Most je rekorder po broju amandmana podnijetih na proračun, od 331, mostovci su uputili ukupno 150 amandmana na državni Proračun za 2021. godinu.
– Ne želite prihvatiti ni jedan naš amandman, pokazujete samovolju, bahatost, ne želite biti kooperativni, niti da zajednički dođemo do najboljeg proračuna, rekao je Grmoja u Saboru Vladinim predstavnicima, koji su odbili sve amandmane kojima su mostovci tražili više proračunskih sredstva za brdsko-planinska područja, infrastrukturu, borbu protiv korupcije.
Za područje Neretvanske doline i Pelješca Most je tražio izdvajanje sredstava iz državnoga Proračuna u 2021. za sljedeće:
dodatnih 5 mil. kuna (predviđeno je 1,5 mil kuna) za istraživanje i razvoj u sektoru voća i povrća – konkretno to se odnosi na Centar za agrume u Opuzenu
40 milijuna kuna za gradnju drugoga mosta preko rijeke Neretve u Metkoviću
24 milijuna kuna za proširenje prometnice prema MGP Metković-Doljani u Ulici S. Radića
40 milijuna kuna za izgradnju obilaznice u Orebiću
500 tisuća kuna za izgradnju kružnoga toka na državnoj cesti u Opuzenu
4 milijuna za spojnu cestu Metković – autocesta A1.
Poznata narodna izreka kojom se najavljivalo zimsko vrijeme a vezano je uz današnju sveticu svetu Katarinu Aleksandrijsku, moglo bi dobiti svoj suvremeniji, prigodni oblik: Sveta Kata, cjepivo na vrata!
Tko je bila sveta Katarina Aleksandrijska? Ime joj je grčko (Aikaterina – ona koja je čista) a bila je poznata i kao Sinajska, mučeničkom smrću je posvjedočila vjeru u Krista 307. godine za vrijeme cara Dioklecijana.
Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana po svim rimskim provincijama bjesnilo je strašno progonstvo. Ono je bilo naročito okrutno u Egiptu, koji su nazivali Kinom staroga svijeta. O tim mučenicima nastali su kasnije legendarni izvještaji, takozvani Passiones, koji su gotovo uvijek više plod pobožne mašte, nego točni povijesni podaci o dotičnim osobama. Radilo se o legendama kojima je bilo više stalo do pobude, nego do povijesti. Isto, na žalost, moramo ustanoviti i za Passio sanctae Catharinae martyris.
Budući da se radilo o jednoj kršćanskoj djevici visokog položaja, veoma inteligentnoj, lijepoj, kako na tijelu tako i na duši, njezino je mučeništvo, što ga je podnijela u Aleksandriji, još više djelovalo na pučku maštu pa se tako o njoj i rodila legenda i to u raznim inačicama. Jedna je od njih i ova:
“Maksimin Daia, koji je došao na vlast u rimskim afričkim provincijama naslijedivši rođaka Galerija, zaljubio se u Katarinu tako jako da je odlučio rastaviti se od svoje žene te oženiti Katarinu. Mlada ga je kršćanka najodlučnije odbila. On ju je tada suočio s pedesetoricom filozofa s namjerom da je oni uvjere kako Krist, jer je umro na križu, ne može biti Bog. No Katarina, služeći se preodlično govorničkom vještinom, a još više dobrim poznavanjem filozofije i teologije, pridobila je na svoju stranu mudrace koji, rasvijetljeni milošću, prionuše uz kršćanstvo. U očima pogana dvostruko poraženi, zadobiše mučeničku krunu jer ih je Maksimin stavio na muke i pogubio. Ne mogavši Maksimin slomiti Katarinu, razbjesnio se i dao načiniti strašno mučilo: kotač s bodežima, koji će je sasjeći. No to se mučilo raspalo. Tada je mučenica odvedena izvan grada te joj je odrubljena glava.”
Prema legendi, koja je obišla cijeli svijet, anđeli su tijelo sv. Katarine prenijeli na Sinaj i ondje ga sahranili. Na tom mjestu podignut je kasnije slavni samostan sv. Katarine koji postoji još i danas.
U srednjem vijeku sv. Katarinu su osobito slavili studenti filozofije. Tako su i isusovci, koji su u Zagrebu otvorili gimnaziju, koja je kasnije prerasla u sveučilište, uz svoj kolegij sagradili krasnu baroknu crkvu sv. Katarine, koja je biser sakralne umjetnosti. Ta se crkva naziva akademskom, a u njoj se već dugom tradicijom do dana današnjega veoma svečano slavi blagdan sv. Katarine. Svetu Katarinu Aleksandrijsku svojom zaštitnicom drže filozofi, teolozi, branitelji vjere, nastavnici, studenti, izdavači knjiga. Zaštitnica je viših škola i knjižnica. Zbog ljepote i čestitosti postala je uzorom i zaštitnicom djevojaka. Zatvorenici je zazivaju jer je i sama bila zatočena. Zbog sprave na kojoj je bila mučena izabrale su je za zaštitnicu i neke cehovske udruge, poput kolara. Kao jedna od četrnaest svetih zaštitnika u prvom redu je zaštitnica za bolesti jezika. Zaštitnicom je bolesnika i bolnica od nesretnih slučajeva, osobito od pobačaja ili komplikacija tijekom poroda, piše Josip Antolović za Bitno.net.
Pobjedom ZNG-a nad JNA obranjena je pomorska „žila kucavica“ Pelješac – Dubrovnik zbog čega opkoljeni grad nije doživio sudbinu Vukovara…, za Večernji list piše dr. sc. Jakša Raguž.
S približavanjem ratnog vihora i prvih nagovještaja srpsko-crnogorske agresije na dubrovački kraj, tijekom ljeta 1991. intenziviraju se obrambena djelovanja na razini općine Dubrovnik. U kontekstu toga zapovjednikom 1. samostalne „A“ bojne ZNG-a, 116. brigade ZNG-a Dubrovnik, imenovan je Marko Mujan, dotad zapovjednik Teritorijalne obrane Korčula koji se dragovoljno priključio ZNG-u. Odmah po preuzimanju dužnosti Mujan se suočio s nizom poteškoća u postrojbi, od kojih su borbena neobučenost ljudstva i disciplina bili najteži. Uvidjevši da te probleme ne može riješiti dok je postrojba smještena u gradu Dubrovniku, Mujan ju odlučuje prebaciti u terenski kamp smješten na visoravni Lisačke Rudine u zapadnom Dubrovačkom primorju. Tijekom terenske obuke na Rudinama Mujan dolazi u kontakt s malom skupinom izviđača, dragovoljaca, kojom je zapovijedao Nijaz Batlak poznatiji kao Mate Šarlija – Daidža, hrvatski emigrant, veteran Drugog svjetskog rata, veliki domoljub rođen u Konavlima. U dubrovački je kraj došao po naputku iz Zagreba te je uz suglasnost Miljenka Bratoša, sekretara Sekretarijata za narodnu obranu općine Dubrovnik, 5. svibnja osnovao izviđačku skupinu koja je nadzirala pogranično područje prema Hercegovini.
