno ne zna, ali se zna šuma u kojoj je pokopan.”

Iz jednog drugog ranijeg zapisa doznali smo neke zanimljive detalje koji nadopunjuju župnikovo izvješće. Kako je biskup Carević svaki dan služio Svetu misu na Strmcu i išao onamo i natrag pješice, na povratku se znao zaustaviti u klijeti Andrije Korabelija iz Domahova. Bio je to dobar i plemenit čovjek. Nije bio partizan, te je biskup s njime mogao otvoreno porazgovarati. Andrijin sin bio je u partizanima. Iako su partizani općenito dobro gledali na biskupa Carevića, ipak su mu postavili zamku. Biskup se i toga dana, navratio svom znancu ne sluteći ništa zla.

No, partizani su, odnosno sada nova vlast, nagovorili toga čovjeka da postavi biskupu Careviću neka pitanja o svjetskoj i domaćoj situaciji, o novoj vlasti i slično. Biskup je otvoreno govorio što je mislio, vjerojatno nešto i kritički, ne sluteći da je u zamci i da ga četvorica ili petorica prisluškuju. Oni su bili na tavanu u zasjedi. Odmah su skočili, zgrabili biskupa i poveli natrag prema Strmcu. Bio je uhićen i najprije grozno mučen. Ljudi su vidjeli i zapamtili što se dogodilo ali su se bojali bilo što reći. Pročulo se da su biskupa tukli, jašili na njemu, parali ga nožem, rezali mu organe i konačno da ga je jedan dokrajčio metkom iz pištolja. Bilo je to, po jednima, polovicom travnja, a po drugima polovicom svibnja 1945. godine u šumi, na tromeđi od granice župe Veliko Trgovišće prema župi Luka i Klanjec, ispod kapelice na Strmcu. Tu je biskup Carević ubijen i pokopan.

Spomenuli bismo iz tog starijeg zapisa i činjenicu da su se, prema pričanju ljudi, ispunila proročanstva biskupa Carevića. Glavni zločinac koji je sve isplanirao i tukao biskupa, nestao je 1954. godine, i on i njegova žena. Sve istrage nisu ih našle. Kćerka mu je radila na policiji u Zagrebu, vodila se poduža istraga, te su ih napokon našli pokopane na njivi, na kojoj su u jesen posijali pšenicu. Već je i pšenica porasla i nitko nije ni pomislio da su ondje. Ubio ih je njihov sin, pokopao na njivi gdje je svježe bila posijana pšenica, nadajući se da će tako zametnuti svaki trag. Neki K., koji je biskupu prijetio pištoljem i konačno ga, nakon zvjerskog mučenja i mrcvarenja ubio, – kasnije je i sam bio nehotice ubijen od svoga druga. Na vojnoj vježbi u Krapini, njegov kolega, čisteći oružje, nehotice ga je ubio iz pištolja. T. iz Velikog Trgovišća, gulio je biskupu kožu i rezao udove; kasnije je i sam umro u groznim mukama od raka. Čovjeku koji je jašio na biskupu i tukao ga, biskup je navodno prorekao da ga čekaju velike muke. Umro je u teškom stanju, ali ga je župnik Komerički ipak ispovjedio, što neki pripisuju zagovoru biskupa Carevića. Petom, D. K. iz Vižovlja, koji se derao na biskupa, biskup je navodno uzvratio kako će ih biti mnogo u obitelji, ali će svi biti bez mira i blagoslova Božjega. Navodno da je tako i bilo. Mnogo ih je bilo u obitelji, dosta su posjedovali iza rata, ali nemir i nesloga sve su raznijeli. Narod pamti i prenosi tu predaju, tvrdeći da je to stoga što su tako grozno i zločinački mučili i konačno ubili nedužnog biskupa Carevića, za kojeg još biskupi u Pastirskom pismu od 20. rujna 1945. godine tvrde da ne znaju gdje je i što se s njim dogodilo. Nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić dobio je jedno pismo 1995. godine, u kojem svjedok navodi da su biskupa Carevića iz sela Vižovlja odvela četiri partizana. “Pogubljen je u šumi “Puškara” na području župe Luka.” Dok su ga vodili na pogubljenje, zlostavljali su ga, jahali i mučili. “Morao si je iskopati grob. Prije smrti svakom je posebno prorekao sudbinu!”