Krajem kolovoza bojna ZNG-a seli iz kampa na Rudinama u pogranično selo Čepikuće i u seoskom domu uspostavlja novu bazu. U njezin sastav ulazi i ova izviđačka skupina. Otada je Zapovjedništvo I. samostalne bojne ZNG-a bilo stalno smješteno u Čepikućama. Sam je Daiža, iako službeno samo zapovjednik izviđača, svojih osebujnim ponašanjem i stavom zadobivao simpatije branitelja te postao neka vrsta, kako to Mujan opisuje, savjetnika za političku djelatnost, takozvanog “komesara“ postrojbe, osobe čije se savjete i naputke uvažava i sluša. Uz obuku, branitelji počinju pripreme za uspostavu crte obrane na potezu Trnovica – Čepikuće – Slano. U Čepikućama se Mujan upoznaje s tamošnjim pričuvnim policajcem Markom Potrebicom. U drugoj polovici kolovoza Mujan s Potrebicom, kao odličnim poznavateljem ovog područja, obilazi prostor uz granicu, procjenjuje odakle bi se mogli očekivati prodori agresora te osmišljava obranu. Obrani Čepikuća trebalo je posvetiti posebnu pozornost jer bi padom ovog mjesta JNA bio otvoren put k Pelješcu, Neumu i delti Neretve. K Čepikućama iz Popova polja u Hercegovini vode dva puta, glavni iz smjera sela Trebimlja, i sporedni iz sela Strmica. Iako su ta sela naseljena Hrvatima, i strateški pogodna da se u njima uspostavi obrana, hrvatska garda i policija imale su strogu zapovijed da ni u kom slučaju ne smiju prelaziti državnu granicu. Stoga su prvi obrambeni položaji postavljeni preko nekoliko stotina metara od granice, na hrvatskom državnom teritoriju.
Postavilo se pitanje kakvu obranu primijeniti. Iako su branitelji bili dobro opremljeni lakim pješačkim naoružanjem, u tom trenutku nisu imali cijevi težeg kalibra. Stoga se izabralo metodu zasjeda, čijim bi se uspjehom i nanošenjem gubitaka u ljudstvu i tehnici agresoru onemogućili možebitni novi napadi na tim smjerovima. Kako je procijenjeno da bi glavni udar mogao uslijediti asfaltnom cestom Trebimlja – Čepikuće, na toj je prometnici pripremljena glavna zasjeda. Izabran je strateški pogodan prostor gdje se ova cesta u dužini od oko jednog i pol kilometra provlači između nekoliko strmih brda – Treštenova i Pišteta s lijeve, i Klošnoga (Klačnoga) vrha i Budimca s desne strane ceste. Na početku i kraju za zasjedu je odabranog odsječka cesta pripremljena za miniranje, a u sredini zasjede, u podnožju brda, trebalo je rasporediti desetak tzv. “dubrovačkih televizija“ – mina usmjerenog djelovanja za uništavanju žive sile, koje su se proizvodile u Dubrovniku. Za zapovjedno mjesto određeno je brdo Budimac (mještani ga zovu Brdašce) u podnožju kojega je po njihovom pristizanju trebalo postaviti položaje minobacača.
Plan je bio da branitelji naoružani strjeljačkim naoružanjem posjednu vrhove navedenih brda. Agresorsku kolonu trebalo je pustiti ući na prostor zasjede i pričekati da čelo kolone izbije u dubinu do razine Budimca. Nakon toga bi po blokiranoj koloni počeli pucati strijelci s brda, te bi se aktivirale “dubrovačke televizije“, koje bi razbile kolonu. Položaji bi strijelcima omogućili križanje paljbe s položaja između brda s lijeve i s desne strane puta. Između njih bi nastalo nekoliko “džepova“ iz kojih bi se agresoru nakon ulaska bilo gotovo nemoguće izvući. U isto je vrijeme trebalo aktivirati eksploziv i dići u zrak cestu ispred i iza kolone, kako bi se onemogućio daljnji prodor prema Čepikućama i izvlačenje u smjeru Trebimlje. Time bi ujedno dio kolone u zasjedi bio odsječen od glavnine snaga. S djelovanjem je trebalo nastaviti dok se agresor ne preda ili bude uništen.
Radilo se o naizgled jednostavnom, ali u stvarnosti izuzetno složenom i delikatnom obliku borbenog djelovanja te učinkovitom planu u kojem je jedan od najznačajnih čimbenika bilo iznenađenje. Glede ceste iz Strmice, Marko je Potrebica, kao zapovjednik lokalne pričuvne policije, odlučio da tu zasjeda bude postavljena kod Lipanjeg brda odakle bi se moglo uspješno presjeći napredovanje JNA. Ljudstvo koje je trebalo obaviti te zadaće činili su branitelji iz sastava 2. satnije ZNG-a zapovjednika Božana Šimovića, i to njezin 1. vod, kojim je zapovijedao Rade Barišić, u tom trenutku smješten u Čepikućama, zatim skupina od desetak dragovoljaca zapovjednika Bora Rupčića, te mala skupina mjesnih pričuvnih policajaca zapovjednika Marka Potrebice, ukupno pedesetak branitelja.
Sukladno ovom planu za dvostranu zasjedu, krajem rujna obavljene su nužne radnje. Dubrovački su inžinjerci ispod ceste postavili dvije mine načinjene od privrednog eksploziva “Vitezita“ te iz Dubrovnika dopremljene “dubrovačke televizije“. Kako je čimbenik iznenađenja bio od presudne važnosti cijeli je plan držan u tajnosti, a branitelji su imali ograničen obim uvježbavanja kako ni slučajno ne bi razotkrili planirane zasjede. Kako je za uspjeh zasjeda presudan čimbenik bio pravovremena dojava o kretanju agresora, među Hrvatima Popova polja potražilo se saveznike. U Trebimlji se najvrijednijim suradnikom branitelja pokazao župnik don Zdravko Petković. Njegove su obavijesti bile od presudne važnosti za kasniju pobjedu hrvatskih branitelja.
U jutarnjima satima 1. listopada 1991. godine JNA je izvela opći napad na dubrovačko područje, i to iz ukupno osam smjerova. U zapadnom Dubrovačkom primorju JNA je krenula u napad u dvama smjerovima: Zavala – Slano i Trebimlja – Čepikuće. Vijest da je kolona JNA krenula iz sela Ravno k Trebimlji i da namjerava napasti Čepikuće poslao je tijekom jutra župnik don Petković u Dubrovnik. Dojava „Dumo javlja: ‘Idu svatovi, Anđa se udaje’“, što je značilo da JNA kreće na Čepikuće, odmah je proslijeđena za – Uoči i za vijeme bitke (karte Hrvoje Kekez) zapovjedniku Mujanu koji je u tom trenutku bio sa skupinom branitelja u blizini Trstenog, gdje su se našli pod topničkim udarom brodova JNA s mora. Primivši dojavu Mujan je dao zapovijed da se odmah krene u postavljanje zasjede, i sa svojom se skupinom vozilima žurno zaputio u Čepikuće. U to je vrijeme don Zdravko Petković automobilom žurno otišao iz Trebimlje u kamp ZNG-a u Čepikuće i javio da se velika pješačka kolona JNA kreće putem k Čepikućama bez većih mjera predostrožnosti.
Kako kaže zapovjednik Mujan „ova dojava o pokretu neprijateljskih snaga prema Čepikućama jedan je od osnovnih razloga iznenađenja postignutog u postavljanju zasjede“ jer „dojava o pokretu … brigade ‘Sava Kovačević’ koliko god da je pristigla u posljednjem trenutku, toliko je s druge strane bila i pravovremena“. U međuvremenu je i zapovjednik Mujan sa skupinom branitelja došao u Čepikuće i pratio provođenje izdane zapovijedi o žurnom zaposjedanju pripremljenih obrambenih položaja na brdima iznad ceste gdje je planirana zasjeda. Ukupno je na prvim uzvišenjima u smjeru granice odakle se očekivala kolona agresora bilo raspoređeno dvadesetak branitelja. Ostali su raspoređeni na položajima u dubini zasjede, dok je vod minobacača zauzeo položaj kod Budimca. Branitelj Robert Boroje, sudionik bitke, o tim trenutcima kaže: „… Imali smo mi dosta lažnih uzbuna, pa se razmišljalo… Ali, vidim da taj dan nije bilo šale: otvaraju se sanduci municije, pune se puške i okviri. Imali smo ‘Atlasov’ kombi koji je odbacio jednu turu do položaja, ja sam bio u drugoj. Tamo smo zauzeli položaje obrane; prešli smo jednu valu i došli na drugi brijeg ispred te vale, otišli smo previše naprijed. S lijeve strane puta je zasjedu zauzela jedna desetina, moja desetina je bila s desne strane puta, a jedna je bila na jednoj glavici isto s desne strane puta, iza nas, ali na višoj glavici. Neđe oko 13.15 sati zauzeli smo položaje. Taman ja zapalio, nisam popušio pola cigare, kad se zadegenalo…“.
Kao što Boroje kaže, neki su od branitelja otišli previše naprijed u smjeru Trbovog vrha i Bijelog brijega, tj. ispred mjesta predviđenih za zasjedu, što će utjecati na ishod bitke. Marko Potrebica je sa skupinom pričuvnih policajaca i dragovoljaca zauzeo položaje na Lipanjem brdu očekujući napad iz Strmice. Daidža nije bio tu jer se zbog paljbe brodova JNA po magistrali u Slanome nije uspio probiti do Čepikuća. Tek što su zauzeti obrambeni položaji, na okuci se ceste u podnožju Bijelog brda, pojavila prethodnica pješačke kolone JNA. Bila je to 3. četa 1. bataljuna VII. crnogorske brigade Sava Kovačević iz sastava Titogradskog korpusa JNA, postrojba koja je tog jutra krenula iz Donje Trebimlje k Čepikućama. Napadom je rukovodio zapovjednik 1. bataljuna, kapetan Rade Golubović. Prethodnicu je činilo četrdesetak rezervista i dragovoljaca – četnika. Po pričanju branitelja dio je agresorskih vojnika bio obrastao u brade i izgledao poput upravo probuđenih, ustvari dugo vremena tek “pospanih” četnika. Iza njih na razmaku od oko 400 metara ide glavnina pješaštva od oko 180 vojnika. Tiskovine su JNA kasnije tvrdile da su u trenutku kretanja ovog bataljuna na zadatak zazvonila zvona sa seoske crkve u Trebimlji i upozorila hrvatske branitelje da spreme primjeren doček crnogorskim četnicima. Vojnici JNA su lagano, bez mjera opreza, išli cestom pravo u zasjedu.
Činilo se da sve ide po planu. Zapovjednik Mujan sjeća se da je stanje bilo „napeto, neprijateljski vojnici prelaze granicu, dolaze na blisku daljinu manju od 50 metara od naših na prvim položajima… Prilično sigurni i samouvjereni dovikuju se i hrabre, bradonja na čelu prve nastupne skupine poviknuo je: ‘Gdje su sad te ustaše!, što su bile i njegove posljednje riječi…“. U trenutku kada se čelo kolone spustilo u udolinu ispod Bijelog brda, i trebalo nastaviti ići još sto metara prije no što bi došlo bar do mjesta gdje je bila postavljena prva mina ispod ceste, jedan je od branitelja koji se nalazio na padinama Trbova vrha, zbog izuzetne blizine agresorskih vojnika s kojima se našao doslovce oči u oči, izgubio živce i počeo pucati po koloni JNA, nakon čega i ostali branitelji raspoređeni po okolnom kamenjaru otvaraju žestoku paljbu po vojnicima JNA u usjeku ispod Bijelog brda. U nekoliko je minuta cijela prethodnica JNA bila razbijena, a ostatak kolone panično bježao u smjeru iz kojeg su došli. Zapovjednik se Mujan sjeća kako „stravičan zvuk puškostrojnica među kojima se svojim posebnim … zvukom isticao naš stari ‘Brengal’, uliva protivniku strah u kosti a nama podiže hrabrost. Tim više što je drugom puškostrojnicom, ‘Šarcem’, zbog zastoja Adam Zečević uspio ispaliti samo jedan metak…“.
Robert Boroje ovako opisuje početak bitke: „Oni su pomolili pješice iza onog brda s kojeg se spuštaju male serpentine. Jedno 7-8 njih je išlo kao izvidnica, oko 15- 20 m ispred drugih. Iza njih su išli ostali – k’o ovce, k’o da hodaju, borati, po Stradunu, samo srljaju. Mi čekamo. Kad su došli jedno 40- 50 metara od nas, nismo ih više smjeli puštiti. Ostali su još uvijek izlazili iza one krivine, sigurno 200-300 m daleko, eto, koliko i’ je bilo. Te, zapovjednik desetine Rade Barišić zvao motorolom Božana da pita ko će prvi zapucat’. Svak spreman, svak repetir’o… čeka. Ali onaj osjećaj, kad su pomolili, nagrnuli, reko bi ti sad će nas pomes’ ko’ mrave. Kad je opalio prvi metak, im’o Zdravko Katušić puškomitraljez mali PM-62 i on je prvi opalio, vidiš da ti ništa ne mogu, da su potpuno nemoćni. Kad je to stalo bježat’ preko međe, po šumi… Jadi! Jer, kad je Katušić opalio, mi smo svi stali i – peri po njima. Odma’ popadaše ova prva šestorica, k’o ćepanice se poredaše po cesti (jedan je bio ranjen, pravio se mrtav pa kasnije pobjeg’o), onda svako malo putem kako gledaš, poneko još. Ja sam i’ izbroj’o jedno… šes’ i pet jedan’es’… između 15 i 20 ljudi kako je odma’ palo mrtvije i ranjenije. One zadnje što su pali, njihovi su i’ počeli kraj jednog duba iyvla;iti kroz jedan šumarak> jednog po jednog preko jedne dolinice i tu su ih, ne znam koliko izvukli. To je što smo mi mogli viđeti, ne znam ostalo”.
Da je Boroje prilično dobro procijenio broj stradalih vojnika JNA potvrđuje i novinar glasila JNA „Narodna armija“, M. Leković. On je 1992. godine ovako opisao ishode djelovanja ZNG-a na 3. četu 1. bataljuna: „Tog kobnog 1. oktobra prošle godine četa je naišla na ustašku zasjedu nadomak Čepikuća u hercegovačkim brdima i bila zasuta jakom vatrom. Od snajperskih hitaca palo je šest boraca, jednog je rasula mina, dvadeset trojica su ranjena. Toga dana svoj pohod u odbranu domovine i srpskog naroda u Hrvatskoj od fašizma životima su platili poručnik Ranko Bojić – komandir čete, stariji vodnik Vojislav Bulatović – zamjenik komandira čete, te borci Tomislav Bulatović, Milovan Smolović, Željko Pandurica, Radosav Srdanović i Rasim Muratović.” Povukavši se natrag vojnici su JNA zauzeli položaje na padinama Bijelog brda i Sirkea i odatle počeli pucati po braniteljima. Nedugo zatim, iz smjera Trebimlje i Dužice, počelo je položaje ZNG-a tući dalekometno topništvo JNA. Uskoro mu se pridružila i bliža paljba iz minobacača. Nakon što se provelo izviđanje iz zraka JNA je pojačala topničke udare. Granatiranjem je stvorena, kako navodi zapovjednik Mujan, tako „teška metalna zavjesa“ da se ni glavu nije moglo promoliti. Od siline udara branitelji na prvim položajima morali su se povući i zakloniti na zadnje nagibe uzvisina kako bi se zaštitili od izravnih pogodaka. U paklenoj paljbi branitelji su se snalazili kako su mogli. Većina je ostala potpuno bespomoćna, doslovno prikovana za svoj jedini spas, zaklone u kamenu.