Župnik Matija Horvat nije, nažalost, vjerojatno iz obzira i straha pred osvetom, ništa ubilježio u župnu spomenicu o tom strašnom zločinu. Horvatov nasljednik vlč. g. Rudolf Komerički, sadašnji župnik u Velikom Trgovišću, čuo je priče od ljudi o raznim detaljima tog nezapamćenog zločina nad biskupom Carevićem, glede kojega nikad nije vođena istraga niti su zločinci bili suđeni ili kažnjeni. Takvi zločinci bili su “ugledni” u novoj vlasti i narod ih se strahovito bojao. Zanimljivo je kao primjer spomenuti kako je vlč. g. Ivan Fink, nekoć župnik u Velikoj Erpenji, koga su također htjeli ubiti, a spasio se bijegom, kao umirovljeni župnik došao na ispomoć u Veliko Trgovišće, dok je vlč. Rudolf Komerički bio bolestan. Vodio je jedan sprovod. Vidio je još živog i jednog mučitelja biskupa Carevića, koji ga je pokušao likvidirati. Prošle su mnoge godine, došla su nova vremena, ali vlč. Fink se doslovno tresao od straha kad se sjetio tog sprovoda. Jer, ljudima se znalo utjerati strah u kosti. Onda nije ni čudo što je prošlo i 45 godina od zločina nad biskupom Carevićem, a da istina o njemu tek sada izlazi na vidjelo.

Zanimljivu izjavu o biskupu Careviću dao je u Klanjcu, 10. lipnja 1993. godine Zvonko Knezić Društvu ratnih veterana “Hrvatski domobran”. On ističe, da je biskup Carević došao rodbini u Vižovlje, općina Veliko Trgovišće. “Hodao je služit sv. misu u crkvu na Strmec, 3 km udaljenu od mjesta stanovanja. Dne 19. 3. 1945. došla je posada iz Velikog Trgovišća u crkvu, gdje je Biskup obavljao obred, pa su odveli njega i više vjernika, među kojima je bio i danas živ Filko iz Polica. Bili su odvedeni u školu u Veliko Trgovišće na ispitivanje. Prvi je bio pušten Biskup. Potom Filko i drugi. Biskup se vratio rodbini u Vižovlje. Onamo dolazi Martin Kralj, partizanski terenac i traži jesti. On odvodi Biskupa 3 km daleko, do mjesta Vadine, južno od crkve, tromeđa Luka-Domahovo-Klanjec. Na tom putu je jašio Biskupa, pozvao seoskog barbira (veterinara) koji ga je morao uškopiti. Nakon toga mu je izbio zlatne zube, te iz tijela rezao kožu u obliku “žnirancov”. Kad je Biskup izdahnuo, pokopao ga je. Uz put je bagremova šuma, pa je na mjestu ukopa posadio bagrem.

Pisac Mirko Ivanjek izdao je knjigu Veliki petak 1945. Biskup Josip Maria Carević. Život za narod – smrt u ime naroda. Bogdan Radica, u svojoj knjizi, bilježi svoj susret u Beogradu u hotelu Majesticu s donedavnim čelnikom Orijune, visokopozicioniranim partijskim čovjekom Ljubom Leontićem i dr. Milošem Žankom, koji ističu, da „konačno Hrvate treba integrirati u Jugoslaviju. Hrvati moraju osjetiti i shvatiti da ne mogu biti ništa drugo nego Jugoslaveni. Zato treba likvidirati svaki pa i najmanji trag hrvatstva.

Drugo što se mora učiniti, to je ubiti jednog biskupa, tako da narod izgubi svaki strah od Boga i Crkve“. Leontić je bio mišljenja, da „treba udariti na dva bunkera – HSS i Katoličku crkvu. Neka svijet vidi da se ne bojimo ni Crkve ni HSS-a“. Trebalo je naći povod. Spominje se neki okršaj na strmečkom groblju između ustaša i partizana, kada su stradali i neki članovi partizanskih obitelji, pa su zbog toga navodno optužili biskupa Carevića da je otkrio partizanske položaje. Po tome bi bio osuđen na smrt po prijekom partizanskom sudu, kojem je predsjedala neka Slavica Kosović iz Vadine. Put od Vižovlja preko Vadine do šume Puškare, očito je bio dugačak i mukotrpan za biskupa Carevića, koji je predstavljao Crkvu, „tako omraženu ustanovu masonima, orijunašima i komunistima“.

Foto: Mario Talajić