O tim trenutcima svjedoči i branitelj Boroje: „Nekako, njihovi mitraljezi i snajperi izvukli su se od serpentine desno, na jedan brijeg; došlo im je i pojačanje. Te, tu su jedno dva sata prali po nama. Derali, da si prs’ izvadio iznad stijene, odma’ bi ti ga odbilo… Imali su sigurno 10-15 mitraljeza, onih pravih, i snajpera.“ Neprijatelj je izuzetno brzo uzvratio paljbom minobacača i ostalog topništva. Tijekom okršaja palo je sigurno preko 1000 mina i granata po položajima i selu. Ni hrvatska strana nije stajala pasivno. Vod ZNG minobacača 82mm nastojao je uzvratiti paljbom iz svojih oruđa koja su bila, iako bez ciljnih sprava, dosta učinkovita budući da su se agresorski vojnici, vozila i druga sredstva nalazili u gustom rasporedu. Ne znajući da JNA ima zapovjedno mjesto nedaleko od crkve u Trebimlji minobacački vod ZNG-a pogađao je i taj prostor, o čemu je Robert Boroje doznao kasnije od mještana: „Imali smo četiri minobacača 82mm u pozadini; ni jedan nije im’o nišanske sprave, nego su nekako vezali čvorove na špagi. Oko njih su padale granate pa su neki pobjegli, neki od ovih domaćih ljudi iz Čepikuća. Minobacačima je zapovijedao Ivica Sentić, koji se dobro snašao. Ostalo i’ je dosta i oni su napravili pos’o jer su, kako sam kasnije čuo od našijeh ljudi na Trebimlji, dobro gađali njihove minobacačke položaje.” Ova prva bitka pješaštvom i topništvom trajala je punom snagom od 13.15 do 15.10 sati, nakon čega je intenzitet malo jenjao. JNA je ponovo napala, koristeći najvjerojatnije dvije čete, pretpostavlja se između 200 do 300 pješaka, od 17.15 do 17.45 sati. U tom su razmaku na objema stranama bili najučinkovitiji snajperi.
O tome kako je tekao taj drugi dio bitke branitelj Boroje kaže: „Jedan momak, Željko Brkić, im’o papovku i jednu vreću tromblona – desetak – petn’es – te to saspi među nje, u ovu šumicu. Jadi su to bile, kuknjava; tu ih je sigurno stradalo, ne znam koliko. Božan je im’o vojni snajper i on je dobro tuk’o. Prvo vrijeme odma’ su počeli žestoko tuć’ njihovi minobacači, ali lijevo od nas, uprazno. Tukli su i svoje. Jedno četiri-pet granata sasuli su u tu šumicu đe su bili njihovi i čuli su se jauci. Koliko i’ je stradalo, ne znam. Počeo je padati mrak pa smo po zvukovima razaznali da s kampanjolom bez svjetala silaze po nje.” Branitelji su uspješno odbili i ovaj drugi pokušaj napredovanja JNA. Nakon toga nastalo je zatišje, do 19.30 sati kada je uslijedio žestoki noćni napad topništvom po položajima ZNG-a. U napad su u sami sumrak uključeni i bestrzajni topovi kojima se izravno gađalo ljude. U crnogorskom se tisku navodi da su branitelje tukli bestrzajni topovi i ostalo topništvo poručnika Vlahovića. Istodobno su branitelji na položajima ostali bez vatrene podrške jer je u večernjim satima položaje ispod Budimca, a potom i kamp u Čepikućama, napustio cijeli vod ZNG minobacača.
Zapovjednici Mate Šarlija – Daidža i Marko Mujan
Sutradan su se ujutro od cijelog voda pojavili, i kraće vrijeme ostali na položaju, Tomislav Mikulić, Ivo Rana, Saša Novevski, Pjero Diceglie i Đuro Gleđ. U noćnim je satima u Čepikuće u pomoć stigla skupina policajaca Policijske postaje Ston pod zapovjedništvom Klema Manenice. Dio je skupine Ivan Delalija odveo na položaje na Lipanjem brdu gdje su se stonski policajci vrlo kratko zadržali. Topništvo je JNA s bombardiranjem nastavilo sve do 01.30 sati narednog dana, kada je dvanaestosatna bitka za Čepikuće okončana. Prema pisanju crnogorskog tiska pripadnici 1. odjeljenja Sanitetskog voda JNA tijekom noći su izvlačili ranjenike. Tijela su poginulih ostala pa je JNA natjerala trinaest Hrvata iz Ravnoga da ih pokupe. Jedan od njih, Ivo Bukvić, kasnije je ispričao kako je automobilom prevezao leševe triju vojnika nakon čega su on i ostali Ravnjani cijelu noći premlaćivani. Ujutro nakon bitke skupina je branitelja s poprišta borbe kod Bijelog brda prikupila oko trideset cijevi raznog pješačkog oružja i strjeljiva koje su ostavili poginuli i bježeći Crnogorci. Koliko je vojnika JNA taj dan stradalo sa sigurnošću nije poznato jer razni izvori donose različite podatke. Prema srpsko – crnogorskom tisku poginulo je između 7 i 12 vojnika, a ranjeno između 23 i 50. Navodi se da je stradalo i nekoliko oficira: potpukovnik Milijan Miličević, kapetan Veljko MiMilić, poručnik Ranko Matijašević i dr. Pretpostavlja se da su ovi oficiri ranjeni u napadu minobacača ZNG-a kada je pogođeno Zapovjedništvo JNA u Trebimlji, no to se ne može sa sigurnosti potvrditi. U svakom slučaju radi se o znatnim gubitcima što jasno pokazuje i izbjegavanje priznanja za agresora poraznih posljedica. Ipak, zbog izgubljenog čimbenika iznenađenja nije provedena sjajno osmišljena zasjeda, zbog čega, unatoč velikim gubitcima, uspjeh bitke nije bio ni približno potpun. Da je zasjeda izvedena broj bi poginulih agresorskih vojnika zacijelo bio deseterostruko veći.
Na strani je branitelja bilo šest ranjenika: Luko Čampara, Dragan Jogunica, Željko Slišković, Osman Musli, Niko Mrvalj i Pero Šimunović, i to od djelovanja topništva. Otpor kod Čepikuća prestravio je “Savine partizane“. Uz okrivljavanje “ustaša“ čule su se optužbe da se radi o izdaji, ni manje ni više, no zapovjednika korpusa generala Milana Torbice. Beogradsko je “Vreme“ pisalo: „Na frontu je bilo i suviše iznenađenja. Vojska je vepočela optuživati komandu. Na udaru se našao komandant Užičkog korpusa general Torbica. Crnogorci sumnjaju da je u pitanju izdaja, koja je plaćena desetkovanjem njihove jedinice u selu Čepikuće. General Torbica im je rekao da je teren izviđen, a onoga momenta kad je njegov helikopter odletio, shvatili su da su u okruženju, na snajperskim i minobacačkim nišanima. Kažu da je poginulo 9, a ranjeno 15 boraca, dok ih je u titogradskoj ‘Pobjedi’ poimenice nabrojeno 53 mrtva i da ih Crna Gora neće nikada zaboraviti.” Na kraju je Torbica smijenjen i prebačen na banovinsko bojište. Pobjedom nad crnogorskim agresorima hrvatski su branitelji za skoro dva mjeseca odgodili zauzimanje zapadnog Dubrovačkog primorja i time omogućili formiranje pomorske “žile kucavice“ između Pelješca i Dubrovnika zahvaljujući kojoj Dubrovnik nije doživio sudbinu Vukovara. Naime, 1. listopada 1991. JNA je zaustavljena i kod Loznice, na prilazima Slanome.
U ponovljenom napadu Slano je palo 4.listopada. Nakon toga je JNA krenula u napad na visoravan Rudine, odakle putovi vode u Ston s jedne, te k Neumu i dolini Neretve, s druge strane. No Mujanovi su branitelji, isti oni momci koji su ih potukli 1. listopada, upornom obranom zaustavili Crnogorce na Miholju Krstu i Mironji te vezali uz sebe velike agresorske snage. Okupacijska je vojska dva mjeseca tu lomila vrat te su Čepikuće 1991. za Crnogorce postale mitsko, neosvojivo mjesto, čije im se ime duboko usjeklo u pamćenje. Novinar podgoričke „Pobjede“, Dražen Drašković, ovako piše: „Kada smo prvi put čuli to ime ruke su nam bile na glavi, hvatale su nevjericu i bol kojima je naša svijest tražila odgovor na žrtve hercegovačkog rata. Tamo negdje u prvim danima oktobra. Od tada su nastavile da žive u svakom našem tekstu, u svakoj vojničkoj priči, u tužbalicama majki i leleku očeva. U našoj potrebi za osvetom, naravno. Čepikuće.”
U „Pobjedi“ se za Čepikuće ustalio naziv “hercegovački Vukovar”. Stoga je pad ovoga malog sela od 80 kućanstava, koji se dogodio za nove ofenzive JNA 24. studenog 1991., dočekan s općim oduševljenjem u Crnoj Gori. „Pobjeda“ je Čepikućama posvetila niz reportaža, a među vojnicima JNA s oduševljenjem se pjevalo „Oj, Tuđmane, jel’ moguće, padoše ti Čepikuće“ te se najavljivalo da kad su pale Čepikuće sve je ravno do Zagreba! Generala Radomira Eremiju, zapovjednika Titogradskog korpusa, general je Vladimir Boljević posebno pohvalio za to osvajanje: „Napad na Čepikuće, Vaše neposredno angažovanje i komandovanje tom akcijom, samo je jedan od primjera Vaše lične hrabrosti. Sa komandantom takvih osobita i kvaliteta bilo je zadovoljstvo izvršavati svaki zadatak.” Slast generala zbog osvajanja ovoga sela kratko je trajala. Dana 21. svibnja 1992. pripadnici I. i IV. gardijske brigade HV-a oslobodili su hrvatske Čepikuće. I danas, 20 godina od bitke za Čepikuće, ovaj događaj ne prestaje golicati maštu i unositi ponos u živote hrvatskog puka najjužnijih hrvatskih zemalja.
Crnogorci se nakon poraza osvetili na žiteljima Ravnoga
Nakon poraza kod Čepikuća potučeni Crnogorci su se vratili u Popovo polje, te se tamo obračunali sa sebi primjerenijim protivnikom – nenaoružanim hrvatskim stanovništvom Ravnoga, Trebimlje i okolnih sela. Tijekom idućih dana srušili su skoro sva hrvatska sela trebinjske općine, poubijali dvadeset i dvoje, uglavnom staraca i starica (najstarija ubijena rođena je 1905. godine), devetnaest mještana otjerali u konc-logor u Bileći, a ostale prognali iz tog kraja. Bila je to osveta primjerena tradicionalnom crnogorskom “čojstvu i junaštvu”, a koje su Hrvati i drugi susjedi Crnogoraca dobrano osjetili tijekom posljednjih stoljeća.
Pod predsjedanjem predsjednika Vlade Andreja Plenkovića održan je video sastanak Vlade, župana i predstavnika gradova i općina na temu epidemije bolesti COVID-19 kojem je sudjelovao i župan Nikola Dobroslavić.
Razgovaralo se, uz ostalo, o mogućem uvođenju nužnih epidemioloških mjera koje bi vrijedile za područje cijele Republike Hrvatske. Na tom tragu treba istaknuti kako će Stožer CZ DNŽ usuglašeni prijedlog o donošenju nužnih epidemioloških mjera za područje Doline Neretve uputiti nakon donošenja najavljenih odluka Stožera civile zaštite RH, objavljeno je večeras na službenoj mrežnoj stranici Županije. Međutim, nije navedeno o kakvim mjerama se radi u usuglašenom prijedlogu za Dolinu Neretve.
U jednom od najvećih curenja podataka u povijesti više od 23.000 baza podataka postalo je javno dostupno, upozorilo je Ravnateljstvo policije nakon analize koju je proveo CARNET-ov Nacionalni CERT.
Policija je priopćila kako se za kolekciju baza vjeruje da je potekla s privatnog hakerskog foruma Cit0Day.in kojeg mnogi napadači koriste kako bi prikupili što veći broj korisničkih imena, adresa elektroničke pošte i lozinki u obliku čistog teksta. Sama kolekcija sastoji se od više od 226 milijuna jedinstvenih korisničkih računa, precizirala je policija.
Kolekcija baza koja je prethodno bila dostupna isključivo pretplatnicima navedene usluge postala je javna te je se moglo slobodno preuzeti svega nekoliko sati, ali i to je bilo dovoljno da baza krene u opticaj te se počne dijeliti putem privatnih Telegram i Discord kanala.
Ravnateljstvo policije je upozorilo da se određeni broj lozinki nalazi u čistom tekstualnom obliku i one nisu ni na koji način zaštićene te ih je moguće veoma jednostavno iskoristiti. Dodaju da je CARNET-ov Nacionalni CERT analizom utvrdio kako je u navedenoj bazi više do 47.000 korisničkih računa čija vršna domena završava na .hr, od čega je za čak više od 24.000 korisnika lozinka dostupna u čistom tekstualno obliku.
Upozorivši da napadači, koristeći izložene korisničke podatke, mogu izvoditi daljnje napade, a šteta može biti značajna, policija je naglasila važnost zaštite svih korisničkih podataka prema uputama Nacionalnog CERT-a u najkraćem roku. Tijekom narednih dana, Nacionalni CERT će vlasnicima pogođenih korisničkih računa poslati obavijest o kompromitaciji s uputama kako zaštititi svoj korisnički račun, nadodala je policija.
Uz to, policija je pozvala građane da svoje korisničke podatke provjere putem usluge ”Have I Been Pwned” kojoj mogu pristupiti putem poveznice https://haveibeenpwned.com/.
Pet učenika iz OŠ don Mihovila Pavlinovića, Josip Marušić, Jack Edvard Krstičević, Luka Toni Batinović, Matea Putica i Ante Raić, ostvarili su izniman rezultat i plasirali se među 10 % najuspješnijih učenika u Hrvatskoj na Natjecanje iz informatike i računalnog razmišljanja – Dabar.
Metkovski osnovnoškolci su sudjelovali po drugi put na ovom natjecanju, njih ukupno 89 od 2. do 8.razreda, pod vodstvom učiteljica informatike Ane Moro, Jelice Lazarević i Tomislave Ivanković.
Na natjecanju je sudjelovalo je 36491 učenik iz 596 hrvatskih škola od 9. do 13. studenoga 2020. na CARNET-ovom sustavu MOOC.
Organizator natjecanja za Hrvatsku je udruga Suradnici u učenju. Podršku natjecanju i ove godine dali su Hrvatski savez informatičara, Visoko učilište Algebra, CARNET i Ministarstvo znanosti i obrazovanja.
Ministar unutarnjih poslova i voditelj Nacionalnog stožera civilne zaštite Davor Božinović najavio je da će Nacionalni stožer do sutra pripremiti oštriji set mjera protiv epidemije koronavirusa, koje će stupiti na snagu krajem tjedna i važiti do Božića, prenosi Index.
Božinović je nakon sastanka premijera Andreja Plenkovića sa županima u Banskim dvorima rekao da u Nacionalnom stožeru pripremaju set oštrijih mjera.
“Sutra će Stožer pripremiti novi set mjera s kojima ćemo upoznati župane i vrijedit će negdje do Božića. Radi se o oštrijim mjerama, neki misle da su ove mjere dostatne, ali brojevi ne padaju i idemo s novim mjerama imajući u vidu da je ovo duga bitka”, izjavio je Božinović novinarima.
“To su mjere koje su usmjerene na pojedine segmente gospodarstva, prije svega ugostiteljstva. Zatim na druge resore, nešto manje kulturu, moramo vidjeti dijelove školstva”, kazao je Božinović.
“Treba pronaći balans koji smo tražili sve ovo vrijeme”
“Ovaj virus se ponaša tako da kad doneseš najrestriktivnije mjere, čim one popuste, on se ponovo razmaše”, kazao je.
“Nije poanta odmah bila ići u najstrože mjere, nego one koje se donose, da se postupno zaoštravaju. Ovo će biti najjače mjere u ovom valu”, kazao je.
“Vidjet ćemo što će biti odluka. Ići će na nacionalnoj razini”, rekao je.
“Pripremit ćemo jedan draft za vladu i za župane, vidjet ćemo njihove reakcije. Donijet ćemo odluku koja će stupiti na snagu vjerojatno krajem ovog tjedna”, kazao je Božinović.
– Opažam strahove kako rastu. Strahove od osamljenosti, bolesti, diktature, gubitka slobode, osiromašenja, nemogućnosti običnoga života. Sa strahovima raste iskrivljivanje zbilje. Ne iskrivljuju zbilju samo pristaše neke od mnogih teorija zavjere koje kruže među nama. Zbilju iskrivljuje i netko tko ne reagira na simptome pa druge izlaže opasnosti zaraze. Iskrivljuju je pretjerani strahovi. Sada vidimo kako strahovi nisu samo poteškoće pojedinaca, nego su nam zajednički – kaže fra Ante Vučković u intervjuu za Novi list.
Biti kreativan. Shvaćati nevolje kao prigode za nova rješenja. Dopustiti da se u nama probudi stvaralačka strana. Moliti. Činiti dobro. Zanimati se za druge. Poklanjati vrijeme i pozornost. Sve dotle dok sam spreman davati od sebe i svoga, moj duh i moja duša nisu u opasnosti. Duh živi ako zna zašto je tu, ako ima zadatak.
Tako u ovom razgovoru kaže dr. fra Ante Vučković u odgovoru na pitanje kako si možemo pomoći da psihički i duhovno ostanemo zdravi u ovom teškom vremenu pandemije. Oko te okosnice razgovarali smo i o drugim temama koje su sada, ali zapravo uvijek aktualne. Zato su tu i pitanja o porukama i djelima pape Franje, i o sv. Franji, o tome kako se pandemija odražava na naše živote.
Za fra Antu Vučkovića netko je, slušajući njegove intervjue i izlaganja na YouTubeu, rekao da živi u Božjoj slobodi, i s tim se možemo samo složiti. Fra Ante Vučković je sveučilišni profesor, doktor filozofije, pjesnik, duhovnik, egzeget, svakome pristupačan, jednostavan franjevac svećenik.
Virus je uvukao sumnju i strah
Živimo u teškom vremenu, možda upravo ovih dana u najžešćem valu plandemije u Europi. Koronavirus nam je pokazao koliko ovisimo jedni o drugima, koliko je važna odgovornost i solidarnost među ljudima… Kako razmišljate o tim pitanjima?
– Virus je posvuda. Među nama, u našim razgovorima, strahovima i strategijama. Ne vidimo ga, ali sve gledamo kroz njega. Ne nameću nam se samo pitanja znanstveno-medicinskog ovladavanja virusom. Otvaraju nam se pitanja svakodnevnoga života. Nošenje maski, susreti, strahovi od zaraze, osamljenosti, osjećaji ostavljenosti i zarobljenosti. Od Kopernika znamo da ne možemo vjerovati svojim očima. Gledamo kako sunce izlazi i zalazi, a u glavi znamo da je to iluzija. Od Freuda znamo da ne možemo vjerovati ni svojim vlastitim odlukama. Uvijek je moguće da nas je zavelo neko nesvjesno nagnuće. Virus nam je uvukao sumnju u dodir. S drugim i sa samim sobom. Ne mogu nikome vjerovati. Svatko može biti zaražen. Ali ne mogu vjerovati ni svojim vlastitim rukama i pokretima. Mogu se zaraziti dodirom. Opažam strahove kako rastu. Strahove od osamljenosti, bolesti, diktature, gubitka slobode, osiromašenja, nemogućnosti običnoga života. Sa strahovima raste iskrivljivanje zbilje. Ne iskrivljuju zbilju samo pristaše neke od mnogih teorija zavjere koje kruže među nama. Zbilju iskrivljuje i netko tko ne reagira na simptome pa druge izlaže opasnosti zaraze. Iskrivljuju je pretjerani strahovi. Sada vidimo kako strahovi nisu samo poteškoće pojedinaca, nego su nam zajednički. Ispod svega ovoga stoje naše potrebe. Obične, ljudske potrebe za sigurnošću, razumijevanjem, blizinom, smislom. Veliko je umijeće pogledom uma probiti kroz nevolje i otkriti na što se oslanjamo, od čega živimo, što možemo učiniti.
Znanje i smisao
Kako se ova situacija odražava u vašem radu, na fakultetu kao profesora, u pastoralu kao svećenika?
– U mom poslu se puno toga mijenja. Način predavanja, rada sa studentima. Način pastoralnog rada. Zadnjih godina sam s radošću radio s različitim grupama, a sada je takav rad onemogućen. Teško je naći primjerene prostore. Teško je dobiti ljude da sudjeluju. Mnogo toga se prebacuje u virtualni svijet, a tamo gubimo prisutnost.
Zbog pandemije živimo u posebnom režimu, u izvanrednim okolnostima, i povezani i distancirani, dobrim dijelom boreći se protiv širenja infekcije na način kako su to ljudi i zajednice činili prije mnogih stoljeća. Kako možemo pomoći sebi i svojim bližnjima da ne nastradamo psihički, da ne nastradamo duhovno?
– Važno je moći živjeti s odmakom. Odmak od neposrednih doživljaja i iskustava je spasonosan. Mi svijet doživljavamo, ali i mislimo o svojim doživljajima. Mišljenje, razgovor, opažanje, prosudbe olakšavaju odmak. I važno je moći imati širi okvir od neposrednoga doživljavanja. To je najprije okvir znanja. Znanje nam pomaže da bolje razumijemo. To je isto tako i okvir smisla. Smisao nam olakšava procjenu. I znanje i smisao unose olakšanje u neposredni doživljaj.
S bližnjima je važno graditi dobre odnose. Razgovorom, razumijevanjem, blizinom, otvaranjem, strpljenjem. U vremenima nevolja ljudi su važniji od svega ostaloga. Potrebno je graditi prijateljstva i istodobno raditi na sebi. Uvijek iznova valja donositi odluku da ću biti bolji čovjek. Ne zapustiti se ni tijelom ni duhom. Ne dopustiti emocijama da okamene. Biti savitljiv, prilagodljiv. Imati otvoren um. Čitati dobre knjige. Zahtjevne. Ne dopustiti da me uspavaju površni tekstovi, a još manje dopustiti da me iz ravnovjesja izbace otrovani tekstovi kojih je naš virtualni svijet pun. Biti kreativan. Shvaćati nevolje kao prigode za nova rješenja. Dopustiti da se u nama probudi stvaralačka strana. Moliti. Činiti dobro. Zanimati se za druge. Poklanjati vrijeme i pozornost. Sve dotle dok sam spreman davati od sebe i svoga, moj duh i moja duša nisu u opasnosti. Duh živi ako zna zašto je tu, ako ima zadatak. Viktor Frankl je tako snažno govorio o potrebi da otkrijem smisao kako bih imao zdrav duh. Pozivao se na Nietzschea koji u svom aforističkom stilu kaže kako je čovjek u stanju podnijeti svaki kako, ako ima zašto.
Krize kao vrijeme samospoznaje
I vi ste rekli da se mnogi ljudi osjećaju vrlo usamljeno; mnogi se osjećaju bez sugovornika, neki gube kompas, mnogi ljudi pate… U krizama vidimo i koliko smo krhki i koliko smo jaki, a i koja su uporišta našeg života. U tom smislu, što se čovjeku događa u situacijama poput ove, kada kao da dio života zastaje, kada imamo više vremena za sebe i svoje najbliže?
– Točno je da krize pokazuju našu krhkost i smrtnost. Osamljenost je vrlo teška, ali osamljenost je kod nekih ljudi bio životni izbor. Od njih se može učiti kako se živi u osamljenosti. Uz to, mnogi osamljeni bi iz svoje osamljenosti izišli kada bi se povezali s drugim osamljenima. Mnogima je potrebna samo mala pomoć u tehnologiji ili u organiziranju susreta. Postoje i dobre ideje. Moguće je upoznavati nove ljude razgovorom, otkrivati gdje svijet mogu učiniti malo boljim.
Krize pokažu na što se u životu oslanjamo. To je važna spoznaja. Dok se ne nađemo u krizi lako sebi umislimo da se poznajemo. U krizi iznenadimo sami sebe. Naše reakcije nisu nama samima bile predvidive. Nađemo se u strahovima za koje nismo znali da čuče u nama. Opazimo da smo agresivniji nego što bismo to priznali. Uvidimo da se oslanjamo na druge, a da to nikada nismo priznali samima sebi. Bljesne nam da vučemo stare povrede i da kroz njih gledamo druge ljude. Otkrijemo se da smo brzi na osudama, a spori na praštanju. Krize su privilegirano vrijeme samospoznaje.
Kako iz toga izvući dobro, a i vi ste pisali da svaka nevolja otvara vrata dobroti, put svjetlu?
– Valja naučiti gledati drukčije. Platon nas je učio da je za shvaćanje svijeta i nas u njemu važno kamo gledamo. Tko traži poteškoće i analizira bezizlazje uvijek će biti uspješan. Uspješan će biti i tko traži krivce. Uvijek će ih naći. Pesimist ima potrebu dokazati da je u pravu. I tu uvijek uspijeva. Na svoju štetu. No, Platon nas je učio da je krajnja, zadnja i najvažnija ideja kroz koju valja promatrati sve što jest dobro. Kojem dobru? Koje dobro se nalazi iza krize? Koje dobro može izrasti iz nje? Koje dobro mogu činiti? Koje dobro je samo u mojim rukama? Ljubazna riječ, sitne dobrote, pozornost na drugoga. Dočim se okrenem dobru i počnem ga otkrivati i činiti, svijet dobije drukčiji izgled. Od Krista sam naučio da nema toliko zlog vremena u kojem se ne bi moglo činiti neko dobro. On je, primjerice, u najtežim satima svoga života, imao otvorene oči za potrebe drugih. Tješio ih je, povezivao, otvarao im novi obzor. Dobro se opaža kada iznutra promijenim svoj pogled. Kada se odlučim tražiti dobro. Puno se može naučiti od Viktora Frankla ili Marka Aurelija. Da spomenem jednoga psihologa koji je preživio holokaust i jednog stoika koji nam je otvorio uvid u svoje svakodnevno vježbanje i rad na sebi.
Lijepa je vaša zbirka poezije „Kolajna od šutnje“. Često pišete i govorite i o vremenu bitnih sadržaja – o tišini kao potrebi ljudskog života, o vrijednosti šutnje, osobnoga sabiranja, sušanja drugoga čovjeka pored nas, osluškivanja sebe, Boga, Isusa. Boji li se suvremeni čovjek tišine, naučen ili primoran živjeti u glasnoj kulturi, jureći…?
– Tišina nije laka. Najprije je nije lako pronaći, a potom je jako teško izdržati je. No, kada se jednom uđe u nju, iz nje se izlazi promijenjen. Na bolje. Osjetljiviji na ljude i riječi, zvukove i značenja. Ali da bih to sačuvao moram uvijek iznova otići u tišinu. U tišini se događaju važni uvidi i spremaju važne odluke. Tko je neprestano izložen buci i jurnjavi lako će pustiti da umjesto njega odlučuju drugi i da umjesto svoga mišljenja ponavlja tuđa. Bez tišine čovjek olako brbljanje prodaje pod znanje.
Papini dokumenti
Papa Franjo je koncem ožujka, dok je svijetom harao prvi val pandemije, na Trgu sv. Petra održao izvanredni Urbi et orbi. U tom snažnom govoru je rekao i sljedeće: „S olujom se urušila obmana onih stereotipa kojima smo maskirali svoj „ego“ uvijek zaokupljeni vlastitom slikom; i na vidjelo je izašla, još jednom, ona (blagoslovljena) zajednička pripadnost kojoj ne možemo izmaći: pripadnost braći. … grabili smo naprijed punom brzinom, osjećajući se snažno i sposobnima za sve. Vođeni pohlepom za profitom, pustili smo da nas stvari potpuno obuzmu i žurba omami. Nismo se zaustavili pred tvojim pozivima, nismo se probudili pred svjetskim ratovima i nepravdama, nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu…“ Rekao je da su „molitva i tiho služenje“ pobjednička oružja… Iz toga njegovog obraćanja ljudima diljem svijeta mogli smo čitati njegov poziv na promjenu načina života, odgovornost i solidarnost, suosjećanje, umjeren i jednostavn život. Kako ste doživjeli to Papino obraćanje Gradu i svijetu?
– Slično kao i vi. Jake slike i jake riječi. Osamljenost čovjeka u bijelom koga najčešće promatramo okružena masom. Dramatično. I nebo se smračilo nad Trgom sv. Petra. I relativno brzo mi je postalo jasno da to ipak nije točka prekretnica. U našoj trci se ništa nije promijenilo. Mi na zapadu nismo odjednom otkrili da postoji drukčiji, usporeniji, suosjećajniji, senzibilniji način života. Mi smo se našli zarobljeni u kućama s istom strašću da to što prije prestane pa da se jurnjava nastavi.
Na tom tragu bilo bi dobro spomenuti dvije snažne enciklike pape Franje kojima pred ljude stavlja velike ideale – “Laudato si” iz 2015. godine i nedavno objavljenu “Fratelli tutti”. One su kao nastavak jedna druge, kao da se nadopunjavaju. Potpisujući u Asizu „Fratelli tutti“, Papa je, možda se može reći, sažeo poruke obiju enciklika, jer rekao je kako „znakovi vremena jasno pokazuju da ljudsko bratstvo i briga za stvoreni svijet predstavljaju jedini put prema cjelovitom razvoju i miru“. Kako čitate i povezujete ova dva Papina dokumenta?
– Problem s Papinim dokumentima je u tome što oni izazovu kratkotrajne reakcije i onda brzo nestanu s pozornice. Teško da ćemo vidjeti neke važnije promjene na globalnoj razini koje bi izazvao neki Papin dokument. A i u Crkvi je potrebno svijećom tražiti mjesta ili neke zajednice koje ove važne tekstove uzimaju s ozbiljnošću koja utječe na njihov život. No problem krhkosti prirode i problem ljudskih odnosa su nedvojbeno najkrupniji problemi svijeta. I jedan i drugi se mogu činiti odveć profanim. Na oba se može gledati kao na zajedničke ljudske probleme koji nisu ni po čemu posebno katolički. Pa ipak, papa Franjo je važan možda i zbog toga što vjernicima želi probuditi svijest za zajedničku sudbinu svih ljudi.
Papa bi u središte htio smjestiti ono što je stoljećima na rubu
Čini se da se sv. Franji na neki način vraćaju pape našega vremena, i to u teškim razdobljima čovječanstva. Papi Franji je njegovo je ime i ime i program, sam je rekao da ga je za obje ove enciklike nadahnuo sv. Franjo. Papa Ivan Pavao II. mnogo je toga poručivao ekumenskim i međureligijskim susretima u Asizu, a papa Benedikt XVI. je te susrete nastavio. Kako to doživljavate kao svećenik i franjevac?
– Nedvojbeno je da sv. Franjo nastavlja nadahnjivati. On se pojavio u vrijeme kada je Crkva bila u krizi. Poslušan Božjem glasu otkrio je put obnove Crkve ne kroz revoluciju, prevrat, uklanjanje loših elemenata, nego nutarnjim preobraženjem. Najprije se on obratio i počeo živjeti, a onda su za njim krenuli drugi. I ovaj Papa je nekim svojim potezima pokazivao obilježja skromnosti. Odrekao se sjaja i prihvatio skromnost. Ne susreće se samo s predstavnicima visokoga društva, nego traži susrete s ljudima s ruba društva. To se vidi i u njegovim tekstovima. Piše jednostavnije. Želi se približiti vjernicima. Želi govoriti tonom pastira. Onima koji su navikli na papu koji donosi zadnju riječ i koji se trudi oko jasnoće stavova, ovaj Papa djeluje površno, a ponekada i brzopleto. Čini se da ne mari previše za jasnoću teološkog izričaja i to smeta ljudima koji su uložili veliki trud u preciznost teološkoga jezika. Izabrao je ime sv. Franje, a u svojoj srži je isusovac. Metafora o pastiru koji na sebi nosi miris svoga stada je proizišla iz duhovnosti sv. Ignacija Lojolskoga. U toj se duhovnosti moli svim osjetilima. U drugima, najčešće samo umom. Ova je metafora globalno razumljiva, ali stvara i otpor. Ne želi svaki pastir u Crkvi mirisati na svoje stado. Ima puno onih koji bi se i mirisima htjeli odvojiti od stada.
Kada odlazi na putovanja, bira siromašne krajeve. Ima istančani osjećaj za ljude na rubu, izbjeglice, strance, siromašne, odbačene. Uz to, papa Franjo relativizira i svoju ulogu. Ona je najprije relativizirana činjenicom da mu do vrata živi papa u miru, Benedikt XVI. Potom i njegovom voljom da ga se promatra kao rimskog biskupa.
U svemu ovome se može nazreti malenost koja je bila tako važno obilježje sv. Franje. Manji brat. Tko se potrudi može u Franjinoj malenosti otkriti Kristovo lice. Meni je sv. Franjo važan jer se na njemu zrcali Krist. On je svetac koji stoji na drugom kraju trijumfalizma i militarizma. Važan mu je mir, ali do njega valja doći drugim putom, a nikako oružjem. Važno mu je bratstvo među ljudima, ali do njega se ne dolazi koloniziranjem slabijih, nego spuštanjem jačih na razinu nemoćnih. Papa Franjo voli sv. Franju. Voli Asiz. Voli franjevačku malenost i jednostavnost. Ja sam tom njegovom ljubavlju iznenađen. Dugo sam odrastao i živio u Crkvi sa sviješću da je franjevački način života prihvaćen i dobro došao u Crkvi, ali da je njegovo mjesto na rubu, a nikako u samom središtu. I onda se pojavi papa Franjo koji s ruba u središte uvodi malenost i jednostavnost. Razumljivo je da to u središtu nije objeručke prihvaćeno, kao što je razumljivo i to da je sam Papa na sebe uzeo neobičnu ulogu. On bi na vrhu, u središtu htio smjestiti ono što je stoljećima na rubu. Ostaje da vidimo hoće li to potrajati duže ili će prevagnuti sile koje se guraju oko središta.
U Dubrovačko-neretvanskoj županiji u posljednja 24 sata zabilježen je 31 novi slučaj zaraze koronavirusom, a za 14 osoba je utvrđena epidemiološka veza. Obrađeno je 216 uzoraka.
Radi se o 11 osoba iz Dubrovnika, 5 iz Metkovića, 3 iz Konavala, 3 iz Korčule, 2 iz Ploča, po 1 osobi iz Kule Norinske, Opuzena, Orebića, Trpnja i Župe dubrovačke te 2 osobe koje nemaju prebivalište na području naše županije.
Preminule su dvije osobe, jedna muška osoba iz Blata (rođ. 1937.) i jedna ženska osoba iz Metkovića (rođ. 1945.).
Izliječeno je 87 osoba: 26 iz Dubrovnika, 17 iz Metkovića, deset iz Župe dubrovačke, po sedam iz Blata i Vele Luke, šest iz Korčule, četiri iz Konavala, po dvije iz Ploča i Zažablja, po jedna iz Kule Norinske, Orebića i Smokvice te tri osobe koje nemaju prebivalište na području naše županije.
U OB Dubrovnik hospitalizirano je 45 osoba pozitivnih na koronavirus. Pet bolesnika zahtijeva intenzivnu skrb, jedan bolesnik je na respiratoru – neinvazivna ventilacija, a četiri je na invanzivnoj ventilaciji.
U samoizolaciji je 711 osoba, a u posljednja 24 sata nije zabilježeno kršenje mjere samoizolacije.
Stožer CZ DNŽ i dalje apelira na građane da se drže svih propisanih mjera od strane Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Stožera civilne zaštite RH.
Vrijeme je velikih popusta, poznato kao Crni petak (Black Fiday). U optici Optikon, koja se nalazi pored Oftalmološke ordinacije dr. Hajvaz, iza Glazbenoga doma, u Metkoviću pripremili su veliki popust na sunčane i vidne naočale.
Priliku za kupnju naočala po popustu od čak 40% možete iskoristi u vremenu od 26. do 28. studenoga (četvrtak-subota).
Kao što Boroje kaže, neki su od branitelja otišli previše naprijed u smjeru Trbovog vrha i Bijelog brijega, tj. ispred mjesta predviđenih za zasjedu, što će utjecati na ishod bitke. Marko Potrebica je sa skupinom pričuvnih policajaca i dragovoljaca zauzeo položaje na Lipanjem brdu očekujući napad iz Strmice. Daidža nije bio tu jer se zbog paljbe brodova JNA po magistrali u Slanome nije uspio probiti do Čepikuća. Tek što su zauzeti obrambeni položaji, na okuci se ceste u podnožju Bijelog brda, pojavila prethodnica pješačke kolone JNA. Bila je to 3. četa 1. bataljuna VII. crnogorske brigade Sava Kovačević iz sastava Titogradskog korpusa JNA, postrojba koja je tog jutra krenula iz Donje Trebimlje k Čepikućama. Napadom je rukovodio zapovjednik 1. bataljuna, kapetan Rade Golubović. Prethodnicu je činilo četrdesetak rezervista i dragovoljaca – četnika. Po pričanju branitelja dio je agresorskih vojnika bio obrastao u brade i izgledao poput upravo probuđenih, ustvari dugo vremena tek “pospanih” četnika. Iza njih na razmaku od oko 400 metara ide glavnina pješaštva od oko 180 vojnika. Tiskovine su JNA kasnije tvrdile da su u trenutku kretanja ovog bataljuna na zadatak zazvonila zvona sa seoske crkve u Trebimlji i upozorila hrvatske branitelje da spreme primjeren doček crnogorskim četnicima. Vojnici JNA su lagano, bez mjera opreza, išli cestom pravo u zasjedu.
